Ono što se, možda čak i pretjerano događa na stripovskoj sceni je pretjerana forsiranost glomaznosti radnje i njenih posljedica. Uzroci su tu više-manje zapostavljeni, tj. ne pristupa im se sa dovoljnom pozornošću koja najizglednije proizlazi iz nesposobnosti. Konačni proizvod koji na posljetku dobijemo uglavnom ne liči na ništa – patetika i fušeraj.
Loki
Pretpostavljam da će biti veći udio onih što čitaju ovu recenziju (ili možda baš suprotno, oni koji čitaju i nešto drugo osim Bonellija će zaviriti u ovu recku) koji nisu baš upoznati sa Lokijevim likom i djelom. No, whatever. Ako vas zanimaju činjenice, onda savjetujem wikipediju.
Ono što ovdje imamo je malo remek-djelo. Veliko gledajući u prizmi kićeraja američke produkcije.
Ovaj mini-serijal koji se sastoji od četiri broja donosi nam možda i najveći pogled u samu suštinu jednog od najkompleksnijih Marvelovih antijunaka. Kao što je i sam izdavač najavljivao, dvije dekade smo slušali Thorovu verziju priče, a sada je red na Lokiju. Uvijek postoje (barem) dvije strane svake priče, inače to nije priča. U ovoj priči, Lokijeva beskrajna želja za moći, pomućeni osjećaji prema Sif, njegova antipatija prema Balderu, i duboko zapečaćeni osjećaji otpora i odolijevanja prema svome starijem bratu, Thoru, i bezbrižnom ocu Odinu, će dobiti sasvim novo značenje.
Već na samom startu Rodi otvara šou sa šokirajućom scenom; Loki se nalazi na tronu Asgarda, nekako je uspio pokoriti cijelo kraljevstvo i srušiti Odina sa vlasti. Da bi scena bila još jača, nalazimo Thora okovanog u lancima dok ga se „izlaže“ ulicom kao Lokijev najveći trijumf. Rodiju je bolje bilo da nam da opravdani i jako valjani razlog za posramljenje junaka koji već decenijama slovi za najjačeg Marvelovog heroja nakon Hulka. Kao i mi kao čitatelji, i cijeli Asgard je prestrašen viđenjem Thora u ovoj situaciji, dok Loki za to vrijeme sve više zadovoljava svoju taštinu.
Zasada još uvijek nismo sigurni u temelje ove priče pa ćemo za utvrđivanje materije morati pričekati još malo dok na scenu ne stupi Hela, božica smrti. Nije tajna kako Hela već duže želi dušu boga groma, ali je nikada nije mogla sama uzeti. I sada kada ga je Loki pokorio, božica je došla zahtijevati njegovu dušu. No slijedi šokantan obrat; Loki nema namjeru ubiti Thora! Loki, iako je suočen sa činjenicom da će Thor na kraju uvijek nekako pobjeći i vratiti Asgard kao što je to napravio i bezbroj puta dosad, i dalje protestira. On nikada nije planirao ubiti starijeg brata. Sve što je Loki zapravo želio je Thorovo poniženje, baš kao što se i Odin odnosio prema njemu što možemo i vidjeti prilikom Lokijevog susreta sa dječakom. Usprkos tome, Hela ima pravo. Loki je bog trikova i sada je odigrao posljednji trik. Sada mora postati nešto drugo. Kao gospodar Asgarda, treba se promijeniti. A takva promjena započinje Thorovim smaknućem. Ako može samoga sebe natjerati na to.
Loki odlazi. Pokušava naći razlog da ubije Thora i samoga sebe nagovoriti da Thor zaslužuje umrijeti. Što je Loki bez Thora? Što je Kain bez Abela? Bismo li mi danas uopće znali njegovo ime da nije bilo njegovog brata sa kojim mu je zauvijek povezana sudbina? Ako uopće vjerujete u sudbinu. Ako vjerujete u ove riječi. Jer riječi su ono najmaterijalnije čime možemo izraziti ono što osjećamo.
