Već u uvodnoj didaskaliji autori objašnjavaju koliko su superiorni Ontarijski vukovi i kako je njihova nepobjedivost poslovična. Upravo da bi nam dali potvrdu tih tvrdnji, šalju četvero atentatora u utvrdu. Moram priznati kako je riječ o iznimno dobrom uvodu u priču jer nemamo tako često epizode u kojima se neprijatelj pokušava uvući pod nekom krinkom u utvrdu Ontario. Četverac se predstavlja kao obitelj koja je doživjela brodolom. Za čitatelja nema neizvjesnosti budući da već na drugoj tabli promatramo lažnu sabotažu, ali skrivanje tih činjenica nije ni bila poanta priče. Sa zadovoljstvom mogu konstatirati kako je otkrivenje sabotera popraćeno sa zanimljivim i komičnim scenama u kojima saznajemo i za Flokovu novu noćnu aktivnost – pijančevanje.
Atentat je bio usmjeren na sve Vukove, a pogotovo na Marka. Zbog toga četverac i ima čak dva plana, od kojih prvi uključuje trovanje pivom koje je trebalo cijelu utvrdu pobiti, a drugi bombu postavljenu ispod Markovog kreveta. No, zahvaljujući najvećoj pijanduri na četiri noge, plan je osujećen, tri ortaka zatvoreni, a četvrti je pobjegao. Ovo je definitivno jedan od dinamičnijih početaka epizode i uistinu mi se svidio. A pojavljuje se i novi misterij – tetovaža zmije koju svi članovi imaju na desnoj ruci. Šteta što ta tetovaža nije na neki način završila u naslovu epizode jer bi bio puno logičniji i adekvatniji naslov od postojećeg. S naslovom „Samuraj“, autori su htjeli ponuditi malo egzotičniji naslov koji bi mogao više privući čitatelje, slično kao i u epizodi „Crni Lav“.
Čitatelj će vjerojatno prije čitanja dobiti neke orijentalne asocijacije i pomisliti kako bi se mogli upoznati s japanskom kulturom. Na žalost, ne, samuraj uopće nije u centru priče, već je riječ o jednom pripadniku bande. Možda sam malo razočaran s tim što se nije više koristio u priči, ali s druge strane, priča koja je ovdje izgrađena mi je jako zanimljiva. Tako da meni nema veze što ni samuraj, ni Španjolac kojeg također kasnije srećemo nisu bitni za radnju nego su obične prepreke na Markovom putu.
Radnja nas dalje vodi u potragu za četvrtim ortakom te cjelokupnom organizacijom. A ujedno predstavlja i interesantan kontrast početku epizode jer sada je Mark taj koji se pokušava uvući u neprijateljsku jazbinu pod lažnom krinkom. Dio koji me ovdje malo zasmetao je nevjerojatna slučajnost kojom je Mark došao do važnog traga koji ga je momentalno odveo na pravi put. A pravi put vodi do Baruna, vođe zločinačke organizacije koja ima samo jedan cilj – izbaciti iz igre sve koji se usuđuju oduprijeti Engleskoj. Barun je pun sebe. Od svojih „podanika“ traži da ga oslovljavaju s „ekscelencijo“. Rekao bih i kako je poprilično beskrupulozan što možda najviše vidimo po preprekama koje moraju prijeći novaci koji se žele pridružiti njegovoj organizaciji. Odmah u startu napominje Marku kako mu neće biti žao ako ne preživi jer je to samo pokazatelj da ionako ne bi bio dobar borac.
U neprijateljskoj jazbini nailazimo i na malo „lažne“ romantike u kojoj Mark glumi kako je zaljubljen u Nancy – djevojku koju upoznajemo i koja pada na njegov šarm. Nancy ima također važnu ulogu u organizaciji i kako se čini jedino joj je sam Barun nadređeni. No naizgled stroga žena pokazuje i svoje slabosti koje koristi Mark dok je zavodi. Ovo je čak i vječni ženomrzac poput Bleka radio s vremena na vrijeme, prisjetite se samo 2. avanture iz epizode „Otok zamki“. Tko ne voli takve dijelove, ovo će ga možda podsjetiti na Esmeraldu, Marichuy i kako su se već zvale te meksičke dive iz onih serija u pola 1 na hrt-u, ali te scene su dobro pogođene i autori su upravo njima spasili Marka iz kritičnih situacija.
Što se tiče crteža, tu nema ništa novog. EsseGesse još jednom donose perfektan crtež. Kad bih bio cjepidlaka, malo bi Guzzonu zamjerio na tome kako je Nancy crtao, drugi dvojac ju je malo privlačnije nacrtao (na gornjoj pasici možete vidjeti Nancy iz pera Pietra Sartorisa), ali manje bitno. Naslovnica je prava akcijska te prigodno prikazuje lika iz naslova. Čak i da su se odlučili nazvati epizodu drugačije, svejedno bih rekao kako dvoboj protiv samuraja ostaje najboljim izborom za naslovnicu. Nije baš da me oduševila, ali smatram da je dovoljno kvalitetna kako bih joj dao visoku ocjenu.
Za kraj mogu reći kako sam zadovoljan s pričom i načinom na koji je zaokružena. Sadrži dosta akcije, starog humora, a dodatno i par zanimljivih i možda neočekivanih scenarističkih detalja. Osim toga, konačno smo i saznali kako se zove jedno pleme kojemu je Žalosna Sova poglavica. Mislim da su Abenaki jedini imenovani Indijanci koji pripadaju plemenima s Velikih jezera. Iako, za njih smo i prije mogli sumnjati kako pripadaju plemenima s Velikih jezera, ovdje smo dobili konačnu potvrdu. Sumnje smo mogli imati nakon čitanja epizode „Bijeli vrač“ tokom koje se pojavljuje „Brzi Jelen“, Abenaki Indijanac koji je bio glavni konkurent Žalosne Sove u borbi za status poglavice. Upravo zbog toga što je pripadao Abenaki Indijancima, tada smo mogli formirati sumnju da Abenaki pripadaju plemenima s Velikih jezera, ali nakon ove priče sve je potpuno jasno. Zbog toga je ova epizoda i posebna.
.jpg)
