Oriskany. Mitsko mjesto mnogih epizoda iz čitave edicije Komandanta Marka. Oriskany je, bez ikakve konkurencije, gradić koji je daleko najviše puta označen kao glavno ili sporedno mjesto odvijanja radnje. Naravno, pritom ne računam tvrđavu Ontario, koja je posve izuzeta iz ove kategorije jer se radi o svojevrsnom “domaćem terenu“ glavnih junaka ove edicije. Zanimljivo je spomenuti kako naselje pod ovim imenom i danas postoji u Americi, iako se njegove vizure opsega ili veličine, barem što se stanovništva tiče; nisu pretjerano promijenilo od broja žitelja Oriskanya u vrijeme američke borbe za neovisnost (vidi “Zanimljivosti“). Vidi malo niže prikaza borbe kod Oriskanya…
Zavjera. Zavjera, odnosno urota ili konspiracija, u najširem smislu označava tajno udruženje dviju ili više osoba u svrhu pripremanja, pomaganja i izvršavanja određene radnje na štetu neke osobe ili organizacije. Najčešće se to odvija uz zloupotrebu nečijeg povjerenja, ali ne i nužno uz takav način. U užem smislu, pod zavjerom se podrazumijeva već navedeno tajno udruženje u političke svrhe, odnosno s ciljem izvođenja djela koje za cilj imaju same temelje ustavnog poretka neke države ( ili u ovom slučaju države u nastajanju), a što može uključivati državni udar ili terorističke napade, ali i atentate čija su meta najistaknutiji predstavnici vlasti. Epizoda “Osujećena zavera“ nudi sve to, ali zapravo još i više, o čemu ćemo govoriti nešto kasnije.
Naši junaci nalaze se u Oriskanyu. Imaju zadatak provjeriti koliko je gradić siguran za posjet generala Georga Washingtona, kako bi obišao ranjenog suborca koji mu je još i prijatelj. Mark, kao zanimljivost koju je odmah uočio, primjećuje dvojicu indijanaca Delawara ispred krčme: “ Čudno, nikada još nisam vidio Delaware u ovome kraju, tako udaljenom od njihove zemlje“. Delaware su u pratnji žene prema kojoj se ponašaju vidno zaštitnički. S druge strane, Žalosna Sova je zapazio zakrabuljene osobe odjevene u svojevrsne kabanice; za koje je Bluff ustvrdio da su tek prosjaci. Međutim, Žalosna Sova ima drugačije mišljenje: “ Ako skriva lice, taj nema čistu savjest. To je govorio i moj prapradjed vrač. “ I bio je u pravu. To nije bio prosjak, nego jedan od atentatora.
Nije bio rijedak slučaj kroz povijest da su poznati vojni zapovjednici, čak i oni s najvećim vojnim činovima, u jednom trenutku odlazili s bojišnice iz ovih ili onih privatnih razloga, koje vojska najčešće nije mogla ni trebala znati. Odlazak zapovjednika bi, s jedne strane, mogao djelovati potpuno demotivirajuće za značajan dio vojnika, što je greška koja je u ratnim sukobima bila plaćena i previše puta da vojno zapovjedništvo ne bi izvuklo nekakvu pouku iz toga. S druge strane, odlazak zapovjednika s ratom zahvaćenih područja, kako bi ovaj mogao obaviti neku potpuno privatnu stvar, mogla je djelovati potpuno neozbiljno pa čak i karikaturalno u vrijeme odvijanja najvažnijih bitaka kakve su, uglavnom, bili svi sukobi za vrijeme američke borbe za neovisnost. Stoga je logičan i pogođen izbor scenarista koji su se odlučili za varijantu da general George Washington putuje u Oriskany teku društvu dvojice časnika. Bez ikakve druge pratnje ili čitavih odreda naoružanih vojnika, kako bi na taj način privlačili što manje neželjene pažnje na sebe. Priča je odlična i odudara od mnogih stereotipnih epizoda Komandanta Marka. Progovara o teškim temama koje su važne zbog toga što su bezvremenske, odnosno nipošto nisu vezane uz jednu vremensku epohu ili razdoblje. Stoga su takve teme univerzalne jer progovaraju o važnim stvarima, uz eventualne nijanse vremenskog razdoblja, upletenih učesnika ili cilja njihovog djelovanja. Teme zavjere, izdaje, ratnog zločina i dezerterstva sasvim su korektno uklopljene u ovu zanimljivu priču, ali ne zaslužuju najviše ocjene zbog nekih sitnica na kojima bi čitatelj mogao inzistirati. Primjerice: odred vojnika dezertera slijedi časnika Berklija, koji se želi osvetiti generalu Washingtonu. Ta ekipica je počinila pokolj nad Delawarima i časnik Berkli je degradiran sa svojim vojnicima. Nema zatvorske kazne za njih? Nema. Ok, riješeno. Ali čime je onda motivirano ponašanje tih dezertera? Zar samo slijepom odanošću Berkliju? Ako je tome tako, onda je profil časnika Berkilja prikazan, ne na manjkav način, nego baš nikako.
