Lavezollo otvara epizodu povijesnom lekcijom o danas više nego poznatoj sudbini crnog roblja, koje je u neljudskim uvjetima prevoženo u pretrpanim brodovima nakon zarobljavanja diljem zapadne Afrike.
Priča u originalu počinje navodom kojeg nema u Van Gogh izdanju, a koji glasi:
"Ova zlokobna priča potječe iz mračnih vremena u kojima je Americi nedostajalo radne snage."
Početni povijesni isječak ide do završetka Građanskog rata i navodne slobode koju su crnci dobili nakon pobjede Sjevera.
Nije baš tipično za Lavezzola da nam dijeli ovakve lekcije iz povijesti, a pogotovo da s njima otvara priču. On više voli retrospektivno propovijedanje koje vrlo brzo nakon ovog povijesnog uvoda i upotrebljava da bi objasnio situaciju u kojoj vidimo Frankieja i Kita gdje pitaju dvoje gospodski obučenih supružnika na kočiji za smjernice.
U biti, supružnici u čudu ih i pitaju kakve to odore nose jer takve nikada ranije nisu vidjeli.
Uskoro saznajemo (kroz već spomenuto retrospektivno pripovijedanje) da je naš dvojac zapovjednik zamolio da odnesu njegovoj sestri pismo i istovremeno donesu vijesti o njoj. Sestra živi vrlo blizu mjesta u Mississippiju gdje je naš dvojac morao odraditi formalnosti vezane za izručenje krivca za nekoliko ubojstava.
Ono što daje prvu naznaku da neće sve ići po planu je savjet uglađenih supružnika u kočiji da na skretanju idu lijevo. Savjet je zvučao više kao upozorenje!
Ubrzo su naši neustrašivi junaci ušli u jezovitu šumu:
Kit: „Ova šuma izaziva grozan osjećaj. Kao da je nad njom neko prokletstvo.“
Frankie: „Jesi li primijetio da se ne čuje pjev ptica, niti šuškanje životinja u žbunju?“
I onda kreće: utvara u šumi koja pjeva, mrtvo tijelo s nožem u leđima, napad na Kita u stilu Thugsa i od strane lika s kapuljačom kao kod Ku Klux Klana (samo crne boje), nailazak na trošnu kuću u kojoj su samo starica u kolicima i nijemi sluga, ubijena kokoš kao neka prinesena žrtva, a sve je to tek početak serije zastrašujućih i neobjašnjivih događaja.
Definitivno upečatljiv i zanimljiv zaplet! Starinski način pripovijedanja posebno dolazi do izražaja u moru opisa preko didaskalija, kao u pravim književnim djelima, pa nam tako Lavezzolo daje i ime nesretnika zbog kojeg su rendžeri morali odraditi određene formalnosti u tim krajevima, iako ga nismo vidjeli, niti znamo ništa o njegovim ubojstvima, a uopće nije ni bitan za radnju. Tako se stvara svojevrsni dojam ozbiljnosti u pripovijedanju s detaljima koji nekad izgledaju površni, suvišni, pa i nelogični, da bi se pažljivim čitanjem otkrilo da Lavezzolo nije slučajno stavio neki naoko nebitan detalj ili neku scenu koja na prvu nema logike. Ta velika količina detalja, vraćanje unazad u pripovijedanju i obiman tekst kroz didaskalije znaju biti previše zamorni većini čitatelja, a u slučajevima pomakanja pažnje čak znaju stvoriti lažnu sliku neozbiljnosti tog djela. Uz to, ovo je strip namijenjen mladeži sedamdesetih, pa me pravo strah reakcije današnje mladeži naviknute na besmislena djela s megalomanskim superherojskim obračunima začinjenima morem prenaglašene akcije i bez ikakve pozadinske priče i atmosfere.
Po pitanju zapleta neke scene su mi bile nelogične nakon prvog čitanja, kao npr. napad na Kita u šumi. Bio sam dojma da bi bilo puno bolje da je ta scena davljenja izbačena iz scenarija i da je ubačena samo zbog efekta. Pitao sam se: „Tko je taj lik i zbog čega je uopće napao Kita?“ Zadovoljavajući odgovor sam pak našao u tome da je to bio sluga Tom koji je htio zaštititi tajnu obitelji Craigth, posebno nesretnih nasljednika Vincenta i Abigail.
