Ekscentrični genijalci Auguste Dupin, Sherlock Holmes i Hercule Poirot svoju zadaću otklanjanja devijantnih pojedinaca iz društva obavljaju gotovo isključivo putem snage svojih sivih moždanih stanica i pripadaju jednom konzervativnijem, uglađenijem dobu, dok je početak Velike depresije u Americi iznjedrio novi soj privatnih detektiva. Sam Spade je nastao iz pera Dashiella Hammetta 1929., a deset godina kasnije dolazi Philip Marlowe, lik Raymonda Chandlera, koji je i sam prepoznao Hammettovu važnost, napominjući u svom eseju „The Simple Art of Murder“ da je Hammett odjednom uzdigao pulp u područje uvažene književnosti, istovremeno tonući u smeće američke urbane moderne. Njihovi su likovi tvrdi rezignirani momci, lišeni suptilnosti i finih manira. Oni su žilavi jer imaju posla s ubojicama i zločincima, pa se ponašaju grubo i cinično, a ipak, Spade i Marlowe u osnovi su različiti ljudi, unatoč površnim sličnostima (obojica su losanđeleski privatni detektivi). U okviru hard boiled krimića, ponekad se vode se različitim motivacijama i postupcima.
Obojicu ih je utjelovio Humphrey Bogart, Spadea u „Malteškom sokolu“ (1941.), a Marlowea u „Dubokom snu“ (1946.). Spade je hladnije i ciničnije osobnosti, dok je Marlowe dobio romantičniju i donkihotovsku auru, a obojicu ih se može svesti pod definiciju privatnog detektiva iz hard boiled krimića-samotnjaci sa svojim kodeksom časti i pravde. Mogu biti zatvoreni ili pretučeni, ali neće odustati od slučaja ili izdati klijenta. Mogu skliznuti na tamnu stranu, ali na kraju uvijek ispravno postupe. Poznaju sve tajne svog posla, poznaju ulice kojima se kreću i poznaju ljude koje susreću. Obojica imaju psihološki uvid u ono što tjera ljude na zločin, a to je često pohlepa ili ljubomora.
Pisani u zlatno doba američke detektivske fikcije, u strogo određenom stilu, Hammett i Chandler u svojim romanima usmjeruju čitatelje na detalje radnje i uspješno ih zavaravaju otkrivajući najmanje vjerojatnog osumnjičenika kao negativca na kraju priče. Detektiv obično otvara priču u prvom licu, radnja se pokreće kada klijent dođe u njegov ured, jer je u nevolji. Policija ne može ili neće pomoći ili je situacija toliko osjetljiva da istragu treba držati u tajnosti. Detektiv uzima slučaj, a tu se krije uvijek nešto više od onoga što mu je rečeno. Zatim provodi istragu, ispituje ljude, ulazi u njihove tajne, često povezane o događajima iz njihove prošlosti. Obično ga izda jedna ili više osoba, često njegov klijent, što ga, budući da je cinik, ne iznenađuje. Pucaju na njega, tuku ga, a usput je tu još nekoliko počinjenih ubojstava jer ljudi pokušavaju sakriti svoje tajne. Krivca na kraju predaje policiji i nastavlja sa svojim usamljenim životom, čekajući novog klijenta.
Upravo su ta dva hard boiled detektiva bili inspiracija Claudiju Nizziju u kreiranju novog lika. Iako je Nizzi poznat po Nicku Raideru, ovdje se odlučio za drukčiji pristup-većinu gore nabrojanoga imate u ovoj priči, a lakonski izričaj kojim joj je pristupio, cinični i duhoviti dijalozi koje je napisao, sa svim gore nabrojenim elementima hard-boiled krimića, uz nezaobilaznu verziju noir ugođaja perfektno dočaranog karikaturalnim humorističnim Bonffatijevim crtežom, donio nam je Lea Pulpa-tvrdokornog privatnog istražitelja u Los Angelesu.
Njegovo je lice izduženo u obliku banane, ima veliki nos i uvijek je s neizostavnom cigaretom u kutu usana. On je detektiv stare škole naoružan hrabrošću, cinizmom, viskijem i browningom. Vozi stari auto pun rupa od metaka, a i šešir mu na par mjesta pušta zrak iz istog razloga. On je ciničan, grub, ali i romantičan (ali to neće priznati ni pod mučenjem) i lišen je svake političke korektnosti jer se njegove avanture odvijaju u 40-tim godinama 20. stoljeća i jer se bori protiv gangstera svih fela, pa tu nema mjesta za nekakve moralne fraze. Njegov je ured u konstantnom neredu, gdje provodi vrijeme čekajući novog klijenta i novi zamršeni slučaj, a kada ga se prihvati, navuče svoj stari šešir i spreman je do dna zaroniti u muljevitu losanđelesku baru u kojoj caruju holivudske zvijezde i gangsteri povezani neraskidivim nitima ljubavi, ucjena i prijetnji, gdje ponekad samo ubojstvo može prekinuti te niti. Leo Pulp je njihov trn u guzici, u stvari, on je trn u guzici gotovo svima, a njegov je jedini prijatelj, ako ga tako mogu nazvati, policijski kapetan Nick Tracy, kojeg Leo zove Dick. Često navrati u zalogajnicu u kojoj radi prsata Norma, i radi jaja sa šunkom i radi Norme, jer kakav bi to detektiv bio da nema djevojku za zabavu, a ciničan kakav je, Leo se s njom zabavlja iz oportunističkih razloga.
