Drsko. Hrabro. Smiono. Vanserijski. Maestralno. Tim bismo riječima i njima sličnima mogli opisati izuzetno opasan i rizičan pothvat Komandanta Marka. Mark se ukrcao; ni manje, ni više; nego na engleski zapovjedni brod u američkim vodama. Na tom brodu zarobio je i oteo admirala Latama, zapovjednika cjelokupne engleske flote na području kolonija. Radilo se o izuzetno rizičnom i opasnom pothvatu, koji je Mark planirao duže vrijeme i čije je sastavnice nastojao predvidjeti do u najmanji detalj. Unatoč takvoj detaljnoj i temeljitoj pripremi, stvari su mogle završiti i potpuno drugačijim ishodom, od onoga krajnjeg, a taj je označavao zarobljeništvo admirala Latama u ćelijama vojne utvrde, tako daleko od pučine i brodova…
Latam je tipični predstavnik onoga što označavamo klasičnim primjerom engleskog snobizma. Prije nego što je otet na brodu kojim je zapovijedao, imao je pritužbe na smještaj u kabini, valjda mekoću kreveta i razmještaj stvari. Vrlo brzo je zažalio za tim boravkom jer i najmanje atraktivna kabina na engleskom brodu nudila je nešto, za razliku od ćelije u američkoj utvrdi koja nije nudila ništa. Čak ni za razumijevanje za njegovu poziciju ili, još gore, za njegove veze s kraljevskom lozom u samoj Engleskoj. Latam: “Ja sam rođak Njegovog Veličanstva!“ Na njegovu nesreću, jedini koji je reagirao na njegov neuspješan pokušaj pozivanja na status i krvna srodstva bio je Žalosna Sova: “Puah! Pa što onda? Ja sam potomak najpoznatijeg indijanskog vrača.“
No, američka vojna utvrda na obali nije jedini izvor nesreće samo za jednu osobu. I dok je engleski admiral Latam mogao očekivati sve ono što nečije ratno zarobljeništvo sa sobom nosi; Komandant Mark nije mogao očekivati da će tvrđava biti mjesto i njegove nesreće. I velike opasnosti. A ta se opasnost zove Dejvid Felps. Voli se predstavljati kao dobavljač hrane za američku vojsku, ali i kao osobni prijatelj pukovnika koji zapovijeda američkim obalnim utvrđenjem. Pozivanje na osobno prijateljstvo s pukovnikom omogućuje mu što običnim američkim vojnicima u utvrdi nije dozvoljeno. To znači da u utvrdi može biti bilo gdje i bilo kada, ne polažući pritom nikome račune zbog čega je tu, kojim poslom i zašto baš tada. Tako nitko nije postavljao pitanje ni što jedan obični dobavljač hrane za američku vojsku radi u društvu ljudi koje je, kao zarobljenika, dočekalo jednog engleskog admirala. Felps je mlad. Nadobudan. Slatkorječiv. Aristokratskog izgleda i manira ponašanja. Samouvjeren. I zavodnik. Upravo su te njegove zavodničke karakteristike najbolji dio ove priče jer kod Komandanta Marka izazivaju – ljubomoru! Upravo osjećaj ljubomore je ono na što igra Betty, koja se zatekla u utvrdi dok Mark “obavi tamo nekakav posao vezan uz admirala“.
Priča je odlična prvenstveno zahvaljujući neuobičajenom temelju na kojem je izgrađena. Taj temelj je Markova ljubomora. Netipično emocionalno stanje za hrabrog i neustrašivog predvodnika Vukova s Ontarija. Odlične su vinjete na kojima je prikazana Markova ljubomora.
Mark ne vidi kako se iza te tobožnje Bettyne nezainteresiranosti za njega, krije upravo njena želja da ga učini ljubomornim. U tom pogledu Mark je naivan. Čak izrazito naivan, “kao sobarica“. Nevjerojatno je kako nema nimalo povjerenja u Betty, nakon svih tih godina poznanstva i svih onih pustolovina koje su prošli skupa. Stoga nije toliko zabrinut za njen život i sigurnost, a nakon otmice u tvrđavi; koliko je zabrinut za mogućnost da zauvijek ostane u društvu Dejvida Felpsa. No, Mark bi bio puno mirniji kada bi znao kako u Bettynom zarobljeništvu završavaju Felpsovi zavodnički pokušaji.
Crtež je na očekivano visokoj razini, iako je otisak na nekim mjestima vrlo loš, previše crn i zatamnjen, barem u ovom broju “Strip zabavnika“ kojeg ja posjedujem. Dodatno je obogaćen s nekoliko zgodnih vinjeta, poput onih koji su naveli na tragove gdje bi to Felps mogao odvesti Betty. Pritom je važnu ulogu odigrao Flok odbivši hranu, što je kao neobičan potez primijetio Žalosna Sova: “Ta životinja je oduvijek bila proždrljiva. Još se nije desilo da odbija hranu. Tu ima nešto sumnjivo…“
Dejvidu Felpsu nije pomoglo ni to što je smatrao da je siguran u Providenceu, središtu jakih engleskih snaga, koji je bio pun Crvenih Mundira.
U svojoj prepotenciji i tipičnoj engleskoj špijunskoj dekadenciji, napravio je jako teško podcjenjivanje: precijenio je ljubav Marka i Betty. Stoga je ta okruženost engleskim vojnicima bila samo lažna sigurnost jer Marka nije mogla zaustaviti ni veća, ni snažnija vojska od one engleske, kada je trebalo izbaviti Betty sa neprijateljskog područja. Podcijenio je i svoje zavodničke sposobnosti jer su se, pored tolikih znanih i neznanih, na njegovom osvajačkom popisu našle i kuharica u američkoj vojnoj utvrdi ili mlada američka provincijalka koja je odglumila identitet jedne američke suradnice. Njegove fatalne zavodničke sposobnosti nimalo nisu utjecale na Betty, koja je uvijek znala tko je njen muškarac.
Onaj isti kojega je toliko puta dočekala u zagrljaju nakon ovakvih ili još opasnijih ratnih avantura! Njen čovjek, Komandant Mark, vođa neustrašivih Vukova s Ontarija!
