Martin Mystère je vjerojatno serijal za kojeg je najteže pisati recenzije. Stoga sam se uvijek divio ponajprije DeeCayevim i Senkinim recenzijama, ali zbog toga sam i smatrao da moja recenzija ne može biti dovoljno dobra za "Marty kategoriju", pa sam stoga stalno odgađao pisanje istih, unatoč tome što mi je Marty najdraži strip junak.
Istina, već sam recenzirao jednu Martyjevu epizodu, ali to je jedna od onih koji nisu zahtjevne po pitanju kontinuiteta i povijesnih zanimljivosti. Ova priča je slične kategorije ako se gleda kronološki kontinuitet serijala, dok su povijesne zanimljivosti već viša kategorija. Količina podataka na samo 94 stranice ove epizode je zadivljujuća, što se vidi i po rubrikama nadesno ;-). A još sam samo spomenuo ono što je baš bitno za samu radnju!
Zbog svega toga, pisati ovu recenziju je bio istinski izazov, a na kraju sam izuzetno zadovoljan činjenicom da sam zbog toga poprilično istražio dosta povijesnih i raznih drugih podataka spomenutih u priči.
Iako nisam do sada nikada razmišljao o tome, istražujući, dobio sam žarku želju da jednom obiđem sve te lokalitete spomenute u priči. Pa zar to nije dovoljan razlog za kategorizirati ovu epizodu pod one uspješne?
U sjećanju iz prijašnjih (očito površnih) čitanja mi je ostala kao jedna jako loša epizoda. Neću reći da to nije tako, ali kada se počne istraživati sve te podatke spomenute u priči, kao i precizno nacrtane stvarne lokalitete, onda je grijeh toliki trud ocijeniti lošom ocjenom.
Baš kao i velika količina priča ovog serijala, nije sve puka izmišljotina, već je u stvarne činjenice nadodana fikcija - negdje očita, a ponegdje je teško razlikovati stvarnost od fikcije. U svakom slučaju, trebalo je zagrijati stolicu u pripremi materijala, pa onda sve uskladiti sa stvarnim povijesnim i geografskim činjenicama imajući na umu i kontinuitet serijala.
Ne, to nije bio lak posao!
Zbog toga je prava šteta što neuvjerljiva završnica uvelike kvari dojam. Zbog nje se dobije krivi dojam scenarističke površnosti. Možda bi situacija bila drugačija da autori nisu bili limitirani brojem stranica jer čini mi se kao da je nedostajalo možda dvadesetak stranica da se sve završi na zamišljeni način.
Nego, ajmo malo i o priči!
Priča počinje erupcijom Etne iz 1992. godine i stvarnim pokušajem spašavanja naselja Zafferana Etnea skretanjem toka lave. Tu odmah upoznajemo dva glavna lika ove priče koja su neočekivanim detonacijama probuđena iz tisućljetnog sna. Prolog završava tako što ih je neki čovjek u terencu (Suzuki Santana - na našem tržištu Samurai) spasio, a priča se prebacuje na dva glavna junaka serijala.
Kao što sam već spomenuo u zanimljivostima, Marty je dobio žarku želju da prvi put posjeti Siciliju, a "slučajan" splet okolnosti dovest će ga do pregršt novih informacija o glavnoj temi ovog serijala - Atlantidi.
Dolaskom Martyja na Siciliju, scenaristi nas, po starim dobrim običajima, upoznaju sa znamenitostima tog kraja, a posebno Palerma, glavnog i najvećeg grada na Siciliji (peti po veličini u Italiji). Upravo u Palermu, skoro na trećini epizode, kreće pravi zaplet. Priprema je bila dobra, temeljita i zanimljiva. Autori (ili barem jedan od njih, Riggio pretpostavljam) su očito fascinirani Sicilijom, nevjerojatno bogatom i uzbudljivom povijesti tog golemog talijanskog otoka s mnoštvom povijesnih znamenitosti. Priča se lijepo razvija, a autori na zanimljiv način bombardiraju čitatelja s gomilom točnih povijesnih činjenica o staroj Grčkoj, kao i kulturnim i drugim znamenitostima najvećeg otoka u Sredozemnom moru.
Vjerujem da većini smeta tolika količina informacija, ali ja u tome istinski uživam. Zbog toga i volim ovaj serijal, a ne trebamo zaboraviti da je veliki Nolitta u Mister No serijalu uvelike trasirao put ovakvom putopisnom načinu naracije. Uz sve te putopisne i povijesne elemente, ubačeno je dosta zanimljivih detalja, kao npr. znanstveno objašnjenje zbog čega je srčani mišić jedini mišić koji se nikada ne umara ili mogući razlog zbog čega se bijeli luk smatra zaštitom od vampira, a razvojem priče dolazimo i do glavne teme atlantidskih eksperimenata koja nije rijetka pojava u ovom serijalu.
