Ovom epizodom su "zloglasne talijanske misterije" konačno privedene kraju, a za kraj smo dobili jednu od onih priča koje se ne zaboravljaju nakon čitanja.
Rekao bih da je ovo drugi puni pogodak za par Lotti-Pasini, nakon više nego uspješnog debija na serijalu, odnosno priče i scenarija za epizodu "Pješčana knjiga".
Morao sam u recenziji spomenuti dosta detalja koji mogu pokvariti doživljaj čitanja nekome tko će tek prvi put pročitati ovu epizodu, pa iskreno savjetujem da se ova recenzija pročita tek nakon pročitanog stripa.
Isola di San Giulio
Priču bi se moglo okarakterizirati kao poprilično uznemirujuću, pogotovo u odnosu na standard ovog serijala. Zaplet je lagodan i poprilično opušten, da bi razvojem radnje dolazili do izražaja sve tamniji i tmurniji tonovi.
Nakon kratkih izleta u dva za radnju bitna perioda iz prošlosti, kreće standardno lagodan uvod u priču. Istina, Castelli ima puno zanimljivije uvertire u priču, što ovdje baš i nije slučaj. Osim što odmah na samom početku vidimo trzavice između Diane i Martyja, a koje su posljedica dugotrajne razdvojenosti, bitno je da iste dovode do konačne odluke o povratku u New York.
Dvojac scenarista solidno je "skinuo" Castellijev način pripovijedanja, ali se ograničavaju na to da velika količina teksta bude isključivo u direktnoj funkciji glavne priče.
S druge strane, nakon prvog spomena Ljudi u crnom efekt ozbiljnosti, koji je do tada krasio ovu priču, počinje opadati u očekivanju eksplozivne završnice, baš kao i u svim epizodama s pojavom te tajanstvene organizacije. Povezivanje te organizacije sa svim porama društva u svim vremenskim epohama je u skladu s Castellijevim postavkama i serijalom u cijelosti, ali moglo se ovdje ostaviti ih sa strane, jer misterij slike na kojoj sveti Juraj poražava "zmaja", a koja je nađena skrivena u podrumima samostana i premazana crnom smolom, bi sasvim suvislo funkcionirala i bez njih. Ako stavimo sa strane suvišnost uplitanja Ljudi u crnom, ovo je još jedna epizoda u kojoj je njihovo djelovanje na strani dobra, iako s motom da cilj opravdava bilo kakva sredstva.
Prilikom upoznavanja s mladom i zgodnom restauratoricom Chiarom Pollini, glavnim likom u "sadašnjem" vremenu radnje, imamo predavanje o čudovištima koja su, u biti, ogledalo unutarnjih i skrivenih ljudskih osjećaja, ali to je čisto zavaravanje čitatelja jer ono što slijedi je prijetnja pravoga iskonskog zla.
Iako se čini da je druga rečenica poprilično nezgrapna, zaista se može reći da je ta slika prije napravljena, nego naslikana. Osim što sadrži ključ i upute kako naći tajnu skriptu, posebno šokira njena dvosmislena namjena, koja dolazi do izražaja u efektnoj i upečatljivoj završnici. To zapanjujuće i (za svaku bogobojaznu osobu) zastrašujuće otkriće preokreće perspektivu čitatelja, koji je do tada bio na strani Montesanta protiv Ljudi u crnom. Baš kao i često u životu, znatiželja je ubila mačku. Neke stvari su s razlogom skrivene, a obrat scene potpunog preokreta u finalu priče stavlja Ljude u crnom u poziciju pozitivaca, ali već sam napisao da njima cilj opravdava sredstva.
Sada mi na pamet pada izreka da je put do pakla popločan dobrim namjerama, iako su često to samo naizgled dobre namjere. Vidimo da je Montesanto radio za tajanstvenog pokrovitelja, kojemu je povremeno slao pisma da ga obavijesti o svom napretku. Znamo njegov izgled i da je bio rimski plemić, ali njegovo nam je ime ipak ostalo nepoznato.
Na kraju je sudbina odradila svoje i zlo je moglo biti konačno poraženo samu uz najveću žrtvu, kao što je često slučaj u povijesti katoličke crkve. Slijedom takvog razmišljanja ostaje pitanje jesu li Montesanto i njegov tajanstveni pokrovitelj bili svjesni do čega će doći, odnosno kakve su im bile namjere u slučaju uspjeha?
Nemir don Fasole koji bi htio spaliti sliku, ali se ipak opire "iskušenju" đavla, vrlo je znakovit. Bojao sam se da se razlog neće objasniti, ali umjesto toga...
Čak i činjenica da je 1798. godine slika (po nalogu biskupa) prelivena crnom smolom i da nije uništena ima precizan razlog. Lijepo i znakovito uvezano u kompletnu slagalicu koju dobijemo na kraju.
U svakom slučaju, ova samo naizgled jednostavna priča ima puno dublje poruke, a neke odgovore svaki čitatelj (ako se uopće zamara takvim stvarima) može zamisliti u skladu s vlastitim iskustvima i uvjerenjima.
Kao suprotnost Martyjevu idejnom tvorcu Alessandriniju, Arduinijeva posebno zna kako dobro nacrtati oči likova. Crtež joj je ljepuškast, samo prilično sterilan i u potpunoj koliziji s mračnom i jezovitom atmosferom ove priče. Tako gledano, Arduinijeva nije uspjela niti približno pogoditi atmosferu (baš kao i Alessandrini na čudnim naslovnicama) koja se proteže glavninom epizode, a možda je i bolje tako. Možda mi s nekim mračnjakom od crteža ova epizoda ne bi bila toliko privlačna, pa joj ne bih mogao pripisati epitet najbolje priče "talijanskih misterija", barem od onih koje pripadaju redovnoj seriji.
Bonvi & Sturmtruppen za kraj recenzije