Rodi se tu ne zaustavlja. Ide još dublje, do djetinjstva. Ma koliko neka osoba zla bila, još uvijek se može prikazati u boljem svjetlu od onoga koji slovi za pravednika. Loki je doveden u Asgard kao dječak kako bi zadovoljio funkciju određenu od strane Odina gdje bi pored svih njegovih mana dolazila do izražaja Thorova perfekcija. Sve što je Odin ikada želio od njega je da napravi Thora dobrim u usporedbi sa njim. A s druge strane Thor nikada nije Lokiju dao priliku da se pokaže u dobrom svjetlu. Usprkos svemu, Loki nije osjećao mržnju u toj životnoj situaciji; njegov polubrat je bio savršen: lijep, snažan, zlatan. Obožavao ga je. Odgovor na to su mu bile uvrede i poniženja. Cijena koju je Loki bio i previše voljan za platiti pod uslovom da bude blizu Thoru. Tada u njihov život ulaze Sif, Balder i ostali, i Loki je u potpunosti izgubio brata koji je pokazivao otvorenu ljubav prema ostalima. Shvatio je koliko je zapravo bio preziran. Njegova se ljubav pretvorila u bijes, a njegov bijes u mržnju. Loki je uzeo svoju osvetu kada je odrezao Sif kosu i pokušao ubiti Baldera. Ali ono najvažnije je bilo za Thora.
Loki dalje nije razjasnio sa sobom kako da ubije Thora. Odlazi posjetiti Odina, Sif i Baldera, jedno za drugim, i reći i da će ubiti boga groma. Svaki od njih se pokuša svađati sa njim, pri čemu uviđamo različite interpretacije događaja od strane Lokija i svakog od njih. Ono što mi čitatelji počinjemo shvaćati je da je Loki u pravu. Ono što villain govori je prava istina. Loki nikada nije bio prihvaćen. Oni su bili ti koji su stvorili tu mržnju, ne Loki. Shvaćajući to, u Lokiju ponovno počnu jačati ponos i ljutnja; iako nenamjerno, uspjeli su uvjeriti Lokija da je ispravno ubiti Thora.
Ono što možda predstavlja problem ovdje je to što ova priča govori sama za sebe. Vrlo je upitno koliko će imati poveznica sa asgardskom mitologijom kroz povijest (naravno, gledajući unutar marvelovih okvira). Zato ju je možda i nama sada lakše promatrati bez ikakva konteksta.
Ali kada napusti svoje zatvorenike, Lokijeva volja ponovno popusti. Ideja svijeta bez Thora nema prevelikog smisla. Za što će Loki živjeti? Njegova želja za vladanjem nad Asgardom izblijedi. Težak i mukotrpan posao vođenja cijelog kraljevstva mu ne prija. On je bog trikova, a bogovi se ne mogu tek tako promijeniti, oni su elementarno načelni, kozmičke konstante.
Loki i dalje odbija da pogubi Thora, iako ga Hela i dalje nagovara. Dosada nam je već uglavnom jasno da Rodi radi odličan posao sa vođenjem priče koju prati hrvatski crtač. Sada smo se već mogli pitati koju su to mogući načini da Loki razriješi cijelu situaciju.
„Pobijedio si svoga neprijatelja, okovao si ga, ponizio si ga, sada ga moraš ubiti! Ako ne, što ćeš učiniti?“
Loki zastane na trenutak, da bi kasnije rekao: „Učinit ću to opet.“ Konačno se odlučio, oslobodit će Thora. Postoji samo jedan kojega veliki spletkaroš ne može prevariti, a to je on sam. Loki se i sam pita hoće li njegov dobroćudni čin natjerati Thora da pokaže malo simpatije prema njemu. Na kraju krajeva, Thorova dobra volja, prijateljstvo, ljubav, to je sve ono što je Loki želio, i to je ono što ga je napravilo onim što je danas.
Da bi nešto moglo ponijeti epitet malog stripovskog remek djela, osim scenarija potreban je i strahovito dobar crtež. Crtež koji ostavlja bez daha. Esad Ribić, tada još novajlija u Marvelu dobio je priliku ilustrirati ovu priču sa Robertom Rodijem s kojim je već prije imao prilike surađivati na serijalu „Four Horsemen“. Ribić je bio zadužen za cjeloviti vizualni dio, od naslovnica pa do bojanja kadrova.
