„Dan mrtvih“, četvrta redovna epizoda Komesara Ricciardija, zatvara ciklus prva četiri romana književnika Maurizija De Giovannija, u Bonelliju obilježen podnaslovom „Godišnja doba komesara Ricciardija“. Riječ je o epizodama čija se radnja odvija tijekom 1931. godine u različitim godišnjim dobima, vremenskim uvjetima i područjima grada Napulja.
Radnja ove epizode započinje kišnog jutra 26. listopada 1931. godine, kada je na stepenicama Capodimontea, u sjedećem položaju, pronađen mrtav dječak. Na zadatku je odmah komesar Ricciardi s najbližim suradnicima: brigadirom Raffaeleom Maioneom i doktorom Brunom Modom. Doktor Modo, kritičar režima, ne sumnja da, zbog nedostatka vidljivih znakova nasilja, uzrok smrti može biti samo glad ili hladnoća.
Bruno Modo:
Komesar Ricciardi:
Bruno Modo:
Ipak, komesar ga, vođen svojim unutrašnjim nemirom, moli da izvrši obdukciju. Obdukcija pokazuje da je uzrok smrti zapravo trovanje strihninom, ali doktor Modo ne mijenja svoje mišljenje. Prema njemu, u svoj bijedi grada, kojega režim nastoji prikazati savršenim, još neidentificirani dječak je, gladan, pojeo otrovne, u gradu široko upotrebljavane, mamce za miševe i skončao zbog srčanog zastoja.
Ricciardi ipak ide „glavom kroz zid“ i, žalostan zbog dječakove sudbine i malog Jack Russel terijera koji mu je bio pratitelj, odlučuje otvoriti istragu. Međutim, kako se Napulj sprema za posjetu Benita Mussolinija i sve ga razine gradske vlasti žele prikazati savršenim, vicekvestor Garzo Ricciardiju ne dozvoljava istragu, ali dopušta godišnji odmor, tražen pod izlikom pomoći Liviji Luciani da, u najvećoj sigurnosti, ugosti Mussolinijevu kćerku Eddu. Ipak, Ricciardi će vrijeme službenog odmora provesti na vođenju neslužbene, privatne istrage o smrti Mattea Diotallevija, nadimka Tette, koji je bio štićenik jedne lokalne crkve.
Komesara isprva najviše muči pitanje zašto na mjestu gdje je zatekao Tettea nije vidio njegov duh, svoje prokletstvo, budući da mu se, kao što je poznato, na mjestu na kojem zatekne osobe kojima je nasilno oduzet život, pa čak i otrovane, isti uvijek ukaže sa posljednjim izgovorenim rečenicama, kojima isprva nedostaje kontekst, ali zahvaljujući čemu najčešće uspijeva riješiti istrage koje vodi. Zbog toga se osjeća zbunjenim jer ni sebi ni bliskim suradnicima nije u stanju objasniti zašto želi detaljno otkriti okolnosti u kojima je dječak umro.
Pred Ricciardijem, koji i u ovoj epizodi može računati na pomoć vrijednog brigadira Raffaelea Maionea, je dug niz zanimljivih, ali istovremeno i sumnjivih, osoba, a autor se savršeno pobrinuo da posljednje dječakove dane ispriča kroz dijaloge s nekima od njih, i to često u situaciji kada je u njihovom prisustvu nešto i pojeo ili kada je izazivao njihov gnjev. Flashbackovi su brojni, ali odlično raspoređeni i sasvim u funkciji priče.
Skoro sve osobe koje se nađu na putu Ricciardijeve i Maioneve istrage na poseban su način prikaz moralne i socijalne bijede grada. Svećenik Antonio Mansi tako novčane priloge crkvi koristi za pomoć kuriji i samopromociju, a ne dobrobit lokalnog stanovništva i djece koja su, davši mu nadimak Tutamuta, izrugivala Tettea zbog mucanja te mu oduzimala hranu.
Matteo je dane uglavnom provodio sa Cosimom Caponeom, prodavačem sapuna, prevarantom koji ga je tijekom razmjene robe s lokalnim ženama vodio sa sobom da bi, dok im on odvlači pažnju, ulazio u njihove kuće i ukrao nešto značajno. Pozitivnom osobom u njegovom životu je prikazana samo učiteljica Carmen Fago koja nije mogla imati djece i koja ga je jednom tjedno vodila kući te, na koncu, snosila troškove njegova pogreba.
Iako mu je motiv za eventualno ubojstvo teško pronaći, napretkom istrage Ricciardi je barem sve sigurniji da stvari nisu „čiste“ i da je odluka o otvaranju istrage bila pravilna.
Ricciardi iznosi Maioneu teoriju da je dječakov leš premješten na mjesto pronalaska
Pod napuljskim nebom koje danima ne prestaje kišiti, Ricciardi će do završetka radnje na Dan mrtvih, 2.11., upoznati još sumnjivih osoba, ali i, u nedostatku odgovora na pitanja, a radeći bez predaha, postajati sve očajniji te gubiti zdravlje. Upravo je ova okolnost iskorištena za novi susret s Livijom Luciani koja voljenog komesara, u groznici, dobiva „na pladnju“, iako je on baš u ovoj priči započeo, pa makar putem pisama, nešto otvoreniju komunikaciju sa voljenom susjedom Enricom Colombo.
Neobična je pojava u Bonellijevoj izdavačkoj kući da na jednom djelu rade čak tri scenarista, ali svaka stranica priče ima svoju važnost tako da je „Dan mrtvih“, s te strane, proizvod odlične suradnje i odraz pažljivog pristupa adaptaciji jednog književnog djela. No, kako konačno rješenje istrage dolazi iznenada i nije produkt komesarovih zaključaka, epizoda ne može dobiti najveće ocjene.
U odličnoj konkurenciji napuljskih kolega koje rade na serijalu, crtež Luigija Siniscalchija mi se najmanje dopada, ali odlično odgovara ovoj kišnoj i mučnoj priči, posebno zbog jačine kojom se stavlja naglasak na Ricciardijevu patnju. Zapravo, facijalne ekspresije svih likova, a možda posebno Tetteova psa, su vrhunske. Na licima likova se odlično manifestiraju odlučnost, tuga, bijes, ravnodušnost, bezbrižnost, zbunjenost, samodopadnost, sram, strah...
Maurizio De Giovanni je „Dan mrtvih“ okarakterizirao kao „možda najmučniji i najbeznadežniji“ roman o komesaru Ričardiju koji je napisao, a u intervjuu koji prati strip saznajemo da je Siniscalchi, upravo zbog težine priče, napravio pauzu tijekom crtanja. I, doista, „Dan mrtvih“ vas teško može ostaviti ravnodušnim.
