Odmah na početku svim čitateljima ću preporučiti da prije čitanja priče koju recenziram pročitaju priču „29. veljače“ s obzirom na to da je „Nepostojeći dan“ njen logičan i smislen nastavak tako da tek skupa, čitane kronološki, čine jednu zaokruženu cjelinu.
Glavni razlog zašto nisu mogle biti objavljene skupa leži u tome što je vrijeme nastavka radnje uvjetovano tim posebnim datumom, ili bolje reći krajem veljače kao mjeseca, a za suvremen serijal kakav je Martin Mystere, pa i bilo koji drugi, ne izgleda nimalo primjereno usred stripa staviti didaskaliju tipa „Godinu dana kasnije...“ i nastaviti radnju. Stoga je naš Detektiv nemogućeg nakon priče „29. veljače“ proživio još nekoliko avantura da bi se krajem veljače 2001. godine, nimalo ne sluteći, našao u nastavku avanture koju je smatrao završenom.
Vremenski razmak između priča test je za pamćenje čitatelja, ali je Pasini to, kao i mogućnost postojanja čitatelja koji izvornu priču nisu pročitali, predvidio te se potrudio da nas kroz nekoliko početnih dijaloga podsjeti na avanturu koju su Marty i prijatelji doživjeli krajem veljače 2000. godine u Londonu. Stoga ću to u narednom odlomku pokušati učiniti i ja.
Naime, enoška sekta je zadnje sekunde 1999. godine i 24.2.2000. godine u Londonu počinila ritualna ubojstva djevojaka rođenih 29. veljače. Policija nije mogla otkriti ubojice sve do 29.2.2000. godine kada su na velikoj zabavi Martin, Diana i Java, tražeći nestalu Sarah Moss, članicu Kluba rođenih 29. veljače koja je organizirala Martyjev dolazak u London, prisustvovali ritualu u kojem su sektaši uništili hrast kao simbol besmrtnosti. Iako su tri člana sekte, ujedno i članovi Kluba 29-ersa, uhićena, njihov glavni pomoćnik Rupert Cope je pobjegao, a u internim razgovorima prije naizgled bezazlenog rituala su isticali kako će im njegovo izvršenje biti prvi korak prema ostvarenju konačnog cilja: stjecanja kontrole nad protjecanjem vremena.
U ovoj priči Martin, Diana i Java za kraj veljače 2001. godine opet imaju zakazan let za London, ali ovoga puta isključivo kako bi se družili sa Sarah i proslavili njen rođendan na jedan od datuma najbližim nepostojećem danu 29.2.2001. Na zabavi organiziranoj 28.2. Marty saznaje da je Rupert i dalje u bijegu, a da su uhićeni sektaši odbili govoriti o razlozima počinjenih ubojstava i djelovanju sekte. Loše, ali samo naizgled, jer se u nastavku radnje ispostavlja da je Sarah imala odgovore na brojna važna pitanja. U izvornoj priči Pasini nam je već naglasio kako su je u ranoj mladosti zanimali ezoterija i okultizam, a ovdje saznajemo da je poslije uhićenja sektaša surađivala u istrazi sa Scotland Yardom i stekla uvid u brojne bilješke lidera Harrisa.
Radnja će obrat dobiti u ponoć između 28.2. i 1.3. kada sudionici obreda počinjenog 29.2.2000. godine ostaju sami na svijetu. Martin i Diana, Java, te simpatični skitnica su potpuno iznenađeni nestankom ljudi uz koje su do prije sekundu bili, dok na drugoj strani Rupert i sektaši Harris, Gilman i Thompson dobivaju potvrdu kako su godinu dana ranije učinjeni rituali bili uspješni i kako su stvorili 29.2.2001., dan koji nije „planiran“ ni u jednom kalendaru na svijetu, a koji im daje priliku da, ukoliko na isteku „nepostojećeg dana“ uspješno obave završni ritual, steknu kontrolu nad vremenom i tako postanu gospodari svijeta.
Dok je izvorna priča imala više edukativni karakter i dala nam detaljan uvid u povijest razvoja kalendara, u ovoj dobivamo razjašnjenja svih ranijih djelovanja sekte te njene članove pratimo u planu ostvarenja svog cilja. Malo je nesretno rješenje da se ovdje zapravo ispostavlja kako je Sarah znala skoro sve o njihovim planovima, samo što je, eto, veliki dio imala u svojim spisima, a ono što nije stigla unijeti rekla je usmeno Javi malo prije ponoći. Marty će, stoga, i ovdje malo što zaključiti sam te je na njemu da, vođen tuđim saznanjima, spasi svijet.
