Sram me priznati da sam tek unatrag mjesec dana počeo čitati avanture Magičnog Vjetra, ne iz razloga da sam, ne daj bože, mislio da je ovaj serijal bezvezan i glup, nego čisto zato jer sam propustio priliku da ga kupujem od početka, jer kada sam se nakon preduge pauze vratio stripovima 2013. godine, shvatio sam da je prošla baba s kolačima. Libellus je svoja izdanja uglavnom rasprodao, a Agarthi je, nažalost, izbacio samo prvih pet priča, System Comics također nije serijal objavio do kraja i sve me to odbijalo od čitanja jer ne volim nešto započinjati što ne mogu dovršiti. Istina, mogao sam čitati skenirane priče, ali to mrzim kada su duži serijali u pitanju. I konačno, kao grom iz vedra, neba stigla je Golconda. Šugava, pandemijom obilježena 2020. godina konačno je dobila tračak svjetla i nade novom izdavačkom kućom, doduše u Srbiji, što neke od nas donekle ograničava u nabavi njihovih stripova, ali rješenje uvijek postoji.
Iako nisam čitao Magičnog sve do sada, znao sam da Manfredi u serijalu spaja i obrađuje moja dva najomiljenija žanra-vestern i horor. OK, ništa novo, jer je Tiziano Sclavi petnaestak godina ranije tako nešto uradio s Traperom Kerryjem, ali je ovaj serijal ipak daleko dužeg trajanja, a priče nisu na 64 stranice, već 94 (a ima i dvodijelnih), pa me zaintrigiralo kako je to Manfredi odradio. Pročitavši prvih sedam priča dobio sam jasniju sliku onoga na što Manfredi cilja i slobodno mogu reći da mi se koncept sviđa. Dajući nam postupno detalje priče o vojniku Nedu Ellisu, jedinom preživjelom onoga što izgleda kao željeznička nesreća, a u stvari je političko-vojna zavjera, i Šepavom Konju, Lakota šamanu koji u njemu vidi svog nasljednika zbog neobičnog „dara“ kojeg je Ned zadobio prilikom nesreće, Manfredi u svojim pričama bivšeg vojnika suočava s nezamislivim i zastrašujućim neprijateljima u traženju istina skrivenih u najmračnijim kutcima ljudskih duša. Definitivno cijenim ovo zbog učinkovite mješavine žanrova, dramatičnosti, intrigantnih protagonista, zanimljivih antagonista i komične pozadine za koju je zaslužan novinar Willy Richards zvani Poe ali i snažnog utjecaja duhovne indijanske kulture i mitologije koje prožimaju priče. Posebno mi se sviđa Manfredijeva ideja o načinu predstavljanja indijanske kulture, i to kroz odnos dvojice protagonista jer Poe ima vrlo važnu narativnu funkciju. Magični Vjetar je postao punopravni Sioux, pa je stoga glas njihove kulture, a Poe je lik kojem Magični Vjetar objašnjava tu kulturu, čineći ga tako posrednikom između dva svijeta. Magični Vjetar, objašnjavajući Poeu značenje i vrijednost običaja, obreda i tradicije Lakota, u biti tumači to čitatelju. No njegova je uloga nužna ne samo zbog potrebe da čitatelju otkrije navike i običaje Indijanca, Poe i aktivno sudjeluje u avanturama često riskirajući glavu (kako je i sam izjavio: „Ni ja nisam rođen da budem heroj ... ali to moram činiti s vremena na vrijeme.“), a zbog činjenice da je Magični Vjetar zagonetan i markantan lik, Poe često postaje nositelj humornih scena.
Već u prvom broju se pojavljuje Howard Hogan, mutan lik koji je, ako sam dobro shvatio, neprijatelj koji bi trebao predstavljati veliku prijetnju ne samo Magičnom Vjetru, već svim Indijancima zbog svoje gramzivosti i želje da izaziva sukobe i ratove svojim spletkama, i baš me zanima kako će se to njihovo neprijateljstvo razvijati kroz serijal. Vjerojatno će puno puta jedan drugome ulaziti u život, a finalni obračun vjerujem da me čeka na kraju serijala. Nekako mi je suviše suhoparno da će sve ostati na ljudskome faktoru njihova neprijateljstva, jer kako je ovo vestern s natprirodnim elementima, vjerujem da će i Hogan dobivati sve više demonsku dimenziju. Horor i nadnaravni elementi su ubačeni kako bi nam Manfredi na novi i zanimljiviji način ispričao staru priču o dijelu američke povijesti i pojedincu koji je, iako druge boje kože, usvojio kulturu druge rase i šamansku praksu, ali ima i vještinu u baratanju oružjem potrebnu za ispravljanje nepravdi, istovremeno nastojeći ne obezvrijediti različite vjerske osjećaje, navike i uvjerenja ljudi koji žive na istoj zemlji.
