Strip počinje pomalo neuobičajenim prizorima, odnosno nečime što odudara od uobičajenih uvoda u cijeloj ediciji. Naime, prva vinjeta ne ostavlja mjesta sumnjama: Englezi napuštaju grad. Njihovi brodovi u luci puni su oružja, opreme, arhive, većine ljudstva. Preostaje još samo vidjeti što će Crveni Mundiri sa zarobljenicima jer američke trupe nalaze se u blizini.
Po dobrom, starom običaju, autorski trojac esseGesse nije nam ponudio ime grada. Kako se radi o lučkom gradiću, ovoga puta nisu mogli navesti da se radi o Oriskanyu. To je mjesto koje je najviše puta imenovano u svim Markovim epizodama. Precizniji statističari zbivanja zasigurno će ironično dodati kako je Komandant Mark doživio i proživio više epizoda u Oriskanyu, nego Zagor u Darkwoodu. No, vratimo se na temu zarobljenika, jer su naši junaci stigli u taj lučki gradić kao prethodnica američkih trupa, koje se nalaze negdje u blizini. Njihov zadatak je osloboditi te zarobljenike, ukoliko ih Englezi ne odluče već prepustiti vlastitoj sudbini. Možda se ispostavi kako će im samo biti nepotreban teret na brodu. U tom smislu Žalosna Sova nema optimistična predviđanja:
“Kad šakal mijenja jazbinu, sa sobom nosi i plijen. Ukoliko ga nije požderao.“
Oslobođene rodoljube naši junaci vode van grada i oni se potom raspršuju po šumama i gorama, kao nekada partiz… hm… hm… , kao nekada neke prošle vojske, u nekim prošlim ratovima. To je prva scenaristička nelogičnost. Oslobođeni američki rodoljubi ne ostaju na jednom mjestu pričekati američke trupe, kako bi s njima trijumfalno ušli u neimenovani gradić te, eventualno, pružili i svoju pomoć u nekom okršaju s Englezima. A ne, ne, to su scenaristi zamislili da se bivši zarobljenici trkom razmile po šumi, kao da mogu trčati olimpijske norme, nakon provedenog vremena u engleskom zarobljeništvu. Ovako ispada da su boravili u nekom primorskom hotelu s daškom britanske krune, a ne u podrumskom zatvoru u jednoj luci. Otrčaše tako svi američki rodoljubi, osim jednoga, koji je baš imao ludu, ludu želju prošetati ulicama primorskog gradića. Čudne su te neke zarobljeničke želje.
EsseGesse još jednom pokazuje kako su autorski najkvalitetniji u uvodnom dijelu priče, što scenaristima nipošto ne može biti značajan kompliment. No, ni ovoga puta u tom pogledu nisu iznevjerili. Zaplet dodatno nude smještajem naših junaka na jednoj farmi, čiji je domaćim Valter Halen. Pozitivno je da lik ovdje ima ime i prezime, što nije uvriježeni slučaj s autorskim trojcem, koji su znali napraviti i puno gore propuste od neimenovanja likova. Halen je pomalo isključen iz zbivanja u gradiću. Pomislio bi čovjek kako je on skoncentriran na svakodnevne ratarske poslove, ali izgleda kako je puno koncentriraniji na modne dodatke. Tako nosi upečatljivo vizualan medaljon oko vrata, kao otprilike što nose borci u ringu titule prvaka. Baš taj Halen biva ubijen u čudnim okolnostima, u koje je uključena i hroma osoba s jednom drvenom nogom. Žalosna Sova, a tko drugi, osjeća miris nevolje: “Hromi bljedoliki, sigurna nevolja! Tako je govorio moj čukundeda vrač.“ Halena pronalazi sestra Samanta koja ima istovjetan medaljon i oni u zbiru, kriju lokaciju blaga koje je nekada posjedovao gusar Pošteni Džekob. Valter i Samanta su bili njegova djeca.
Scenaristi su lijepo, začudo, ukomponirali i gusara Džekoba, njegovu djecu, razbojnika iz engleskog zatvora i kormilara s nekadašnjeg broda kojim je gusar plovio. Sve funkcionira smisleno i dobro, ali nažalost priča nije zanimljiva, a nije da nije moglo biti drugačije. Neiskorištena mogućnost nalazila se na minornom otočiću Stounfis. To je bio neveliki komad kopna u moru, koji je gusarima služio za popravke brodova, bijeg od zakona ili skrivanje opljačkanog blaga. Zna to Bluff jako dobro… Na taj otočić prvo stiže veliki gusarski brod predvođen strašnim kapetanom Kublejom. Bluff ga, naravno, osobno poznaje. Hm… zagrljaj starih prijatelja ne ostavlja mjesta sumnjama. Prijateljski je odnos to dvoje ljudi koji su zajedno prošli tolikim morima. Zanimljiva je ta Bluffova neistražena gusarska prošlost, zanimljiva. Ubrzo počinju dolaziti i drugi gusarski brodovi sa svojim strašnim posadama. Bluff ih jako dobro poznaje. Iznenađuje li to koga? Na otoku se događa svojevrstan sastanak gusara. Nešto poput sastanka trapera. Samo što se ovdje ne nude krzna upucane divljači, nego pokradena, oteta ili krijumčarena roba. Upravo ovdje leži najveći propust priče. Pored mlitave i nezanimljive epizode, imamo na malom prostoru čitave horde gusarskih družina. Koliko se samo scenarističkih kvalitetnih rješenja moglo ponuditi u ovoj epizodi na taj račun: od suprotstavljenih gusarskih frakcija, krađe ukradene robe, potopljenih brodova; preko epskih sukoba masovnih scena, borbi brodova, scena potjere po pećinama… Međutim, sve se svelo na nekakve ulične svađice, poput nerealizirane želje gusara Kubleja da kupi Samantu. Pih! Ništa bolje od toga nisu mogli smisliti? A gle tek ovog scenarističkog bisera: Pošteni Džekob je gusar koji je to svoje “poštenje“ zaradio zbog toga što nije ubijao. Samo je pljačkao i porobljavao i zarobljavao i krao i palio i zlostavljao, ali ubijao nije. Poštenjačina gusarskog kova, nema što.
Ima još jedna scenaristička krasota u ovoj epizodi. Podjela blaga. Ne zaboravimo kako je riječ o gusarskom blagu, a svi znamo kako se gusarsko blago sticalo i namicalo.
Nakon što su uspjeli pronaći blago, naši junaci nemaju problema uzeti dio tog i takvog blaga, pomoću kojega će kupiti nove topove za utvrdu Ontario. Izgleda, kada su materijalne konkretnosti u pitanju, kako naši junaci nemaju prevelikih moralnih briga i poteškoća. Da stvar bude slađa, te topove će nazvati “baterija Samanta“, u čast onoj koja im je dala dio blaga. Pa kad Samanta zapraši ima sve da puca po Crvenim Mundirima. Baterija Samanta, dakako.
Crtež standardno dobar, a naslovnica vizualno dojmljiva. Nosi jednu dozu jeze, iščekivanja i napetosti, koje nema u stripu, ali je bar ostao ovaj povoljan vizualni identitet. Zna se da su u Dnevniku imali osobe koje su smišljali odlične naslove talijanskim epizodama. “Gli eredi dello spettro“ puno je manje atraktivan naziv od svrsishodnog “Poštenog Džekoba“. Ali ne čini naslov epizodu kvalitetnom. Stoga je, nažalost, ipak najbolji trenutak stripa samo odlazak Engleza iz gradića…
