Long John Silver je u mojim očima mogao da ostane legenda i sinonim ultimativno moćnog naziva za red gusara, ali je radoznalost uz dozu sreće pobijedila – i odvela me na posebno putovanje nepreglednim morima i močvarama u nadasve nevjerovatnom društvu. Za mene, kao prosječnog uživaoca u stripovima, jedna od vječno slabih tačaka, stripovi o gusarima su uvijek bili manje-više nepoznanica, prije svega zbog loših iskustava sa navodno krajnje kvalitetnim predstavnikom tog podžanra – Riđobradim. No, kako to obično biva, u ono u šta se najviše zaklinješ, najprije te iznevjeri, a takav je slučaj i sa mojom zakletvom da se neću upuštati u gusarske pustolovine. Tako sam i ja jednog dana saznao za ovaj strip i ugledao naslovnicu za prvu priču o Long John Silveru – i to je bilo dovoljno da se dam u potragu.
Kako to naziv prve priče u ovoj velikoj avanturi kaže, glavni lik je gospođetina Vivian Hastings, dokona, raskalašena, prelijepa i usamljena supruga nestalog lorda Byrona, koji se prije više od tri godine uputio u lov na legendarno blago u Guyanacapacu, južnoameričkoj pacifičkoj prašumi. Jedne će noći, u samom jeku Vivianine financijske propasti, na vrata gospodarstva zakucati njen djever Edward u pratnji neuglednog indijanca Moxtechuce i donijeti joj vijesti od već prežaljenog supruga. Naime, indijanac tvrdi da je Lord Byron otkrio drevni grad Guyanacapac i donosi Viviani pismo. Riđokosa rospijetina će, nakon što sazna za planove djevera koji je želi kazniti za njenu raskalašenost i neprestana orgijanja, te je strpati u samostan, krenuti u potragu za ekipom i brodom koji će je odvesti do njenog ljubljenog Byrona (čitaj: blaga). I tako ćemo, konačno, preko upoznavanja doktora Liveseya, doći i do njegovog poznanika, Long John Silvera i njegove grupe „umirovljenika“ – koji sklapa dogovor sa navalentnom Vivian.
Nekad davno sam, u prvim kontaktima sa BD stripovima neuko i paušalno ustvrdio kako je glavni nedostatak ove škole stripa nedovoljno duboka karakterna razrada likova u pričama. Na uglavnom egzotičan, a najprije fenomenalan crtež najviše je nedostajalo pomne obrade likova, pa su mi strašno smetale te određene „praznine“ koje nisam bio vičan pročitati. Sada, nakon određenog vremena provedenog u tom prelijepom svijetu, spreman sam potpisati izjavu kako sam grdno pogriješio, jer – jednostavno nisam znao kako tumačiti taj posebni način pripovjedanja. Moja se katastrofalno loša procjena ogleda u jednostavnom svjetlu: bio sam zarobljen u strip-serijalima i nisam shvatao veličinu grafičkih romana/novela ili tzv.autorskih stripova. A tako sam postupio i ovaj put – uplovio sam u ovu pustolovinu sa Long Johnovim bitangama potpuno bezazleno i plitko, uopšte se ne nadajući da ću naići na išta više od sjajnog crteža.
Nasuprot mojim diletantskim tvrdnjama sa početka ponovnog putovanja u svijet stripa, autor nas upoznaje sa brojnim sporednim likovima u pustolovini kojoj se ovaj put divim: osim krugova psihoanalize mentalno oboljele lady Vivian, postepeno se upoznajemo i sa njenom služavkom Elsie, zaljubljenim zagondžijom Prishamom, pomenutim Edwardom Hastingsom i njegovom desnom rukom poručnikom/kapetanom Danzig, doktorom Livesey, Silverovim nesretnicima Bonnetom, Crnokrvnim, Olafom, pa i ludim svećenikom Kopcem (La Buse), Samirom „Otomanom“, Olsonom Van Horn...itd., jednom rječju sa svim likovima koji će u manjoj ili većoj mjeri biti uključeni u radnju ove priče. Baš sve dozirano u potrebnoj mjeri.