To vam je Leo Pulp, koji živi u zlatnom dobu gangsterskih organizacija i zlatnom dobu Hollywooda, a Nizzi i Bonfatti u priči daju ironičan i karikaturalan hommage tom zlatnom dobu. Posveta nije samo u odabiru vremena i mjesta događanja (Los Angeles 40-ih) i tvrdom (anti)junaku s ama baš svakim klišeom iz hard-boiled krimića, nego se Nizzi na odličan način poigrava sa stvarnošću i fikcijom ubacujući u priču gomilu likova, koji se ovdje temelje na nekoj stvarnoj ličnosti. Autori su ih sve stisnuli u 94 stranica i odali im počast pod vlastitim imenima ili pak malo zamaskiranim. Na primjer, ubojstvo poznatog gangstera Johnnyja Stompanta, ljubavnika holivudske dive Lane Turner, u ovoj je priči dobilo svoju crnohumornu interpretaciju, a još vas čekaju Nick Tracy, Gilda Haywort, Dashiell Hammett, Raymond Chandler i ostali (pogledajte u zanimljivostima.)
U prvoj priči sve se pokreće kad gospodin Otis Chandler prijeđe prag istrošenog ureda Lea Pulpa kako bi prijavio nestanak njegova sina Dashiella i naložio detektivu da ga pronađe. Odavde kreće niz preokreta, pucnjava, pokušaja atentata, ubojstava, premlaćivanja i neizbježne femme fatale (Gilda Haywort), a tu je, naravno, i Amanda Cross. Tko je uopće Amanda Cross, počinjete se pitati, jer Leo je dobio zadatak da pronađe nestalog Chandlerovog sina, tako da vas naslov počinje zbunjivati. E, ali pazite sad, Nizzi radi fantastičnu stvar-iako je jasan slučaj pred detektivom, Nizzi ga vrti brojnim slijepim ulicama u istrazi i uvaljuje ga u nevolje, sve u stilu dobrog krimića.
Svakako ćete se čitajući avanture privatnog detektiva podsjetiti i na Sama Spadea i na Philipa Marlowea, jer baš kao i oni, i Leo Pulp je oličenje grubosti i cinizma, ali i ideala u smislu da vjeruje u pravdu i ljudsko dostojanstvo. Zajedno s Leom radnju sačinjavaju brojni sporedni likovi, kao i antagonisti, a svi oni čine zamršene događaje eksplozivno humorističnima.
Toliko je antagonista ubačeno u 94 stranica koji žele Leovu glavu na pladnju i toliko je sporednih likova nabijenih masivnom dozom ironije da je protok radnje prebrz, a gegovi iskaču iz gotovo svake stranice, ali to ne znači da Nizzi nije čvrsto fokusiran na radnju. Intrige, način života bogatih i slavnih, propalih glumaca i scenarista, ubojice, zaštitari, zabrinuti roditelji, mafijaški bossovi, nemilosrdne kriminalne bande-svi oni sačinjavaju komade ogromne slagalice koju Leo Pulp pokušava sastaviti sve do samog kraja i apsolutno je nemoguće čitatelju nazrijeti u kojem će smjeru istraga otići i kako će se sve to raspetljati, sve do nevjerojatnog konačnog obrata i raspleta, kada saznajemo tko je oteo sina gospodina Chandlera i tko je ta famozna Amanda Cross. Ne bih detaljnije o tome da ne pokvarim užitak onima koji još nisu pročitali ovo odlično štivo.
Leo Pulp se predstavio kao tvrd i bezobziran cinik i razumljivo je da je to tako. Njegova profesija je opasna i u njoj ne može biti mjesta za sentimentalnost koja bi se mogla pokazati kobnom. No kako prodirete u radnju, shvaćate da u njemu ima srce koje je sigurno veće i toplije nego što bi i sam Leo ikada mogao priznati. Ovaj zanimljivi tvrdokorni detektivski lik definitivno zna ispričati svoju priču i ja sam uživao u njoj.
Scenarij je s majstorstvom izgradio Claudio Nizzi, a savršenoj je simbiozi doprinio Bonfattijev vrlo precizan crtež. Guštao sam u svakoj njegovoj vinjeti, jer koristi svaki centimetar prostora i svaka je bogata detaljima bez ijedne suvišnosti, nudeći nam tako gozbu za oči. Bonfatti je savršeno pogodio dramatičnosti koje scenarij ponegdje zahtijeva i humoristične i parodične tonove koji se protežu od prve do posljednje stranice. Stvorio je sjajnu atmosferu, a likovi, oružje, automobili, ulice, ulične svjetiljke, dim Leove cigarete, kiša…sve je omaž vremenu hard boiled detektiva i svaki detalj pronalazi svoje mjesto u ovoj priči. Likovi su hiperrealistični i istodobno karikaturalni, idealni za predstavljanje atmosfere koja vlada u zamršenim odnosima holivudske filmske kreme i gangstera. Posebno bih spomenuo kolor, ovdje uspješan za razliku od nekih Bonellijevih serijala, tako da je doprinos Cesarea Buffagnija ogroman. Ovo je strip koji osvaja na prvo čitanje.
