On zaista jest Castellijev nasljednik… Pogledajte tu bradu! (Anonimni recenzent s uBCfumetti-ja).
Vincenzo Beretta trebao je biti Castellijev nasljednik. Imao je sve predispozicije za to – mladost, inovativnost, poznavanje serijala a i fizički je malo bacao na Alfija (punašnost i brada). Carlo Recagno, koji je u konačnici od Castellija preuzeo štafetu glavnog scenarista, nikad nije pokazao potencijal za neke radikalnije promjene u serijalu, iako je stalno nadograđivao kontinuitet epizoda. Međutim, dobar dio njegovih epizoda bi se svodio na prepričavanje prethodnih događaja u kojima bi Martin proveo 90% radnje u sjedećem položaju, i koje bi onda završile sa otvorenim i ne baš previše zadovoljavajućim krajem. Pokojni Paolo Morales je, s druge strane, pisao epizode koje su uglavnom bile akcijske prirode te, iako dobrim dijelom odlične, nerijetko bi znale biti bez prave misterije, pa samim time i neprikladne za MM serijal. Beretta je znao, za razliku od ove dvojice, odlično balansirati između „sjedilačkog Martija“ i „akcijskog Martija“ davajući tako svojim scenarijima onaj isti „Indiana Jones“ štih kakav je serijal imao u osamdesetima. Pritom je uveo i neke novitete kao aktualizacija tema po pitanju Vječnog Rata između Atlantide i Mua i humanizacija Ljudi u crnom, koji su do njegovog dolaska bili prikazivani kao klasični zlikovci bez previše dubine. No Beretta, nažalost, nije pisao dovoljno često, a i kad je pisao to je bio spor proces zbog čega bi nerijetko i imao ko-scenariste kao ispomoć. Razlog tome leži u činjenici što je Beretta paralelno sa karijerom scenarista vodio i karijeru profesionalnog kritičara video-igrica, njegove druge „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ uz stripove. Stoga, ako ste se ikad pitali zašto je 2005. napustio serijal nakon prelaska istog u dvomjesečni ritam, to je bilo zbog pisanja dijaloga za talijansku verziju Assassin''s Creeda. Beretta se doduše vratio u MM staff kojih desetak godina poslije, no više kao gostujući scenarist orijentiran na Martijev Magic Patrol spin-off, radije nego na glavni serijal.
Vincenzo Beretta by Alessandrini
Berettin potencijal je očito odmah uvidio i Alfredo Castelli, koji je njegov probni scenaristički uradak, „Prokletstvo u Sahari“, odlučio odmah prihvatiti i uvrstiti ni manje ni više nego u Martijevu gigant ediciju, što je poprilično nevjerojatno kad se uzme u obzir da je Beretta Castelliju temu za priču navodno predložio u šali. I baš kao i sve probne priče predložene u šali, „Prokletstvo u Sahari“ ima gro problema, što po pitanju scenarija, što po pitanju MM kontinuiteta, u zavisnosti od toga u kojoj demografiji Martijevih čitatelja se nalazili. No različitim problemima unatoč, ovaj gigant ipak uspijeva izbjeći apsolutnu katastrofu i čak nekim čudom uteći u kategoriju iznadprosječne priče.
No da krenemo od početka, točnije od Martijevog uvodnog teksta kojim nam se daje do znanja što možemo očekivati u priči. Baš kao i u prethodna tri giganta, i ovaj je najavljen kao priča koja će „razjasniti“ neke neriješene stvari iz prošlih epizoda. No za razliku od prethodna tri giganta koji su se orijentirali na razjašnjenje jedne tematike, Beretta ih u svojem „Prokletstvu u Sahari“ povezuje čak tri koje nemaju veze jedna s drugom, ili barem ne bi trebale imati – „Grad Prozirnih Sjenki, Kundingase i unutrašnji sukob Ljudi u Crnom, sve to u jednoj klasičnoj priči o potrazi za izgubljenim gradom, tematikom koja je prošla kroz većinu Bonellijevih serijala, kod nekih i više puta.
