Mark se, nerijetko, u mnogim epizodama kroz čitavu ediciju susretao s različitim ženskim osobama, čiji bi se karakter teško mogao opisati kao miran, mio, ponizan ili plah. Baš bi se moglo kazati suprotno od toga. Sve su to bile žene s ruba društva, svojevrsne pustolovke, koje su u vremenima američke borbe za neovisnost tražile svoj komadić sreće, a koji je često uključivao uskraćivanje slobode ili prava drugome. Također, nemali je broj takvih ženskih osoba potjecao iz engleskog društva, ponajviše u obliku bračnog odnosa s nekim pripadnikom Crvenih Mundira. Tako su često takve žene iskazivale snobizam, častohleplje, oholost pa i svirepost u svojim odnosima s drugima. Međutim, epizoda „Crna udovica“ predstavlja izuzetak u tom pogledu jer ženska osoba, koja je nositelj radnje u ovoj priči, ne pripada već nabrojenom krugu ljudi. Štoviše, Violet Argyl udovica je poznatog i dokazanog američkog rodoljuba, ali se njena narav i karakter ne razlikuju od najrazvikanijeg ponašanja pripadnica engleskog vojnog kruga.
Ostaje nejasan motiv takvog postupanja udovice Argyl. Njen pokojni suprug bio je dokazani američki rodoljub, koji je život izgubio u nekoj akciji, radeći za dobrobit američkih interesa. Žive u malom mjestu, u kome svatko poznaje svakoga, stoga je logično da će njeno ponašanje biti itekako uočljivo i vidljivo svima. Svemu unatoč, Violet Argyl ne krije i ne kontrolira svoj divlji karakter koji eksplodira na nebitnim i spomena nevrijednim životnim sitnicama kakva je, primjerice, boja njene haljine. Možda je samo rođena s takvim karakterom, ali iz razgovora sumještana, možda bi se moglo naslutiti da je njen karakter došao do izražaja tek nakon suprugove smrti. Violet je vješta i sposobna te lako manipulira muškarcem kakav je njen pomoćnik (?) Slocum. Malo me s ovim svojim sposobnostima asocira na jednu drugu ženu iz Markove priče Agent Darsi. Ujedno, Violet ne ostaje imuna na Markov šarm.
Općenito, Markovo ponašanje prilično odudara od ustaljenih normi, ali čitatelj postupno doznaje da je to samo zbog toga ne bi li se lakše uvukao u kuću gospođe Argyl. Naime, u kući se nalazi sef u kome se krije jedna knjiga, a koja sadržava lokaciju s oružjem koje je namijenjeno američkim rodoljubima.
Epizoda „Crna udovica“ nije baš posebno kvalitetna, uostalom, kao ni čitav ovaj Ludensov integral broj 31. Jednostavno, potrefio se baš čitav integral s tri nekvalitetom uravnotežene epizode. I sam lik Slocuma ostaje prilično nepoznat. Osim što gaji određene emocionalne ambicije prema mladoj udovici, nejasno je u kom svojstvu se on zatekao u njenoj blizini. Što je bio? Nekakav tajnik? Osobni asistent? Propali krčmar iz susjednog sela? Potpuno nebitno, ali djeluje previše kao nekakav “padobranac“ u čitavoj priči, a to je onda samo u pitanju nekakav scenaristički propust autorskog trojca, ništa drugo.
Od komičnih elemenata u priči valja izdvojiti Bluffovo povjerenje u vlastite zavodničke sposobnosti. Ono je prije svega skromno i mizerno, da ne kažem katastrofalno i nikakvo, no stari se Bluff ne da takvim razmišljanjima. I dalje misli da ima bradu kojoj nijedna žena ne može odoljeti. Za razliku od glave, koja se ipak previše sjaji, čega je i sam Bluff svjestan.
Epizoda „Crna udovica“ ne nudi pretjeranu kvalitetu. Ukoliko su scenaristi sve dobitne karte odlučili položiti na jedan, jedini lik mlade udovice, onda su njenom liku trebali posvetiti više pozornosti. Nije se smjelo dogoditi da su odlučili da se zaljubi u Marka, puno bi bolje bilo da su igrali na daljnju razradu njene okrutnosti i svireposti, koja bi Marku predstavljala pravi izazov. Ovako ispada da se radi tek o nekakvoj tamo ženskici, koja život gubi u velikom finalu dostojnom klasične grčke tragedije. Samo što to kod ovog autorskog trojca ispada nekako zbrzano i ugurano u nekakav kraj.
Sve u svemu, epizoda za jedno čitanje.
