Ovo je jedna od onih priča koje su toliko nabijene događajima, akterima, pa i povijesnim ličnostima da je teško uopće odlučiti odakle početi s recenzijom. Možda za početak da spomenem da se priča vrti oko sedam tajanstvenih pečata zanimljiva izgleda, koje je Orfej dao Apoloniju da rasporedi po raznim mjestima tada poznatog svijeta.
Dovoljno je reći da lomljenjem jednog od tih pečata dolazi do katastrofalnih posljedica kao što je npr. eksplozija nalik onoj atomske bombe, a ispada da je upravo lom nekih od tih pečata uzrok nekolicine povijesnih katastrofa.
Nasljednici Teutonskih vitezova su naumili doći u posjed preostalih, čitavih pečata, čime bi došli do strašnog oružja i time vratili staru slavu, a tajanstveni zaštitnici normalnog poretka stvari, među kojima su i pripadnici Dvora Čuda, svjesni su da ih treba spriječiti.
Slijedom tih događaja Marty i Java će (samo naizgled) slučajno biti upleteni u cijelu stvar.
Za razliku od najveće većine Castellijevih djela, ovdje zaplet djeluje kao raštimani orkestar, da bi sve nekako sjelo na svoje mjesto u završnom dijelu. Čudno, zar ne? Nema naglog i neuvjerljivog završetka! Istina, tu je skoro pa neizbježna eksplozija, ali ovaj put ne kao nasilno rješenje nemoguće situacije, već je potpuno u funkciji radnje ove čudne, ali originalne i živopisne priče.
Sama postavka priče je prefantastična čak i u rangu ovog serijala, ali ne može se opovrgnuti svojevrstan sklad i poetičnost, pa čak i trenutno zadovoljstvo nakon čitanja, a to je prava rijetkost zbog općepoznatih završnica koje su debelo ispod razine zapleta.
Kako i sam Castelli naglašava kad je Dvor Čuda i slične tajne organizacije u pitanju, često se povlače priče o teorijama zavjere i spominju templari, masoni, Ljudi u Crnom i slične organizacije, pa još su tu tajanstveni obredi, tajni simboli, zakukuljeni likovi, skriveni dvorci...
Prisjećanje na tajanstvene ljude u sjeni
iz MM SP 12: Kontrapunkt, skerco i fuga
Priču otvara duži povijesni isječak s bitkom između Rimljana i germanskog plemena Markomana u blizini današnjeg Beča 180. godine. Na to se nastavlja priča o sudbini i spletkema oko tadašnjeg rimskog cara Marka Aurelija, pa navodnoj tajanstvenoj eksploziji zbog koje je to područje još i dandanas ozračeno. Samo što Marty mora trenutno odbiti tihu kolegicu Marthu Stein iz Beča i obećati joj da će se pozabaviti tom misterijom čim završi posao koji radi, a to je misterij Kristovog lica, koje je uvijek jednako prikazano - u bilo kojoj epohi i bilo kojemu kutku svijeta, a treba imati na umu da je u starim crkvama Krist predstavljan drugačijim crtežima, odnosno simbolima bez njegova lika. Daljnje razvijanje te teme je prilično kontroverzno sa stajališta Crkve i vjernika, a to je ideja da lice koje znamo kao Isusovo u biti nije njegovo.
Kako sam već spomenuo, prilično kaotičan početak gdje se ne zna čime se Marty uopće bavi u ovoj epizodi, pa odjednom ide sam u Rim na sastanak s kardinalom zbog misterija Isusova izgleda. Tu slijedi strahovit pad u uvjerljivosti i suvislosti priče, posebno zbog čudnog i nepotrebnog obračuna s akrobatkinjom u cirkusu, a čemu ću se vratiti kod osvrta na crtež. Konfuzija je još veća kada Marty tragom kršćanske ikonografije ponovno slučajno završi u Beču, a odjednom se pojave i nasljednici Teutonskih vitezova.