Budući da se radnja odvija na Siciliji, ne bi bio red da priča prođe bez mafije, čija akcija je potaknuta Ljudima u Crnom i bez kojih je tema o Atlantidi nezamisliva. Znači, priprema je zadivljujuća, prolog i zaplet intrigantni, središnji dio priče zanimljiv i tečan, unatoč ogromnoj količini informacija, i onda (kako to najčešće biva) na zadnjih dvadesetak stranica - potop. Kao da gledam obračun Zekoslava Mrkve i Marvina Marsovca! :-)
Šteta, jer moglo se sve puno, puno uvjerljivije završiti. Čak nije problem u glavnoj temi, već u određenim scenama bez kojih se moglo, kao što su npr. savršeno funkcionalni atlantidski uređaji koji ne poznaju protok vremena ni geološke procese i ne trebaju održavanje.
Kardia
Giovanni Falcone bio je talijanski sudac i tužitelj. Proveo je veći dio svog profesionalnog života pokušavajući srušiti moć sicilijanske mafije. Nakon duge i istaknute karijere, 23. svibnja 1992., sicilijanska mafija ubila je Falconea s njegovom suprugom i još trojicom ljudi iz pratnje u bombaškom napadu na autocesti u blizini grada Capaci.
"Sicilijanska večernja" je naziv za pobunu na Siciliji 1282. godine protiv kralja Karla I. Anžuvinca, koji je preuzeo Siciliju uz papinu podršku 1266. godine. Tom pobunom započeo je Rat sicilijanske večernje. Pobuna se naziva "večernja" jer je počela tijekom večernje službe na Uskrsni ponedjeljak. Na tisuće Francuza je pobijeno u ovoj pobuni.
Giuseppe Garibaldi u svibnju 1860. sa svojih “tisuću” dobrovoljaca prelazi iz Genove na Siciliju, osvaja je do kraja srpnja te postupno oslobađa cijeli talijanski jug.
Ne bih htio dalje u detalje da ne kvarim doživljaj onima koji ovu priču još nisu pročitali (ako još ima takvih) i drugima koji su zaboravili tijek radnje. Mislim da su ovi drugi u velikoj većini, pa se nadam da će ih ova moja skromna recenzija ponukati da ovoj priči daju još jednu šansu i ostave komentar nakon čitanja.
Na karakterizaciju likova se nije gubilo puno vremena, kao što je većinom slučaj u kraćim pričama ovog serijala. Već sam spomenuo dva lika probuđena iz tisućljetnog sna, a oni su Gutur i Kardia - rezultati atlantidskog pokusa, odnosno stvoreni su genetskim inženjeringom.
Nina i Salvatore Accardi (Turi) su sestra i mlađi brat koji su u priču upali slučajno tako što je lokalni mafijaški bos Don Tano Altofonte bacio oko na lijepu Ninu. Poslužili su onome čemu su i namijenjeni - povezivanju Martyja, mutanata i bezličnih Ljudi u Crnom zbog potreba priče, što je sasvim u redu s obzirom da je cijela epizoda stala u samo jedan Bonelli svezak.
Nina i Don Tano
Za scenarij je bio zadužen stari znanac iz mnogih priča ovog serijala, kao i spin-offa Zona X: Pierfrancesco Prosperi koji baš voli upečatljive i intrigantne teme alternativnih budućnosti i tajnih povijesti, dok je tema priče ideja stanovitog Angelina Riggia. Mislim da je Riggiu ovo jedini rad na stripovima općenito, dok je Prosperi u Italiji najpoznatiji po znanstveno-fantastičnim romanima, pogotovo posljednjih desetak godina.
Po pitanju crteža, ovo je jedna od rijetkih prilika kada Giuseppe Montanari, poznati Dylanov crtač, nije radio u duetu s Grassanijem, već mu je ovdje dao ruke Claudio Piccoli, crtač koji se kasnije specijalizirao za Julijin serijal. Mislim da su napravili više nego dobar posao. Lijepo su dočarali povijesne scene, vjerno nacrtali povijesne građevine, pa su čak i akcijske scene na zavidnoj razini za ovaj serijal. Tu i tamo iskoči kakvo (za M&G tipično) „porculansko lice“, ali kakvih je crtača sve prošlo kroz Martyjev staff, ovakav crtež je za pohvalu.
Zbog već spomenutog traljavog završetka ova priča uvelike pada u očima čitatelja tamo gdje je najbitnije - na samom kraju. Prije ovog novog čitanja i pisanja recenzije, ova priča mi je bila među lošijim u periodu ozloglašenih „Talijanskih misterija“. Ipak, gledano s današnje pozicije, niti je ova priča toliko loša, niti mi je dugogodišnje razdoblje „Talijanskih misterija“ (SR 133-165 / MM LIB 89-111) razočaravajuće - kako se često opisuje.
.jpg)
.jpg)