Atentat!
S druge strane, ako se radi o pukoj osobnoj odanosti vojnika, čime bi još moglo biti motivirano njihovo postupanje? Zar jednim sigurnim obrokom u američkoj vojsci? Koji je bio siguran samo ako neprijatelj ne bi uništio zalihe ili ako skupine različitih pljačkaša ne bi orobile njima namijenjene konvoje. Ako su baš bili motivirani da ponovo obuku uniforme američke vojske u borbi za neovisnost, onda nipošto nisu smjeli planirati izvršenje atentata na generala Georga Washingtona. Koja bi to vojska primila u svoje redove; osim različitih paravojnih skupina; natrag u svoje redove atentatore na njihove vojne zapovjednike? Vojnike, koji su prije toga izvršili genocid nad pripadnicima indijanskog plemena. Malo i teško vjerojatno, čak i za američku vojsku u okovima formiranja i nastanka početnih vojnih struktura. Ujedno, ovo je rijedak slučaj da autorski trojac esseGesse progovara o zločinima koje su počinili američki vojnici. Dobro, u ediciji možemo pronaći dosta primjera gdje su se američki časnici ili vojnici ponašali na način gdje njihovo ponašanje odudara od stereotipnih očekivanja, kakva su im mahom autori priredili u onom scenarističkom dijelu. Međutim, uvijek je bila riječ samo o pojedincima. Naprotiv, ovdje se radi o čitavom odredu vojnika, koji su skupa sa svojim časnicima, prikazani u negativnom kontekstu zbog počinjenog zločina nad svim pripadnicima jednog plemena Delawara. Zbog toga, u ovom slučaju, scenaristički trojac od mene ima zasluženi pljesak. Hrabro, inovativno u teškim temama, nimalo se nisu dvoumili kako treba označiti jasno odigrane stvari pa neka se radi i o pukim potrebama radnje u stripu.
U crtačkom dijelu očekivanja su opravdana, dakle, na onoj visokoj razini. Čak ni liku samog Georga Washingtona nisu posvećeni neki posebni crtački detalji, zbog kojih bi prosječan čitatelj mogao ili trebao naslutiti da se radi o američkom “ocu nacije“. Naslovnica je naprotiv podbacila, ne u onom crtačkom dijelu, ali u pogledu tematskog konteksta s radnjom u stripu, na što uvijek volim obratiti pozornost. No, prije toga, riječ – dvije, o izboru boja za naslovnicu “Dnevnikova“ izdanja. Pogledajte onu užasnu, kričavu boju Markovih hlača. Pa da je takav hodao u borbama i svim sukobima koje je prošao, bio bi lako uočljiva meta. Lako uočljiva meta za svaki hitac iz vatrenog oružja, indijansku strijelu pa čak i za hitac iz brodskog topa negdje iz pravca pučine, toliko bi bio lako uočljiv. Također, gospoda na naslovnici tematski ne pripadaju priči. To nisu američki dezerteri, nego neka nepoznata salonska gospoda. Stoga loše ocjene za ovu “Dnevnikovu“ naslovnicu, no valja isto tako naglasiti da ovo nije originalna naslovnica za ovaj broj. Pogledajte originalnu naslovnicu za epizodu “Il convento dei demoni“. Naslovnica za čistu desetku! Vjerojatno su “Dnevnikovim“ uredničkim intervencijama za oko zapele kapuljače na naslovnici. Zasigurno su nekoga mogle asocirati na slično svećeničko ruho, ali bila su to neka druga vremena. Ne ponovila se! Ne ponovila se u kraćenju originalnog oblika stripa ili zamjenskim žvrljotinama od naslovnica. A ponovila se u broju zaljubljenika u svekoliku strip umjetnost. Još kako se ponovila u tom pogledu!
Prikaz borbe
