Mi smo mala djeca. Ne, ne, molim Vas lijepo, nemojte se otimati i truditi da dokažete suprotno. Možda su naši respiratorni, kardiovaskularni, termoregulacioni i drugi sustavi u organizmu doživjeli kojekakve promjene, možda su naši mozgovi sposobni procesuirati jednačine sa milion nepoznatih i uplesti se u misterije kvantne fizike – ali mi smo djeca. I to djeca koja svjesno, iz čiste egzistencijalne potrebe trčimo natrag u svoje djetinjstvo i za meritorne uzimamo pustolovine strip-junaka, kao nešto čime mjerimo junaštvo i pustolov – kao da su najbitnija stvar na svijetu. Bez obzira na to što smo naslagali godine na svoj životni konto, i dalje smo djeca; čak štaviše, godi nam saznanje da je od stripa kakvog znamo u zadnjih nekoliko decenija evoluirao u multidisciplinaran instrument kojim se prenose višestruke poruke, ali mi i dalje želimo što više flashbackova iz prošlosti, što više jednostavnih pričica kroz koje ćemo dozvoliti relaksaciju kao nužno sredstvo savladavanja životnih poteškoća.
Ova Markova avantura je jedna od onih koje se teško zaboravljaju, jer iako se struktura scenarija i sama priča uopšte ne razlikuju od velike većine u serijalu, sam naziv epizode i neki vizuelni elementi (zahvaljujući naslovnici) dovoljni su da zauvijek ostane urezana u sjećanje. Žalosna sova kreće u posjetu svom plemenu, a na putu će ga pratiti naša vesela ekipa u punom sastavu, svi zajedno na brodu El Gancha. U jednom trenutku nailaze na čamac i brodolomnika, onesvješćenu djevojku Tanyu. Nakon što ekipa siđe na čvrste tle, prisustvuju iznenadnom pojavljivanju misterioznog jedrenjaka i uništenju El Ganchovog broda. Od samog Blafa (ali prvo od El Gancha, prije pogibije) saznajemo istorijat zastave sa tog broda, odnosno kako su u svojoj mladosti među kojekakvim avanturama imali čast biti potopljeni i uništeni od strane okrutnog pirata Tigra sa Martinika. Nakon toga, Blaf objašnjava kako su on i El Gancho osvetili svoju posadu i na piratskoj dasci „po zakonima mora“ ispratili Tigra u smrt. Dakle, naša ekipa kreće u osvetničku misiju - Žalosna sova potpognut svojim ratnicima, dok Mark i Blaf istražuju oblast u kojoj se nalaze. Uz pomoć Koburna, jednog od likova koji se prvi put pojavljuje u serijalu, a imaće zasluge u nekoliko slijedećih epizoda, Mark saznaje da je u sve upleten i izvjesni engleski general Bler, koga valja zarobiti u susjednom Njuarku da bi se došlo do famoznog Tigra, koji je očito živ.
Ne postoji poseban način gradacije odličnog crteža u Markovim epizodama, i zaista je teško procijeniti u kom bi se rasponu raskoši mogle klasifikovati sve te silne, prelijepe vinjete kojima se uvijek vraćamo. Isti slučaj je i sa pokušajem poređenja Bonellijevih stripova sa nekim ozbiljnijim albumima od kojih ispočetka zaziremo. Kruške i trešnje se ne mogu sabirati. Pošto je to prije svega subjektivan osjećaj oivičen očiglednijim objektivnim detaljima, ovaj put moram primjetiti zavidnu preciznost autora prilikom iscrtavanja likova. Osim standardno dobrih prikaza Marka, Blafa i ŽS, posebno mi se svidio lik Tanye, koja je pravo malo osvježenje u serijalu – jer on do ovog trenutka u određenoj mjeri pati od nedostatka raznolikih, upečatljivijih ženskih uloga. Scene sa jedrenjacima, tzv.