U takvim scenama Lavezzolo namjerno nije precizan i ne gubi se u objašnjavanju detalja već dozvoljava čitatelju da sam popunjava djeliće misterija koji mogu biti objašnjeni na više načina. Zahvaljujući tome, čitatelj do kraja ne dobiva sve odgovore, baš kao i u stvarnom životu.
„Zvuk nalik kastenjetama začuo se iza Kita. Bilo je to cvokotanje Melchiorreovih zubi uslijed straha koji ga je obuzeo.“
Ovo je primjer jedne opisne didaskalije iz priče koja kao da je iz nekog književnog djela. Ovakvo nešto se ne može naći u modernim vizualnim stripovima.
Sada pročitajte još jednom te dvije rečenice! Je li vas obuzela jeza uz istovremenu očaranost pjesničkom usporedbom straha kod sluge Melchiorra?
Zamislite samo razinu jeze koja uzrokuje takvu nekontroliranu i rečenicama izvrsno opisanu reakciju, a crtežom pak tako jadno prikazanu. Kad sam već spomenuo crtež, Gamba je u ovoj epizodi najlošiji faktor i čak ne mogu vjerovati da sam ga hvalio u prethodnim djelima. Solidan je u dočaravanju jezovitog okoliša (iako i tu zna ponegdje biti površan), ali prikazi likova, posebno zombija su porazni. Izuzev Toma, sve crnce crta karikaturalno, pa čak i rasistički.
Kad smo već kod rasizma, što reći za slijedeću izjavu iz priče?
Kit: „Nemoj zaboraviti da je hrana koju smo jeli bila neslana i da su crnci Craigthovih porijeklom s Haitija.“
Frankie: „Da? Za mene je crnac samo crnac.“
Upravo ovakve izjave pokazuju da je ovaj strip nastao davno u nekom drugom vremenu, gdje lažna sloboda, sustav poremećenih vrijednosti i osjećaji za nekakvu zavaravajuću jednakost još nisu uzeli maha. Danas netko ne smije ni opisati nekoga kao crnca, a ovako nešto ne smije niti pomisliti, a kamoli napisati u nekom djelu namijenjenom mladima.
Ipak, unatoč Lavezzolovoj namjeri da bude antirasistički nastrojen, a zbog drugačije perspektive vremena kada je ova priča nastala, neki dijelovi su poprilično podcjenjivački nastrojeni prema Afroamerikancima (kako ih danas smijemo nazivati). Takvi detalji meni pak daju dodatnu vrijednost u mogućnosti gledanja svijeta očima pisca u vremenu kada je djelo nastalo.
Sad kada smo apsolvirali sporedne, možemo malo i o glavnim elemetima, a to su vudu magija i zombiji!
Znate što mi prvo padne na pamet pri spomenu tih pojmova?
Kit Teller i jedna druga priča s kraja serijala, Missaglina „Crna magija“. Razlog tome je što mi je to bio prvi susret s zombijima, a nostalgija je gadan faktor. U toj epizodi zombiji imaju pomalo nestandardne osobine, dok su zombiji u ovoj priči još neobičniji. Nisu živi, ali nisu ni potpuno bezumni. Čak su sposobni govoriti po zapovijedi. Dok su to sve varijacije na temu, razlog zašto je našim junacima u kući Penelope Craigth hrana bila potpuno neslana meni je potpuno originalan. Citat iz jedne knjige koju Kit proučava u priči kaže:
„Zombi mora biti potpuno lišen soli, inače se u njemu budi svijest o njegovu stanju. On tad poludi i pokušava se vratiti u mjesto predaka ili u svoj grob ukoliko je iskopan na groblju.“
Da, nisam se još susreo s ovom teorijom i stoga je još veća draž čitati starija djela lišena uvriježenih i nekako opće prihvaćenih standarda u horor djelima. Ono što mi malo remeti pažljivu pripremu priče je činjenica da Penelopa Craigth (to je ona "okrutna Penelopa" iz naslova) suvislo razgovara i upravlja cijelom situacijom. Mislim da to ne bi smjelo biti moguće s obzirom na slične situacije u priči, a i općenito. Ipak, taj dio ću pripisati "pjesničkoj slobodi" u susretu s nečim neobjašnjivim, misterioznim i zastrašujućim. Budući da fenomen na kraju nije "buratinijevski" objašnjen, situacija s "okrutnom Penelopom" se može arhivirati kao neobjašnjena, baš kao i gomila situacija iz ove epizode.