Svojim radom na Lokiju Ribić je pokupio brojne pohvale od fanova koja ga uspoređuju sa legendarnim Alexom Rossom, iako se njihov način rada podosta razlikuje. Dakle crtež je spektakularan, baš onakav kakvog zaslužuju bogovi koji hodaju zemljom. Crtež je epski, posebno kada smo konačno dobili na kraju vidjeti Thora u akciji nakon što je pokidao okove. Možemo samo nabrajati situacije kada Thor stoji na koljenima ispred Lokija, ali svejedno izgleda tako stasito i ponosito, ili Lokijevo suočavanje s Thorom u tamnici dok mu zlatna kosa prekriva oči, ili pak stasite božice, Asgard, možemo unedogled. Ribić priznaje da je za njega najdojmljivija tehnika chiaroscuro, odnosno svjetlo/tamno, izražene sjene koje Ameri baš i ne prakticiraju. Također je za njega važna atmosfera, sukladnost između okoline i osjećaj likova, tenziju, a ne čista dinamika. Na isti način radi muskulature, boje, vidljiva je velika sigurnost u kadrovima. Ljudi koji se bave sa stripom vole to nazivati dramskom ilustracijom. Trenutačni stil Esad sam karakterizira kao mješavinu utjecaja velikih renesansnih umjetnika Michelangela i Rafaela, francuza koji se skriva iza pseudonima Moebius, legendarnog američkog ilustratora Franka Frazette koji je stvorio opus vrlo realističnih fantastičnih ilustracija.
Asgard. Mjesto gdje su oba autora ostavila svoj trag. Mjesto gdje bogovi hodaju zemljom, piju, jedu, vode ljubav, jednom rječju – žive. Mjesto gdje univerzalizam dobiva još jednu dimenziju, možda pomalo neshvatljivu čovjeka ako se ispravno tretira. Mjesto gdje se otvara Dugin most koju otvara puteve u druge svjetove i civilizacije. Možda bi čak mogli slično razmišljati o njoj baš i sada u ovom vremenu, naposljetku, kada je jedan od bogova djelovao isto kao što bi mogao i čovjek. Čovjek može biti sam. Bog može biti sam. Ono što ponajviše cijenim je pokušaj prenošenja, empatije kroz umjetničku strukturu i sadržaj. Loki je postavljen od početka, iz psihičke forme, potpuno je ogoljen, suočen sa strahovima koji u normalnim situacijama i nekakvom, hajmo reći normalnom (općenitom) životu ne bi bili strahovi nego uobičajena svakodnevica. Suočen sa pitanjem smisla postupaka, osvješćivanja, otkrivanja istine, i boli. Sve to otvara puteve ka drugim mjestima, mjestima gdje ne moraju vrijediti isti zakoni koji su nam ovdje nametnuti, od strane drugih, ili smo ih sami konstruirali. Svijet, našu stvarnost, ne trebamo doživljavati kao apsolutnu, možda najviše samo nas kao promatrače njezine postojanosti kao tek jednog od mnogih oblika, i tek tada smo na putu da možda upoznamo ono objektivno.
U konačnom prosuđivanju ovoga stripa možemo reći da se radi o jednoj inačici (možda i najboljoj) priče koja je dosada već ispričana mnogo puta. Sama za sebe može da postoji u skladu sa svojim vrlinama. No sagledavajući je kao tek jednu od bezbroj, u univerzumu koji je toliko raširen i rastrgan na komadiće, upitno je koliko je zapravo možemo vrednovati kao nešto što definira suštinu i samu srž materije. Koliko je ustvari suprotnosti između dviju krajnosti koje pokušavaju da se spoje. Svijest, prihvaćanje ili barem pokušaj onoga potisnutog u relaciji sa onime što je to uzrokovalo. Loki je ovdje tražio, čak i upoznao samoga sebe. I to je njegova najveća pobjeda.