Iako je serijal koncipiran da se u jednoj priči zapetljaju i raspetljaju stvari, Manfredi nam vrlo brzo donosi dvodijelnu priču. Šesti i sedmi broj donose nam nekoliko iznenađenja. Definitivno me Manfredi iznenadio početkom priče. Na prvu, južnjački časnik koji se iznenada pojavio čini se kao pozitivac jer spašava Šepavog Konja od lovca na skalpove, ali mu zatim sabljom odsijeca glavu. Kakav preokret! Taj je šaman imao ključnu ulogu u inicijaciji Neda u šamana u prvoj priči i moram odati priznanje Manfredijevoj hrabrosti što se praktički na početku serijala odlučio ubiti važnog sporednog lika, i to na majstorski način. Tako je postigao učinak iznenađenja i šoka na čitatelja, ali i stvorio mogućnost da ponovno iskoristi lik šamana s obzirom na mističnu prirodu serijala. Šaman će se pojavljivati u vizijama Magičnog Vjetra, dajući mu tragove i znakove i u budućim pričama.
Drugo je iznenađenje da se Manfredi odlučio staviti dva jaka negativca u priču. U stvari tri, ali jedan od njih, Eddy Fender, ipak ispada mlaki negativac pokraj prve dvojice. Prvi je Louis Beaumont, pojavljuje se iznenada i u nekoliko prvih stranica pokazuje nam svu svoju nemilosrdnu ubilačku žestinu ubijanjem lovca na skalpove i odrubljivanjem glave Šepavom Konju. Tu me Manfredi natjerao da se zapitam otkud južnjački časnik pet godina nakon rata, pa sam mislio da je on u biti nekakav očajnik koji se ne želi pomiriti s gubitkom rata, pa nastavlja svoj privatni mali rat. U biti tako ispada, samo što mu Manfredi daje demonsku dimenziju jer tijekom priče svjedočimo o Beaumontovom životu s kojeg veo tajne skidaju likovi koji se postupno pojavljuju. Moses, bivši rob a sada Fenderov sluga, bivši južnjački vojnik Casey, zapovjednik logora zarobljenika Sutton i Visoki Jelen, vođa odbačenih Indijanaca od svojih plemena, koji su pogriješili prihvativši Beaumonta za vođu. Oni nam pričaju priču Louisu Beaumontu, luđaku i ubojici koji je sklopio krvni pakt sa zlim vudu božanstvom Damballahom, bogom zmija, čiji je pandan u indijanskom mitovima Uncegila, velika riječna zmija (u biti, Uncegila je isto što su Unktehiji u Zagorovom svijetu iz legende o potopu koju na početku priče Mnogoočiju prepričava dječacima).
Beaumont se ubojstvom i prijevarom dokopao vrijednog imanja gdje je prakticirao svoju crnu vudu magiju pretvarajući robove u zombije, a tijekom Građanskog rata bio je časnik Konfederacije, vođen neustrašivom odlučnošću i hrabrošću koje proizlaze iz njegovog poznavanja crne magije. Međutim, sjevernjaci ga zarobljavaju, a njegova bezobzirnost i u zarobljeništvu dolazi do izražaja. Ne oklijeva poslati desetke ratnih zarobljenika u smrt kako bi se dokopao slobode, ali ne uspijeva i zbog pokušaja bijega iz logora kažnjen je strašnom kaznom-živ je sahranjen. Po svemu sudeći vratio se iz mrtvih godinama kasnije kako bi se osvetio određenim pojedincima i skupio svoju vojsku. Beaumont ima za glavni cilj nakon što je uskrsnuo iz mrtvih, zahvaljujući drevnim vudu obredima, hraniti se znanjem i moćima svetih ljudi odsijecajući im glave kako bi preuzeo njihovu vitalnu esenciju, pa je tako uvjeren da je loa, duh vodilja vudu čarobnjaka, zaposjeo i indijanskog šamana Šepavog Konja. Beaumont sa svojom besmrtnošću i manijom odsijecanja glava kako bi se domogao vitalne esencije ipak griješi s odsijecanjem glave Šepavog Konja, jer njegova se esencija može prenijeti samo na ljude čista srca.
