„Pomaknuta agresija“ termin je kojim se u psihologiji označava pražnjenje agresije na ljudima ili objektima koji nisu pravi uzrok počiniteljeve frustracije, ali je daleko sigurnije i/ili lakše „ispucati se“ na njima nego na onima koji su frustraciju izazvali. Može biti fizička i verbalna. Nažalost, mislim da smo svi nekad na neki način bili ovakvi agresori, ali hajdemo se nadati da je većina agresiju usmjerila na stvari, a ne ljude. Iako izraz više upućuje na ponašanje pojedinca, može se primijeniti i na određeni, uglavnom brojčano manji, kolektiv.
Nakon pobjede u borbi na rijeci St. Lawrence, američki general Stark bio je svjestan opasnosti koju su činili preživjeli engleski vojnici koji su izbjegli uhićenje. Podijeljeni na pojedince i manje grupe mogli su, najprije, frustraciju izraziti na civilima u obližnjim mjestima (dakle, počiniti „pomaknutu agresiju“), a zatim se okupiti u veću grupu i priključiti nekoj od vojnih jedinica. Zbog toga je komandant Mark obaviješten da provjeri teritorije uz obale Ontarijskog jezera, te je iz utvrde poslao glasnike prema svim izvidnicama Ontarijskih vukova. Međutim, budući da na jednom području sjeverno od utvrde nije bilo izvidnica domoljuba, Mark ga je odlučio provjeriti sa svojim prijateljima Mister Bluffom i Žalosnom Sovom.
Nakon što se u jednom trenutku dotad mirne potrage prijatelji razdvoje s dogovorom da se iste večeri okupe u gradiću Four Trees, Mark sprječavanjem tri engleska vojnika da uzmu čamac nedužnom civilu ulazi u potpuno novu avanturu. Ranjenik ga prije gubitka svijesti uspije obavijestiti tek da živi u Four Treesu, a kad tamo dospije, Mark ne dolazi lako do odgovora na pitanje gdje je točno njegova kuća. Mještani iskazuju strah, ali i odbojnost prema onesvještenome, što Mark i Mister Bluff, koji mu se kasnije priključio, ne shvaćaju. Misterij produbljuje „Začarana hrid“, kako se naziva otok u blizini gradića na kojemu ranjenik Virgil živi.
Dolaskom na otok, koji je popraćen prigodnom grmljavinom, Mark i Bluff upoznaju, najkorektnije rečeno, neobičnu porodicu. Baka Kaliopa je izgubila razum te se bez razloga jezivo smije, a isprva se čini kako je na tom putu i njen sin Simon koji u kući izvodi neobične (al)kemijske pokuse. Jedinim „glasom razuma“ pokazuje se Virgilova sestra Selena. Ona svoju porodicu predstavlja žrtvom nepoznatog nasilnika koji je u posljednjih mjesec dana ubio dva njezina strica te protiv porodice huška stanovnike gradića, a sve s ciljem da ih natjera da napuste otok. Uz to, otkriva im da je u prošlosti njezina pratetka bila proglašena vješticom te spaljena na lomači, što je vjerojatno olakšalo posao huškaču s nepoznatim motivom. Iako se Mark isprva ne pokazuje posebno zainteresiranim za rješavanje problema porodice, daljnji događaji ga uvlače u njihovu srž.
U drugom dijelu epizode, kada se Marku i Mister Bluffu priključuje Žalosna Sova, autori u jednom trenutku odlučuju ispreplesti rukavce radnje: probleme porodice sa „Začarane hridi“ i traganje naših junaka za odbjeglim Englezima. To je odrađeno dosta učinkovito, jer smo vidjeli zanimljive akcijske scene i mogu shvatiti želju autora da ne izgube iz vida primarni cilj Markove misije, ali je, s druge strane, došao do izražaja standardni problem serijala, a to je fiksni broj stranica, zbog čega se nije na bolji način mogao stvoriti kvalitetan misterij oko huškačeva identiteta. No, budući da ovdje potreba otkrivanja identiteta zlikovca nije jedina, a vjerojatno ni glavna, tematika, onda manjak sumnjivaca i nije veliki problem. Možda je veći to što na kraju i ne mogu baš pronaći način da dam logiku reakcijama mještana na dolazak Virgila u Four Trees. Teško ih se može opravdati činjenicom da mu je pratetka prije sto godina proglašena vješticom.
S obzirom na prethodno napisano, jasno je da su naši junaci u ovoj epizodi imali puno zadataka te stoga ne čudi što humora nema u količinama na koje smo navikli. Ipak, torinski trojac je pronašao prostor za standardni sukob između Žalosne Sove i Floka unutar kojega smo vidjeli upečatljivu scenu „letećeg Floka“. Međutim, meni je u ovoj epizodi najsmiješniji crnohumorni Mister Bluff kojega dolazak na „Začaranu hrid“ i susret s članovima porodice nisu ostavili ravnodušnim.
Crtež je na standardno visokom nivou, posebno u prvom dijelu tijekom boravka Marka i Mister Bluffa na „Začaranoj hridi“. Za motiv naslovnice je izabran katapult upotrebljen tijekom borbe protiv Engleza. Nije to loše, ali mislim da je bilo moguće pronaći bolji, a i pozadina nelogične zelene boje je zauzela dosta prostora. Navedeni nedostaci prepoznati su pa je u "Tutto" ediciji iz 1992. godine pozadina nebeskoplave boje (što baš i ne odgovara scenariju jer je do sukoba s naslovnice došlo tijekom noći) i dopunjena vrhovima borova i brda.
Iako serijal ima boljih epizoda, „Začarana hrid“ definitivno može ići u grupu onih koje smatram iznadprosječnim i čak sam dojma da je rađena sa željom autora da pokažu kako strip može biti edukativan jer nenametljivo, kroz dijaloge, saznajemo što su kamen mudrosti, grčka vatra i katapult, a kao pokretač cijele radnje je spomenuta stvarna povijesna ličnost (vidi zanimljivosti). Koliko određena scenaristička rješenja smatramo pogrešnim stvar je subjektivne procjene, ali mislim da se svi možemo složiti kako se autorima potkrala jedna greška s kojom ću završiti recenziju. Naime, po dolasku u kuću, Selena je Marku i Mister Bluffu obećala večeru, a onda je kasnije, prije njihova odlaska u krevet, rekla kako im večeru nije mogla pripremiti jer, kako znaju, Virgil nije ništa donio iz kupnje u koju je otišao. Međutim, to je i ona morala znati u trenutku kad je dala obećanje. No, zbog saznanja da će noćiti u krevetu vještice, Mister Bluffu očito nije bilo do jela pa se ni mi nećemo žaliti.
.jpg)