Agadez
Radnja započinje prilično dobro. Martin u svojem stanu u Firenci ugošćuje australskog arheologa Andrewa Gormana koji mu pokazuje putopis jednog beduina iz 12. stoljeća u kojemu se spominje tajanstveni Crni Grad koji levitira između naše i dimenzije sna, i koji bi navodno trebao biti negdje u Ténéréu, pustinji u južnom dijelu središnje Sahare. Taj flashback iz putopisa odlično gradi atmosferu i nagovještava avanturu koju će Martin provesti na terenu, za razliku od prethodnog giganta „Ljudi u Crnom“ gdje nije radio praktički ništa. Prilikom rastanka s Gormanom, Martin biva uvučen u pucnjavu u kojoj Ljudi u crnom ubijaju Gormana i uzimaju putopis. Nedugo potom, Martin dobiva poziv od Leslie Corman, Gormanove asistentice, koja ga moli da dođe u u Agadez, grad na rubu Ténéréa, odakle će zajedno pokušati naći Crni Grad, kojeg također traže i dvije frakcije Ljudi u crnom, jedna da ga uništi, druga da ga iskoristi...
Unutarnji sukob Ljudi u crnom je uvjerljivo najzanimljiviji dio priče, i na svu sreću Beretta mu posvećuje dosta prostora, no, nažalost, nedovoljno da iskoristi puni potencijal tog subplota. A taj potencijal se krije u liku Kleina, pobunjenog čovjeka u crnom koji pokušava naći Crni Grad za vlastitu korist, i Johna Stafforda, Martinovog prijatelja i pripadnika „konzervativne“ frakcije Ljudi u Crnom koja ga želi uništiti. Uz Ericksona, lika kojeg će Beretta kreirati 1997. u epizodi MM SR 180-182 „Vitezovi hrama“, Klein i Stafford su prvi ljudi u crnom s nešto detaljnijom karakterizacijom te samim time jedno lijepo osvježenje i promjena pristupa korištenja ove sekte u kompleksnije narativne svrhe, radije nego kao anti-deus ex machina koja bi na kraju svake epizode samo digla u zrak novi Martijev arheološki pronalazak. Pogotovo je zanimljiva postavka da je upravo Stafford „good guy“ za razliku od Kleina te s Martinom oformljuje neku vrstu privremenog pakta iako pripada frakciji koja vodi politiku uništavanja povijesnih nalaza koju je Martin godinama prezirao kod Ljudi u crnom. Nažalost, umjesto da je to glavni fokus radnje, a potraga za Crnim Gradom pozadinska storija objašnjena kao još jedna tehnologija Atlantide, Beretta ovdje ubacuje i Kundingase koji su podigli isti u svrhu utjecaja na ljudsku civilizaciju. To je veoma problematičan koncept ne samo zbog totalno drugačijeg prikaza Kundingasa od onoga u njihova prva dva pojavljivanja (vidi zanimljivosti), već i zbog činjenice što nema apsolutno nikakvog spomena o heksagonima, mističnim artefaktima koje su na Zemlju donijeli upravo Kundingasi kao što je ispripovijedano u prvom gigantu (mada to nikad nije potvrđeno u samom stripu, ali jest u MM brošuri Indice analitico). Tu ne mogu kriviti samo Berettu, budući da je on ovaj gigant započeo pisati tri godine prije nego li je „Tajna Svetog Nikole“ objavljen, već i samog Castellija, koji je bio supervisor ovog scenarija te je definitivno trebao bolje intervenirati. I otuda ovaj gigant stvara velike glavobolje svim hard-core fanovima MM-a.