Moram priznati da nakon prvog dijela priče (ili prvog sveska) se stvarno ne zna tko pije, a tko plaća. Stiče se dojam usiljenosti i nejasnog smjera kojim se priča želi razviti. Uz to se ide od ozbiljnog i jasnog povijesnog pripovijedanja (uz malo maštovite nadogradnje) na postavljanje raznih intrigantnih pitanja i zagonetki, sve bez pokušaja davanja odgovora, već se preskače na neke druge, naizgled nevezane teme.
Na sreću, drugi dio ne samo da popravlja taj konfuzan dojam, već daje zadovoljavajuće odgovore na neke od postavljenih pitanja, a tu je i pametno zaobilaženje odgovora tamo gdje nije moguće izmisliti odgovor bez zadiranja u neke stvari u koje nije uputno zadirati, kao što su osjećaji vjernika. U tim situacijama dovoljno je postaviti intrigantno pitanje koje dovodi do razmišljanja, a Castelli je zaista lukavo ukomponirao praktički dvije priče u jednu. Znao je da samo s misterijom Isusova prikaza ne može na zelenu granu kako god da postavi završnicu, a očito nije imao mira i morao je taj navodni misterij ubaciti u neku od svojih priča.
Zgodno je Castellijevo povezivanje ogromne količine naizgled nepovezanih fragmenata u priči, pa raznoraznih zanimljivih, čudnih i ekscentričnih likova. Praktički je povezao ovu epizodu sa specijalnim brojem (MM SP 12: Kontrapunkt, skerco i fuga), koji je bio istovremeno izašao u Italiji. Stoga bih za bolji doživljaj preporučio da se ove dvije priče pročitaju „u paketu“. Naglasak te poveznice je na tajnim društvima i beznačajnim izgledom njihovih pripadnika, koji navodno bdiju nad dobrom i bore se da zlo ne zavlada svijetom. Još je došao na ideju da postoji Veliki Nepoznati, osoba koja čudnim mehanizmima upravlja svim tajnim društvima, a time i cjelokupnim svjetskim događanjima.
E sad, pojam dobra i zla je često relativan, pa je nečije zlo drugom dobro. Po toj logici su i Ljudi u Crnom pozitivci (što istina i jesu u nekim kasnijim epizodama, odnosno jedna od frakcija, ali to je neka druga priča). U vrijeme kad je ova priča izašla, ipak je bilo naivnije razdoblje skorog kraja „talijanskih misterija“, nekoliko mjeseci prije pojave prvog giganta, pa s te strane sama tema tajnih društava u kontekstu tog vremena se može smatrati uspješnom, a kontradiktornosti u kasnijim pričama ne bi smjele utjecati na ukupan dojam ove priče.
Filippucci je za mene najbolji Martyjev crtač, a vjerujem da većina dijeli moje mišljenje.
Obilježava ga iznimna vizualna atraktivnost, preciznost i čistoća crteža. Ovdje je malo podbacio u nekim akcijskim scenama. Posebno bih naglasio ranije spomenuti usiljeni obračun u cirkusu, koji se jasno protivi svim gravitacijskim i drugim zakonitostima. Istina je i da teško crtač može izvući neke ekstremno loše scenaristove zamisli, kao što je bila ta situacija. Stvarno nije bilo potrebe za tim akcijskim nebulozama, jer takve scene nikako ne pripadaju ovom serijalu, a još manje junaku. Za takve stvari se uzima Veliki Blek, Zagor, Tarzan... (nastavite niz 🙂)
Moram spomenuti i poprilično čudan i neuvjerljiv obračun Jave s čuvarom pečata, koji se u tom trenutku manifestirao kao dvije ogromne kobre. Istina, ova situacija se može opravdati s obzirom da čuvar mijenja oblik ovisno o osobi koja ga ugleda, pa nije rečeno da se kobra mora ponašati kao prava kobra.
Na sreću, ostatak epizode je po svim aspektima vizualiziran puno, puno bolje.
Obje naslovnice su vizualno iznimno atraktivne, intrigantne i privlačne, a to je i glavni cilj autora naslovnica jednog kiosk izdanja.
.jpg)