Long John Silver, kao prvo kolosalno djelo genijalnog pariškog dueta Dorison/Lauffray, nudi fenomenalno tečnu naraciju i jako zanimljivu priču, iako na prvi pogled standardnog šablona. U uvodnoj priči na koju se osvrćem, Dorison nudi čitaocu skupinu likova od zla oca i gore matere i na jednostavno savršen način ih spaja na jedan jedrenjak prelamajući svaki njihov interes ponaosob. Lepršavim i nimalo dosadnim tekstom poduprtim sjajnim crtežima pakujemo sve najnužnije za put i spremno čekamo dizanje kotve, da bi pronašli ultimativni cilj svakog gusara. Dakle, na najposredniji mogući način autor pomiče čitaoca u ulogu putnika i umjerenim tempom ga mami u očekivanu pustolovinu. Naravno, na putu do konačnog polaska prema Guyanacapacu, Xavier i Mathieu će potkratiti sve repove i objasniti nam većinu stvari o protagonistima koje trebamo znati, jer kad ste već dio ekipe, imate privilegiju znati sve o saputnicima. U punom smislu riječi ovaj strip predstavlja jednu veliku pustolovinu za kakvom žudimo svi mi koji smo spremni odreći se skrupula, posjesti na jedrenjak i otići negdje odakle nas niko i neće čekati nazad. Iako je uvodna priča, prvi album u ovoj avanturi započeo sa naglaskom na karakterizaciju likova koji će nas pratiti tokom neobičnog putovanja, autori u nastavku priče i dalje insistiraju na osnovnoj postavci: vrlo ćemo brzo riješiti se škarta, sporednih likova koji nam uopšte ne trebaju da zaključimo sve, a u „Neptunu“ i posebno u „Smaragdnom trokutu“ saznati sve pojedinosti o nevoljama koje su LJS (ali i razotkrivena Vivian Hastings – bez ono „lady“) ostavili iza sebe. Družina na brodu već postaje jedan tim i pred finalni album „Guyanacapac“, sve će biti spremno za grand finale.
Ako pokušam ukratko objasniti impresiju o crtežu u ovom stripu, to će prije svega zvučati nedovoljno dobro i jasno, jer je i ocjena 10 mala za ovaj uradak. Ali, ipak: najmanje što se može očekivati od ovakve pustolovine je vrlo egzotičan crtež sa mnogo prekrasnih vinjeta. To i dobivamo bez mjere i ograničenja, pa su raj za oči i nekoliko vinjeta (bez spoilera, s'il vous plait) koje odišu erotikom, o „stidu i čednosti“ lady Vivian (str.12, v#1, v#2, v#5 i v#7 ili str.21 v#1), prekrasni totali (str.24, v#3 ili str.28, v#1 ili str.44 v#1 i str.52 v#1), pa i naravno najupečatljiviji crteži koji se slobodno mogu nazvati malim remek-djelima (str.33, 34 i str.41 v#1). Na jednom višem nivou, parafrazirat ću ocjenu Augie DeBlieck Juniora, dugogodišnjeg recenzenta za Pipeline, kako je Lauffrayev mračni crtež toliko izražajan i čist, a uglovi tako dramatični, da je realističnost njegovih likova samo dotaknuta nijansom koja ih meko pretvara u animaciju – na način da ih postavlja u situacije gdje se granica između navedenog gubi. U narednim albumima Lauffray značajno okreće fokus na iscrtavanje totala, pogotovo na lokacijama blizu hridina koje sa otvorenog mora vode ka Guyanacapacu, te prelaska u područje mirnog moreplova. Cijelo vrijeme crtač uspješno nosi teret preraspoređivanja vinjeta u vinjetama na ključnim mjestima preokreta u radnji. Četvrti album, završni dio priče, posebna je poslastica i vizuelni orgazam za pustolovljupce, jer crteži i događanja unutar drevnog hrama (pod punim mjesecom) su stvarno vrhunac crtanja ovog stila.
No, najbitnija stvar oko crteža jeste moja lična usporedba c/b i kolorizovane varijante ovog stripa. Naime, prvo sam uspio nabaviti crnobijelu verziju i bio prosto očaran; onda sam ubrzo bio u prilici pročitati kolorizovane table i ostao bez riječi. Postoji ta određena neobjašnjiva čar koju nosi c/b strip i nesporna je, pogotovo popularna među nama, old school generacijom čitača – pa čak i dijelom među novim stripoljupcima. Ipak, moramo priznati da u ovakvim slučajevima pravila stare škole ne važe i skinuti kapu ljudima koji su obojili ovaj strip (Lauffray), jer se upravo na primjeru Long John Silvera jasno vidi kako su boje dodale novu, specijalnu dimenziju čitavoj priči i dotjerale čitaoca u nivo/položaj koji je autor i želio, a o čemu sam maloprije pisao. Tek se u kolorizovanoj varijanti u potpunosti uključujemo u avanturu i baš nam te boje dočaravaju svijet u koji nas je tvorac stripa uveo.
Ako se pokuša podvući crta na kraju ovog dijela pustolovine, a vjerujte mi na riječ da je nemoguće napraviti i najmanju pauzu u čitanju, mogu samo reći da mi je drago što Long John Silver nije ostao samo jedan sporedni lik u štivu iz djetinjstva i što sam proputovao sve nevolje u ovoj ekipi; ako ijedan strip ima snagu da me razuvjeri kako gusarske avanture nisu za moj ukus, to je ova fantastična priča.
