Eto, napokon smo dočekali i mali jubilej Magico Venta, srpski izdavač System Comics uspio je izgurati i deseti broj ovog lika i time zaključiti dvosveščanu epizodu “Kameno lice”, koja je, po mom sudu, najbolja i, scenaristički gledano, najkompletnija Ventova avantura objavljena dosad na domaćem tržištu. Istina, imali smo priliku pročitati samo 8 epizoda (kroz 10 brojeva),a one ponajbolje tek bi trebale stići, ali ipak, i ovo je sasvim solidna priča i ako ona reprezentira kvalitativni prosjek lika, onda možemo biti zadovoljni. Riječ je o scenarististički i crtački skladno komponiranoj, dinamičnoj epizodi, prepunoj dramatičnih trenutaka, ali i ispunjenoj dojmljivim intrmezzima-zanimljivim dijalozima, ironijom i duhovitim dosjetkama. Inspiraciju za ovu epizodu Manfredi je pronašao u jednoj priči slavnog američkog pisca iz 18.st Nathaniela Hawthorna, najpoznatijeg po romanu “The Scarlet Letter” (posljednja filmska ekranizacija sa Demi Moore i Gary Oldmanom), ali i u djelu njegovog manje talentiranog sina čiji književni opus vrvi bizarnostima. Kad smo već kod bizarnosti, kažimo odmah da ih i u “Kamenom licu” ne nedostaje iako ova Ventova pustolovina od prvih 8 najviše ostaje u sferi realnog, naravno, ako izuzmemo Ventove vizije koje ga uostalom i definiraju kao lik. Nema ovdje nikakvih mitoloških bića ili čudovišta (osim ljudskih). Radnja se vrti oko stanovitog Derecka Disha čiju beskrupuloznost uviđamo već na prvim tablama kada hladnokrvno ubije trapera koji mu je spasio život izbavivši ga iz medvjeđih kandži. Polako, kako radnja odmiče, saznajemo da je riječ o opasnom ubojici, bjeguncu iz ludnice, ali zapravo jednom jadnom i tragičnom liku čiju je sudbinu uvelike odredilo, malo je reći, nesretno djetinjstvo. Ne znam da li je tu Manfredi pomalo skrenuo u jeftino psihologiziranje, ali u mediju jednog više-manje komercijalnog stripa to sasvim dobro funkcionira, pa sam mišljenja da je Dereckova ličnost kao i motivacija njegovih postupaka prilično uvjerljivo utemeljena i tu ne treba previše cjepidlačiti. Kad imate dobro osmišljen lik koji služi kao temelj na kojem niče priča, onda se lakše snaći i u, uvjetno kazano, detaljima koji se kasnije pokažu itekako bitnima da bi se na kraju dobila jedna koherentna cjelina. Upravo sporedni tokovi priče predstavljaju još jedan jaki adut ove epizode - način na koji je Manfredi dočarao život sela, njegovu kolektivnu memoriju i kolektivne traume, zatim uspjeh u portretiranju različitih protagonista priče kratkim scenama, situacijama i dijalozima; razočarani svećenik koji je imao više sprovoda nego krštenja kao simbol tragičnosti zapada naspram svakog olakog romantičarskog idealiziranja (u tom smislu MV je zapravo antiwestern), mlada žena zarobljena u depresivnoj selendri koja tražeći ljubav i afirmaciju nalazi ludilo, starac Hamlin, svjedok vječnok vraćanja istoga, stvarima čijeg života, markesovski kazano, upravlja sudbina i ostali da dalje ne nabrajamo. Svim ovim tužnim, a opet tako ljudskim, odviše ljudskim, protagonistima ove epizode treba pribrojiti i našeg junaka koji se svojim melankoličnim karakterom savršeno uklapa u duševno nemirnu atmosferu Manfredijevih priča. Doista, Vento sa svojim mračnim vizijama, konstantnim napadima glavobolje, nesvjesticama i kvazimudrostima (To je najbolji način da pronađeš sam sebe…da zalutaš! Str.18) najdepresivniji je bonellijevac i da nema autocenzure uvjetovane profilom publike kojoj se obraća, lik bi mogao skrenuti i u još subverzivnije vode. Najbolji horrori su oni koji jezu grade na radikaliziranju okrutnosti svakodnevnice i mračnim potencijalima ljudskog uma; užas stvarnosti strašniji je od zombija, vukodlaka, vampira i ostalih kreatura koje nitko ne shvaća ozbiljno. To svjedoče najbolje epizode Dylana Doga, ali i brojna filmska ostvarenja, a Manfredi je dvama takvima ispisao posvetu na stranicama “Kamenog lica”. Naime, razgovor Derecka Disha sa očevim lešem zavaljenim u stolicu za ljuljanje pandan je adekvatnoj sceni razgovora između Normana Batesa i mrtve majke iz Hitchcockovog Psycha na str.19 (Psycho je očito omiljen film u SBE, vidi npr. Napoleone br. 1 i D.D. br. 6), a iskorištavanje kože tuđeg lica kao maske preko svoga, inspiraciju je našlo u slavnoj sceni iz Demmeovog modernog klasika “Kad jaganjci utihnu”. Da ne duljimo ovo je vrlo dobra epizoda koja slojevitšću i kompozicijom više podsjeća na ,primjerice Blueberryja i Ken Parkera nego na Zagora i Texa, iako su i potonja dvojica imali podosta odličnih epizoda slično strukturiranih poput ove.
Već smo kazali da je glavni Ventov oponent u ovoj epizodi Kameno lice, ali još više intrigira odnos MV-Hogan. Zanimljivo je kako Manfredi iz epizode u epizodu, uz kraće predahe, gradi njihov odnos lagano potencirajući čitateljsko nestrpljenje za konačnim obračunom. Ni u ovoj epizodi MV i Hogan se ne susreću ali slutnja budućeg susreta je trajno nazočna. Pri kraju epizode MV će reći: Mora da postoji neka misteriozna veza…Naše sudbine nastavljaju da se prepliću… Hogan nije samo neprijatelj, on je moj neprijatelj!
Kao i obično kad je MV u pitanju na crtež ne treba trošiti previše riječi. Tandem Barbati-Ramella realizirao je prvi dio ove priče, a tandem Raffaelli-Ramella drugi dio naslovljen “Skeleti”. Obavili su vrlo dobar posao, meni osobno su za nijansu slabiji nego Ortiz ili Frisenda. Venturijeve naslovnice su solidne, prilično dinamične, ali sam dojma da je ova priča mogla inspirirati i bolje.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.gif)
.jpg)