Iako ga često ponesu nasilje i ponekad ekstremne odluke, Magični Vjetar poštuje svoje protivnike, a ponekad ide čak tako daleko da im oprašta kad shvati da se imaju priliku iskupiti od zla koje su nanijeli (poput Ravnog Nosa iz druge priče „Kandže“ ), ali je ovdje osobno i emotivno uključen u priču smrću Šepavog Konja koji je za njega bio više od oca, a Beaumont je u svojoj srži čisto zlo, te se stoga i Magični Vjetar prema njemu odnosi drugačije negoli prema nekim ranijim protivnicima. Ovdje je Magični Vjetar utjelovio hladnokrvnog osvetnika za kojeg cilj opravdava sredstva. Ono što me jedino zasmetalo u ovoj dobroj priči je baš vrhunac priče, tj. Beaumontov kraj. Beaumont na kraju doseže vrhunac svojim moćima, a poanta je u tome da taj vrhunac nije baš visok-ta radi se o hipnozi. Unatoč svim efektima i misterioznosti zahvaljujući njegovoj sablasnoj pojavi, dojma sam da ovaj strašni glavosjek i opaki čarobnjak brzo ispuhuje sve svoje adute.
Četiri lica Louisa Beaumonta: uskrsnulog osvetnika glavosjeka,
dijaboličnog vudu čarobnjaka, Damballaha i mrtvaca.
Drugi je negativac zlokobni i beskrupulozni Howard Hogan s njegovim uobičajenim spletkarenjem na račun Indijanaca, a za njega radi Eddy Fender, koji je organizirao mrežu lovaca na skalpove radi destabilizacije regije kako bi se izazvao rat. Cijelo vrijeme sam se pitao kakve do vraga Hogan ima veze s cijelom pričom o Beaumontu, južnjačkom časniku i živom mrtvacu? Ljudi kao Hogan uvijek podsjećaju na korumpiranost i trulež cijelog sistema i društva i svi su ti elementi dio Magičnog Vjetra, pa sam se zapitao nije li jedan beskrupulozni zlobni moćni poslovni čovjek sklopio pakt s nadnaravnim bićem u ostvarivanju svojih ciljeva? Ne bi bilo prvi put. U jednom sam trenutku pomislio da Beaumont i Hogan surađuju ili da će se njihovi putovi u jednom trenutku križati, ali Manfredi me i tu iznenadio i u biti donosi nam dvije zasebne radnje, a posljedično tomu i razdvajanje Magičnog Vjetra i Poea. Dok Poe, koji je ostao u Campbellu i udružuje se s novinarom Jimom Brennanom, namjerava saznati kakve mračne planove kuje Hogan i njegova klika, Ned prati Beaumontovu stazu smrti i uskoro se nalaze oči u oči.
Za prvu dvodijelnu priču sve skupa i nije loše. Sviđa mi se Manfredijeva sposobnost da akumulira veliki broj situacija i likova bitnih za radnju u scenariju s dvije paralelne radnje, a postignuti rezultat je solidna priča puna brutalnosti, neočekivanih događaja i iznenađenja. Manfredi ovdje čak i preispituje spiritualne sposobnosti Magičnog Vjetra stavljajući ga na kušnju protiv Beaumontovih moći, i malo je falilo da podlegne pogledu živog mrtvaca, a kako su u ovoj priči uključena tri boga; Wakinyan Tanka na strani dobra, a Damballah i njegov indijanski pandan Uncegila koji predstavljaju zlo i smrt, završnica je odrađena u klasičnom Manfredijevm stilu-dobro mora trijumfirati nad zlom.
Prva naslovnica, tj. naslovnica šeste priče mi se najviše svidjela i za sada je definitivno najbolja u serijalu. Druga se nadovezuje na prvu i tako sažimaju i sintetiziraju najvažniji događaj-susret Magičnog Vjetra i Beaumonta. Crtački dvojac Barbati/ Ramella solidno je odradio svoj dio posla. Kako je Manfredi u ovoj priči odlučio izbjeći suptilne psihološke verzije straha, tako je crtački dvojac donio eksplicitne prizore iskorištavajući krvave efekte do maksimuma, pa tako imamo prizore odsijecanja glava, ne štedeći na krvi. Iako je njihov stil prljav, s grubim linijama, ovaj prvi dvobroj definitivno nije loše odrađen.
.jpg)