John Stafford i Klein, dva različita „lica“ Ljudi u crnom
Drugi problem je ubacivanje Kramera, krijumčara koji je Martinu dva puta pomogao doći do Grada Prozirnih Sjenki, i to prvenstveno jer njegova pojava u ovome gigantu nema apsolutno nikakvog smisla, osim što je Beretti trebao lik kojeg će koristiti za comic relief skupa u paru sa mladom arheologinjom Leslie. Da ne govorimo o tome kako je razlog za Kramerovo napuštanje Grada Prozirnih Sjenki, u kojem je odlučio ostati na kraju istoimene epizode, izuzetno štur, odnosno nema ga, a kada to povežemo s činjenicom da Kramera neće biti u osmom gigantu „Tajna Prozirnih Sjenki“, također Berettinoj epizodi, gdje isti ima sve razloge ovog svijeta za pojavljivanje, onda možemo samo dodati još jednu crticu na Berettinoj listi grijeha. Kad svemu tome pridodamo „nevjerojatni“, zbrzani i samim time nimalo zadovoljavajući kraj, ovaj gigant za ljubitelje kontinuiteta ostavlja vrlo gorak okus u ustima.
Ipak, da ne bude sve tako crno, ako niste hard-core fan i ne marite previše za kontinuitet, onda bi vam ovaj gigant mogao biti čak i vrlo dobar (svakako jest bio recenzentu s Ubcfumettija koji ga je ocijenio s izuzetno visokih 85%). Kao što sam već rekao u uvodu, priča imao dobru atmosferu i osjeća se onaj „Indiana Jones -feel“ iz osamdesetih. Mjesto radnje je zanimljivo te vas potiče i da sami nešto više saznate o Agadezu, a akcijske scene koje služe kao intermezzo između „bujica riječi“ su veoma zabavne. Čak i humor, koji se manifestira u vidu Kramera i arheologinje Leslie, uspijeva izmamiti pokoji osmijeh, no ipak ostaje žal jer je moglo biti puno bolje.
Priču je nacrtao Eugenio Sicomoro, talijanski hiper-realistični crtač i ilustrator iz Rima, koji je većinu karijere proveo radeći za francusko tržište (Dargaud, Glenat). „Prokletstvo u Sahari“ je njegov premijerni rad za izdavačku kuću Bonelli i jedini za Martijev serijal, što je šteta jer bi definitivno više odgovarao Martijevom modernom settingu nego onom od Magičnog Vjetra kamo je prebačen nakon završetka rada na ovome gigantu. Nažalost, njegov stil, iako ovdje ni blizu toliko detaljan koliko inače zna biti, iziskuje puno vremena za realizaciju, pa je tako Sicomoro proveo 5 godina radeći na ovome gigantu. To se može vidjeti kako napredujete kroz priču, prvenstveno u varijacijama u izgledu likova (Klein pogotovo) i kvaliteti pojedinih tabli kod kojih je pritiskanje rokova osjetno ostavilo traga. No unatoč i tim malim zamjerkama, Sicomoro je isporučio vrlo dobar rad prožet filmskim kadriranjem (Uvodna scena close-upa gušterove zjenice u kojoj se vidi odraz helikoptera je sjajna) i detaljnim krupnim prikazima ljudskih lica (vidi se da voli crtati portrete). Alessandrini je sve zaključio sa domišljatom naslovnicom, možda i svojom ponajboljom u ovoj ediciji, ali svakako jedinoj koja izgleda dobro i kad ju se ne promatra u cijelosti sa back-coverom.
“Prokletstvo u Sahari” je, kad se uzme u obzir Berettina ondašnja dob i uvjeti u kojima je nastala, iznadprosječno dobra priča, no nepotrebno uvrštavanje Kundingasa i Grada Prozirnih Sjenki/Kramera u storiju, koja je primarno trebala biti fokusirana na Ljude u crnom, ostavlja dojam jedne neorganske mješavine svega i svačega iz MM univerzuma. Flashbackovi s Kunanjunom i Kramer koji se pojavljuje niotkuda u pravom trenutku jesu stvari za koje odmah osjetite da ne pripadaju ovoj priči, pogotovo kad se na samom početku iste potencira Atlantida, a konačno rješenje vas ostavlja s više pitanja nego odgovora. Martin nam u samom uvodu još spominje da ovaj gigant „predstavlja priliku da se ''pohvataju konci'' koji su ostali visjeti u nizu događaja“.
Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi onda izgledao gigant koji predstavlja priliku za suprotno.