“morske avanture“ imaju neku posebnu draž, koja nas opije zahvaljujući i vizuelnom utisku i samoj spoznaji o moru kao nepreglednom, slobodnom prostoru spremnom da se popuni pustolovinama. U ovoj „morskoj avanturi“ crtež je nesumnjivo doveden do samog savršenstva i ne postoji nijedan jedini detalj na koji bi se obratila pažnja radi kritikovanja. Uz to, imamo i par krupnih totala, koji su vrhunac crtačkog genija torinskog trolista i koji su mojoj malenkosti ustvari i najbolji dio doživljaja sa ekipom iz serijala. S druge strane, nema zamjerki na nedotjerivanje gestikulacije junaka koja se pripisuje donekle ustaljenoj boljki, dječijoj prehladi karakterističnoj za skoro pa čitav prvi dio serijala. Sve je apsolutno idealno. No, da to nije sve i da ova epizoda ne izgleda kao popunjavanje forme, lukavi lisci (prije svih najlukaviji, Sinchetto) su se pobrinuli iscrtavajući dinamične scene po krovovima, pa ni ovaj aspekt crteža ne možemo ocrniti i ako bi to htjeli. Čak štaviše, logično je da su akcijske scene nosioci same radnje, a pošto tumaranja po šumama i/ili uličicama okupiranih gradova toliko i nema, može se zaključiti da je epizoda pamtljiva i po odličnim sekvencama Blafovog okršaja sa Bongom, Markovog zarobljavanja gorepomenutog engleskog generala, pa i kulminacija u konačnom obračunu sa glavnim antagonistom. Osim pomenutog, bitna je i sekvenca sa Tigrovim paukom, Mygaleom – koga je Ludens zaboravio imenovati, pa i značajnija repeticija korištenja kubure na ne baš konvencionalan način, što je opet za pohvalu kao čista kreativnost.
Šta onda imamo za osporiti u ovom broju, ako smo ga upamtili po naslovnici, specijalnom izdanju na A4 formatu, po Tanyi, po još jednoj pogibiji El Gancha i po ko zna koji put, nevjerovatno prepredenim trikovima našeg Floka? Naravno, tu je element iznenađenja. Svako ko kreće u Markove avanture po prvi put u životu i to hronološkim redom objavljivanja epizoda, vrlo brzo uviđa šablon koji se koristi u izradi scenarija i to smo davno apsolvirali. EsseGesse ipak, bez obzira što je to toliko naivno i očigledno, neprekidno insistiraju na istim postavkama priča u kojima negativci po svom prvom pojavljivanju, ekstremno brzo otkrivaju svoje lice bez mnogo tajnovitosti. Ne možemo se baviti pitanjima zašto je to tako u ovom trenutku, jer je ovo tek 32.broj serijala i mnogo je pustolovina ispred nas. Zasad ćemo objeručke prihvatiti mogućnost da su bili toliko uvjereni u svoj kvalitet i zarađene simpatije kod čitatelja, da i nisu morali obraćati posebnu pažnju na taj dio. Srećom, ubrzo ćemo se uvjeriti da autori mogu itekako okrenuti ploču i u avanture ubaciti komplikovane scenarističke sheme i kao takve ih uspješno koristiti u daljnjem toku serijala.
Nedavno sam od jedne zanimljive osobe čuo misao da, ako želiš da ispravno i pravovremeno koristiš znanja stečena kroz svoje iskustvo, tvoja memorija mora da bude posložena kao uredan magacin sa registratorima ili špajz sa pedantno posloženim galonima za zimnicu. E pa, moj špajz je u totalnom neredu i izgleda kao da je neko u njega bacio kašikaru – ali u određenim trenucima, uz malu dozu emocije i sličica poput ove naslovne strane, vatre se potpale i podsjete me na najsitniji detalj, koliko god se davno sve ovo izdešavalo.
Vrli gospodin Frojd jednom reče kako je jedina ličnost s kojom se trebaš porediti tvoja verzija iz prošlosti - u tom kontekstu, kod mene se apsolutno ništa nije promijenilo, ostao sam isti na pominjanje ovog štiva. Na isti način me podjarmljuje zastava sa glavom tigra i magičnim brojem 116 na diskutabilno najupečatljivijoj Sinchettovoj naslovnici ikad. Bez obzira koliko naivno i infantilno to izgledalo, jedan od najsigurnijih zbjegova od svakodnevnice i neizostavnih pitanja naših cijenjenih boljih polovina: „Pa jel moguće da to i dalje čitaš?“, jeste i ostaće pustolovine Markove družine. Plovimo s njima i dalje, jer su to naše verzije iz prošlosti. A ako nisu, pripisaću to inatu, pošto ćejf nema cijenu.
.jpg)
.jpg)