Pasini je vrlo maštovito spojio djelovanja osoba iz različitih vremenskih etapa, konkretno Johna Deeja i MacGregora Mathersa, iskoristivši London kao mjesto koje nudi dovoljno simboličnih predmeta i lokacija za ovu vrstu priče. Tako ćemo se seliti od Londonskog tornja preko Britanskog muzeja sve do Piccadilly Circusa, a naizmjenično ćemo pratiti što rade svi sudionici nepostojećeg dana, koji su se isprva nalazili na četiri lokacije. Članovi sekte imaju svoj plan, a Marty ga, skupa s Dianom, nakon početnog iznenađenja, nastoji otkriti služeći se Sarinim bilješkama. Ne miruje ni Java, a ono što radi simpatični skitnica, beskućnik o kojemu u izvornoj priči nismo saznali ništa, na neki način služi kao humoristična pauza između puno ozbiljnijih događaja. Doduše, prateći njega teško da se i čitatelj ne upita što bi radio kad bi ostao sam na svijetu odnosno nakon koliko vremena bi požalio što je tako.
Naravno, vremenski vakuum u kojem se nalazilo osam osoba na svijetu je završen na uspješan način za čovječanstvo, a Pasini se nije trudio detaljno objašnjavati neke pojedinosti. Inače, od trenutka kad se spomenuti vakuum stvorio sjetio sam se slične priče pod nazivom „Putevi sudbine“, otišao pogledati tko je bio njen scenarist i nisam se iznenadio kad sam vidio da je to upravo Pasini, doduše tada u suradnji s izvjesnim Degli Occhijem, koji je navodno dao ideju za priču.
Što se tiče crteža, dojmovi su dosta slični onima iz izvorne priče, a mislim da i nije prošlo mnogo vremena između završetka crtanja izvorne i početka rada na ovoj. Kao iskusan crtač i profesionalac koji je tek ušao u crtački tim ovog junaka, Romanini je želio posao odraditi što bolje, ali je iz crteža nekih sporednih likova vidljivo kako je ime stekao na stripovima drukčijeg žanra. Glavni negativci su prikladniji za neki manje ozbiljan, humoristični, satirični strip. Međutim, izgledom glavnih likova sam vrlo zadovoljan, a i pozadine su izrazito detaljne, kao u rijetko koga u ovom serijalu. Kad se tome doda činjenica da crteži pustih ulica doprinose atmosferi, ovaj put ću njegovom crtežu dati ocjenu više.
Iako smo na Balkanu do sada ovu priču mogli čitati u dva izdanja, prati je svojesvrstan peh da je oba puta objavljena uz još jednu tako da njenu naslovnicu u pravom smislu te riječi, na koricama, zapravo nikad nismo vidjeli. U 83. broju Strip-Agentova izdanja za naslovnicu je uzeta ona iz priče „Velika prijevara“, dok je Veseli četvrtak izabrao naslovnicu izvorne priče i koja je, istini za volju, prikladnija za strip nazvan „Misterije 29. februara“. Ako ništa, srpski izdavač ju je, za razliku od Strip-Agenta, objavio unutar svog mini-integrala, ali u crno-bijeloj varijanti. Kako god, po mom mišljenju riječ je o iznadprosječno kvalitetnoj naslovnici, s Martyjem i Javom kao jedinim osobama na širem području, u skoro pa apokaliptičnoj atmosferi, gdje su svi automobili oko njih otvorenih vrata. Zaista odličan Alessandrinijev rad koji nagovještava neobičnu radnju.
Na kraju mogu reći da je, iako mi tematika nije među dražim, priča „Nepostojeći dan“ vrlo dobra i zanimljiva te je uspješan nastavak izvorne priče. Ovdje je puno više akcije, a malo enciklopedijskih objašnjenja, ali i ona nas ponešto educira, prvenstveno o Johnu Deeju, ili bar tjera da se sami educiramo odnosno detaljnije istražimo neke stvari, što možete zaključiti iz velikog broja zabilježenih zanimljivosti.
