
Mr. White,
predstavnik jedne velike međunarodne kompanije, koja se bavi izgradnjom
nuklearki, traži pomoć od Martina da ode i razreši tajanstvene događaje u
Bialasu, Španija, mestu izgradnje jedne od nuklearnih centrala. Nizu
neverovatnih događaja, za koje su na prvi pogeld krive veštice, prisustvovaće i
sam Martin. Međutim, da se iza brda nešto krupno valja, Martin, Java i Diana
saznaće kasnije.
Alfredo Castelli
je po ideji Saura Pennacchiolija napisao jednu "zelenu", upozoravajuću priču
sa prilično gorkim završetkom. Priču koja govori o nesposobnosti društva (bilo
marsovskog ili zemaljskog) da se izbori sa sopsstvenim demonima koji razjedaju
čovečanstvo/marsijanstvo. A gde su demoni tu je i strah. Gde je strah tu su i
monstruozni zločini.
Priča počinje
(zapravo ne počinje već se pripovešću završava) sa katastrofom koja je zadesila
jednu vanzemaljsku naprednu rasu, rasu koja je svoju planetu E’d’n pretvorila u
pakao, upravo iz gluposti gde je usred progresa ove moćne civilizacije,
vaskoliko društvo osuđeno na propast zbog zagađenja atmosfere hemijski, nuklearnim
i bogtepita koji još otpadom. Odavde sledi da kraj civilizacije ne mora da dođe
zahvaljujući invaziji neke druge, moćnije, već pre svega zahvaljujući domaćoj
gluposti. Zvuči poznato?
Ipak, jedan deo
populacije se spasio i odlučio da krene ispočetka. Data je druga šansa da se,
ovoga puta na stranoj planeti, ponovo razvije civilizacija, ali ovoga puta, uz
prethodno iskustvo Marsovaca, da se izbegne onakav kraj. Marsovci su se
pomešali sa ljudskom rasom, posmatrajući evoluciju i razvoj civilizacije. I
opet, kao i nekad davno, naši su gosti doživeli uspon, ali pre svega pad
Atlantide i Mu, i potpuno uništenje ove dve civilizacije. Međutim, nisu samo
zemljani nestali u toj destrukciji, i naši gosti su pretrpeli strahovit udarac,
te su mnogi pomrli. I danas, posle više od deset hiljada godina, poslednji od
vanzemaljske rase umire, i opet zahvaljujući nuklearnoj centrali u Bialasu.

Pan uči svog ljubavnika Dionisa svirati frulu
Ljudi su, sa svoje
strane, iz neznanja i straha tamanili Marsovce, njihove žene (veštice?) i
potomstvo, onemogućavajući vanzemaljcima da opstanu među nama. Poslednjem činu
drame, spaljivanju Rose i njenog "đavolskog sina", a potom i samoj
"Đavolovoj" smrti prisustvovao je i naš trojac.
Castelli, dakle,
upire prstom u našu civilizaciju, poentirajući na posledicama našeg vaskolikoga
prosperiteta (vidi samo ozonske rupe, efekat staklene bašte, otopljavanje
polarnih kapa), baš kao i na isključivosti. Nesposobnost naše civilizacije je
da apsorbuje drugačije, da u miru živi i sa onim koji su drugačiji od nas.
Naravno, ne misli se na prave vanzemaljce, ali svakako da na one koji drugačije
govore, krste, pa i misle.
Uostalom, nama
Balkancima je ta priča poznata, zar ne?