“Blago Si-Gala“ čitao sam prvi put kao dijete i sjećam se da mi je bila super epizoda. Potopljeni brod, zlatnici, blago, totem koji govori, sve je to poticalo dječju maštu. Međutim, ovo je ujedno jedna od epizoda koje su mi sa svakim novim čitanjem sve lošije. Obično mi se događa suprotno sa epizodama koje čitam više puta, a koje su mi još u djetinjstvu bile dobre i zanimljive. Tako, sa svakim novim čitanjem, pronalazim nove ili slabo uočene detalje koji su mi promaknuli u prethodnim čitanjima. Ovih drugih epizoda, koje su mi u djetinjstvu bile skroz super, a poslije mi njihova kvaliteta nekako opada i nema baš mnogo. Srećom da je tako. Međutim, epizoda “Blago Si-Gala“ upravo je jedna od takvih.
Priča počinje začuđujuće dugim uvodnim scenama, umjesto da porade na zanimljivosti grananja priče. Tako Mark u polumraku jedne konjušnice mlati trojicu napadača. Tko zna dokad bi ta borba potrajala da u žaru borbe nisu izišli izvan konjušnice, gdje je jedan od napadača prepoznao Marka kao osobu koju nisu trebali napasti. Očito su trebali napasti nekoga drugoga pa se brzo povlače, a taj drugi se nalazi skriven u sijenu konjušnice. Zove se Ferges Pejož. Pejož je ranjeni rodoljub koji treba pomoć, a Marku nije davao detalje svoje misije zbog vojne tajne. Ide s Markom do utvrde Ontario, gdje zacjeljuje rane.
Po svim ovim uvodnim dijelovima, jasno je da ne možemo očekivati nekakvu grandioznu priču, zbog limitiranosti broja stranica jedne epizode, a po razvlačenju uvodnih scena očit je i manjak inspiracije. Šteta, jer nemamo svaki dan u Markovoj ediciji susret američkih Indijanaca i azijskih religija. Najbolje je pokazao Žalosna Sova kako to može izgledati.
Nakon mjesec dana u utvrdu Ontario dolazi žena koja se predstavlja kao Hejzel Pejož i traži svoga muža. Naši junaci se razilaze i kreću u potragu za njim. Njega ne pronalaze, ali pronalaze druge zanimljivosti. Tako Mark susreće Mek Dermota, kapetana bojnog broda američke ratne mornarice. Govori mu da mora zaboraviti da je Pejož ikada postojao i da zaboravi cijelu tu stvar. Ispada da kapetan čak ni jednom Komandantu Marku ne može vjerovati. Kakva je to uopće tajna? Ma nećeš ti velike tajne, radi se o potopljenom brodu i zlatnom teretu blaga. Strašno. No, nije samo Mark razočaran rezultatima svoje potrage za američkim agentom. Tako se i Žalosna Sova vraća s rezultatima svoje potrage. Ni on nije našao agenta, ali je našao nešto drugo: “Vidio sam mornara na kolima sa velikim sandukom. Na kolima su bili polunagi ljudi. ( kao da su Indijanci nešto posebno odjeveni – opaska autora) Vidio sam prave čudake! Bili su mali, zakržljali, lica boje trulog drveta i imali su čudne kape na glavama“. Pomislio bi čovjek da je opisivao Indijance iz nekog neprijateljskog plemena, ali tajna se uskoro otkriva. Radi se o cejlonskim lovcima na bisere koji su pozvani pomoći izroniti blago iz vode.
Tema Azijata, s naglaskom da se radi o profesionalnim cejlonskim lovcima na bisere, nimalo nije iskorištena. Nikakav kontrast susreta civilizacija na američkom tlu, a neću ni spominjati kakve su sve komične scene mogli napraviti između Žalosne Sove i Cejlonaca.
U pogledu njihovih običaja, sve se svelo samo na ritualno spaljivanje jednog od ronioca. Čak ni totem azijskog božanstva nije ni približno iskorišten, ako se izuzme ona cijev kroz koju je Englez progovarao, tako da su ga Cejlonci razumjeli. Baš kao i onog mornara koji je prevodio njihove razgovore za potrebe američke mornarice. Izgleda kako je u to vrijeme bilo jako popularno to cejlonsko narječje pa su ga svi govorili. Čak nema ni osobito kvalitetnih šaljivih scena s Flokom i njihovim božanstvom. Šta, nikome od autora nije palo na pamet da bi se Flok mogao zapišati na zeleni totem sa šest ruku? Ili zakopati kost ispod njega?
Šteta. U to vrijeme autori nisu morali strahovati od nekakve političke korektnosti ili nekorektnosti. Tada nije bilo nikakvih ograničenja u pogledu onoga što humor može sadržavati. Jednostavno, u vrijeme nastanka ovog stripa humor nije mogao imati loše konotacije.
Crtež dobar, ne i posebno atraktivan. Nedostaju vinjete zarona pod morem ili vinjete potopljenog broda. Također nema ni osobito kvalitetnih vinjeta samog totema, s nekim istaknutim posebnostima.
Zato je naslovnica odlična. Vizualno atraktivna, baš vuče na čitanje. Za one koji imaju nekakve nedoumice oko naslova, “Si-Gal“ je naziv broda koji je prevozio zlatnike, a ne nekakva oznaka blaga ili nešto slično. Epizoda “Blago Si-Gala“ dovoljno je dobra za jedno čitanje. Doduše, potpuno predvidljiva i uniformna, ali tako je to kod mnogih epizoda ovog autorskog trojca.