Penelopa i Tom = Mama-Loi i Papa-Loi
Gdje su zombiji, mora biti i vudu magije. Iako su Frankieju svi crnci isti, ovi na ukletom imanju Craigthovih su porijeklom s Haitija, a u priči se spominju razna vudu božanstva, među kojima najviše Dumballah Oueddu, navodno veliko božanstvo-zmija afričkih naroda. Mi smo se sa sličnim imenom već susreli u Bosellijevom Zagoru, a iako je tamo Damballah, riječ je o istom liku i ovdje nije Zagor osobno u pitanju već božanstvo-zmija kao u pravom vjerovanju.
Evo što radi taj Dumballah ili netko u njegovo ime u ovoj priči:
„Te noći čovjek koji je pripravio otrovni sok umro je. Njegovo tijelo i njegove kosti bili su izlomljeni kao da ih je zdrobila džinovska zmija.“
Naši junaci su se do sada susreli sa raznim opasnostima, pa i utvarama, ali je to Lavezzolo većinom sve logički objasnio bez fantastičkih elemenata. Ovdje je otišao korak dalje i nema ni pokušaja racionalnog objašnjavanja. Naši junaci pomalo gube konce iz ruku, a Frankie prvi popušta:
Frankie: „Imam dojam da se igramo sa silama koje bi nas mogle uništiti.“
Kit: „Bojiš se Frankie?“
Frankie: „Da, Kite. Priznajem bez stida: Bojim se!“
Kit je okarakteriziran kao netko tko teško gubi hladnokrvnost, iako je bilo situacija kad bi i zaplakao u očaju. Ovo je jedna od onih epizoda gdje potpuno gubi kontrolu nad događajima i samo ga goli instinkt za preživljavanjem spašava, a Lavezzolo to živopisno dočarava:
„Iz tame su dopirali brojni šumovi kao da je u ovome podzemlju bilo mnogo prisutnih. Unatoč svojoj hrabrosti, Kit se osjetio preplavljen strahom.“
ili
„Gađenje i neopisiv užas obuzeli su Kita koji je samo mislio na to kako pobjeći što dalje od svojih progonitelja.“
Glasnici smrti
Što reći za zaključak osim navoda da je ovo jedna iskonska Kit Teller priča. Kad se pomisli na ovaj serijal svima najprije padne na pamet neka od fantastičnih epizoda, a Dnevnik je taj opis znao stavljati na prvu stranicu, kao obavijest mladim čitateljima da nije u pitanju klasičan vestern. Nije tada bilo Dylan Doga, Zagor se tek zahuktavao, a taj natpis je garantirao nešto originalno, uzbudljivo i strašno. Taj osjećaj veći od stvarnosti potencira još jedna vrhunska Donatellijeva naslovnica, dok je prva najveći promašaj u serijalu po pitanju teme. Znam da je to još jedna od onih stavljenih s lagera, ali ova baš nema nikakvih dodirnih točaka s pričom. Dnevnik se za prvu naslovnicu ove epizode (LMS 206) poslužio Donatellijevom naslovnicom koja originalno (i u Van Gogh izdanju) pripada 41. broju, samo što ju je netko loše precrtao i kolorirao, dok druga (LMS 207) zaista pripada ovoj epizodi, samo što je doživjela istu sudbinu po pitanju precrtavanja i kolora. Rotundo je (za promjenu) napravio dobar posao.
Unatoč za njega neuobičajenim fantastičnim elementima, Lavezzolo to koristi da dodatno pokaže razliku između dobra i zla, mraka i svjetla, a pravi naslov "Legija prokletih" najviše govori sam za sebe.
Za kraj primjer kontrasta između kuće dobra - obasjanom svjetlošću sa zelenilom i zla - mrak, zlokobno drveće bez lišća:
.jpg)
