U svojoj prethodnoj recenziji pokušao sam objasniti jedan dio emotivnog momenta koji me (a vjerujem i većinu fanova ovog serijala) veže za Marka i njegove avanture. No, koliko je duboka takva emotivna povezanost, koja najčešće nadmašuje stvarnu vrijednost nekih epizoda, najbolje pokazuje baš ovaj broj. Naime, nakon skoro pa iščitanog kompletnog serijala o Vukovima sa Ontarija, iz određenih razloga ovaj strip uvijek ostaje jedan od mojih omiljenih, iako praktično po kvalitetu ničim ne odskače od prosjeka i teško se može svrstati među 10 najboljih.
Priča počinje kako su to autori voljeli da manipulišu – van ustaljenih šablona, bez posebnih uvoda; Mark i ekipa nakon čamcoloma dospijevaju na jedno od mnogobrojnih ostrva u Karipskom otočju u nadi da će pronaći izgubljeni brod „Arabela“ sa tovarom oružja koji je bio namijenjen rodoljubima. Dočekuje ih patrola kapetana Palaciosa, zapovjednika španskih jedinica i namjerava uhapsiti pod sumnjom da su naša ekipa, ustvari ljudi zloglasnog pljačkaša „El Caymana“. Intervencijom uglednog gospodina Ortege, koji prepoznaje Marka i Vukove, hapšenje je izbjegnuto, ali nije izbjegnuto plaćanje pristojbi na upad i boravak na ostrvu. Slijedi niz smiješnih situacija gdje glavnu ulogu igra Flok, koji svoj dio misije shvata na način da novac koji je namijenjen državnom Trezoru (čitaj: Palaciosu) krade i vraća njegovim vlasnicima.
Sliku spasioca ekipe Ortega kvari iste noći, kada naređuje svom posilnom da ih prati u stopu, i taj dio u scenariju nije za pohvalu. Kako to često biva u Markovim epizodama, sporedni likovi i/ili antagonisti se otkrivaju odmah na početku priče, i to jednom neprijateljskom gestom ili jednim crtežom koji ih transformiše u „zloće“. Dalje se u ovoj avanturi ekipa susreće sa Pablitom i Šepavim, likovima koji će se ponuditi da usmjere Vukove na pravi trag: Šepavi posjeduje iscrtanu mapu sa lokacijom gdje je „El Caymanova“ banda poplašila i sakrila oružje sa „Arabele“, a Pablito će ih kao iskusan vodič odvesti na to mjesto. Uporedo se Blaf, Žalosna sova i Flok i dalje muče sa Palaciosom i njegovim porezima, a Ortegin čovjek likvidira Šepavog. Mark dolazi u posjed famozne mape, pa sa ekipom kreće put traženog tovara.
Uz pomoć ribara Morena, ekipa će zavarati „El Caymanovu“ bandu koja ih prati u stopu i doći do pećine gdje je tovar sakriven. Flok će, sa svoje strane, zavarati vojsku kapetana Palaciosa, pa će se konačni obračun između „El Caymanovih lešinara“, vojske (koja od pijanog Morena saznaje šta se dešava) i naših junaka prolongirano odigrati upravo ispred same pećine. Još jedan krupni nedostatak u scenariju je taj da Palaciosova vojska, valjda ushićena što su eliminisali bandu, nije ni pogledala u pećinu.
Priča se, naravno, završava sretnim krajem. Osim navedenih propusta u scenariju koji su prekrupni za ne vidjeti, u ovom se broju još jednom pokazalo koliko je kriminalno loš bio prevod „Dnevnika“. Bez obzira koliko moćno zvučao sam naziv ove epizode i koliko izazivao emocija kod onih koji su je čitali i prije 35+ godina, neoprostivi su propusti i lektorisanje ovih prvih brojeva Zlatne serije. Evo nekih primjera:
1. Strana 10: Tek u Ludensovom izdanju saznajemo da je Ortega Peruanac
2. Strana 21: „Dnevniku“ je i riječ „krv“ bila dovoljna za cenzuru
3. Strana 22: Dnevnik: „U glavi mi je čigra“ – Ludens: „Sve mi se vrti“
4. Strana 25: Dnevnik: „Rum za vas, šepavi“ – Ludens: „Rum za mene i mog prijatelja, Šepavi!“
...i bezbroj drugih primjera, gdje su lektori „Dnevnika“ spavali ili slavili svoje slave nauštrb čitalaca.
Postavlja se pitanje, a to nije ni prvi ni zadnji put: „Isplati li se kupovati i čuvati prastara Dnevnikova izdanja naspram puno bolje uređenih i odštampanih Ludensovih?“. Moj odgovor je, da je kojim slučajem Ludens kompletirao Markov serijal, uvijek bi pobijedio razum – ali ovako je to i dalje legendarna ZS, bez obzira na sve svoje nedostatke.
Dakle, kako rekoh, ničim posebna epizoda, sa nešto egzotičnijim crtežom i lošijom naslovnicom (pobogu, Flok je bijel), zanimljivijim Flokovim dionicama i mnoštvom sporednih likova – tematika koja je bolje odrađena u nekoliko Markovih avantura (El Meskarenova tvrđava, Ajkula s kariba itd.), ali ima svoju emotivnu težinu: umnogome je tome doprinijela jedina pozitivna stvar „Dnevnikovog“ uredništva, a to je ideja da se sporna banda gerilaca iz ove epizode nazove „lešinarima“, što nazivu epizode daje snažniji zvuk.
.jpg)
