Mark i njegova družina sasvim slučajno prisustvuju napadu gusarske bande Demoni na mali pomorski gradić, pa se sukobljavaju s njima i uspijevaju zarobiti im vođu, El Tiburona (Ajkula). Nesreća u sreći se ogleda u momentu kada jedan od gusara, u želji da nadmudri Marka, puca s prozora na komandanta Vukova sa Ontarija i umjesto njega, pogađa ogledalo kroz koje metak prolazi do samog El Tiburona. Gusari se povlače na brod i odlaze iz grada nakon što Mark tvrdi pazar i mijenja život gorepomenutog jednoobrvnog vožda piratske družbe za sudbinu gradića, jer niko osim Marka, Blafa i Žalosne Sove ne zna da je Tiburon teško ranjen. Nakon toga, ekipa pronalazi malu kolibu na periferiji, u kojoj živi osamljeni Ćopavi bizon, Markov prijatelj Indijanac, gdje će pokušati sakriti El Tiburona i izliječiti ga. U povratku u gradić, Mark saznaje da su gusari zarobili generala Burgesa i nakon što se konsultuje u Štabu, dobiva instrukcije da pokuša obaviti razmjenu zarobljenika. U toj namjeri pomoći će mu i generalov ađutant, poručnik Meredit.
U ovom vrlo zabavnom i prosječnom broju uživamo u varijacijama na temu, već po n-ti put nas EsseGesse „hvata na varalicu“ i od naizgled sasvim obične priče serviraju nam uglednu i na oko ljepuškastu avanturu. Po ko zna koji put pokazalo se da osnovni šablon kojim se koriste autori serijala ima dovoljno slobodnog prostora za manipulacije i da se samo određenim promjenama detalja postiže cilj, tj.zadovoljstvo čitatelja. U slučaju ove epizode, kad smo već u sukobu sa gusarima/pljačkašima, dodat je momenat ranjavanja Tiburona, koji će poslužiti kao kostur priče na osnovu koga će se daljnja radnja odvijati i od čega će zavisiti gotovo kompletan broj. Osim tog ranjavanja, autori u manjem obimu ubacuju sporedne likove, pa je bilo sasvim normalno očekivati da maslo finog uglađenog poručnika Meredit „nije za Ramazana“, i odmah smo znali da nešto nije u redu s njim. Pored Meredita, značajniji lik u priči je trebala biti garava Roksana i njen ljubomorni poslušnik Hubal, ali je relacija u kojoj je garavuša vatrena i gori od požude za našim Markovićem jednostavno zapostavljena njenom arogancijom i nadobudnošću – kojoj, ruku na srce, i nije bilo mjesto u ovoj epizodi. Na koncu, od sporednih likova, spomenuo bih i flegmatičnog generala Burgesa, koji je za razliku od mnogih drugih visokih oficira Američke vojske koje su naši Vuci spasili tokom serijala, očito na jakim tabletama za smirenje – jer njegovo gigahladno ponašanje nakon spašavanja ne mogu drugačije objasniti. Što se uloga ostatka ekipe tiče, u umjerenim je količinama i dovoljno dobro odrađeno. Blaf je zabrinut za Floka, Flok krade hranu i nervira Žalosnu sovu, a Žalosna sova je i ovog puta efikasan i pravovremen. Dakle, svi su pouzdani kako smo i navikli na to, bez ikakvih oscilacija.
Tempo odvijanja radnje takođe nije na očekivanom nivou koji krasi natprosječne epizode o Komandantu Marku: nekako se čini da se situacija samo kotrlja, nije munjevita i kako nema značajnijih zaokreta, ostavljeni smo da uživamo u gore pomenutim varijantama, tj.neobičnim scenama (kao npr.hod po dasci ili neuspješan bijeg iz rudnika). Osim navedenog, mora se napomenuti i određeni otklon od uobičajenih taktiziranja i lukavstava koje inače koristi komandant Mark. Naime, u ovom broju u nekoliko bitnih situacija glavni junak se ponaša nešto drugačije nego obično, pa tako naprimjer na Roksanine provokacije i nadobudnost odgovara još većom arogancijom, na propitivanje gusara odgovara umjereno i odmjereno (iako je taj momenat objašnjiv i logično je da na taj način pregovara sa gusarima), a na kraju priče je i sam zaprepašten Mereditovom rolom (mada ni tu nije mogao pretpostaviti ništa posebno, jer Meredit ni u jednom trenutku nije odavao svoje pravo lice). Ipak, vrlo neobično ponašanje za Marka.
O crtežu ne treba trošiti riječi, jer je skoro pa odličan. Nekako ćemo morati izvesti statistički detalj o Markovim epizodama koje počinju sa krupnim kadrovima/totalima sa jedrenjacima/brodovima – jer mi se čini da su upravo te epizode i najbolje nacrtane. U 173.epizodi serijala nema apsolutno nijedne zamjerke na crtež, a posebno su mi se dojmile vinjete u trenutku kada na generala iz zasjede vreba poručnik, i to detaljan prikaz Markove gestikulacije u tom momentu (str.64/v#1). Naslovnu stranu ne mogu pohvaliti, zbog nekoliko detalja. Prvi je narandžasta pozadina na Dnevnikovoj naslovnici koja nikako ne leži Markovom serijalu, a druga je vrećasta Roksanina guzica. Bilo je ipak za očekivati da Tiburonova mala, garave puti i vrele krvi ipak sačuva nešto od mladalačkih utegnutih guznih mišića. No šta je tu je, ako je Roksana žrtva gravitacije i ispod svakog prosjeka, epizoda nije.
.jpg)
