Na brežuljku nedaleko Bologne, jedan starac svjedoči čudesnoj preobrazbi hrasta u čovjeka arijevskog izgleda. Ne, nema nacista u priči, a starca svi ismijavaju kada u krčmi ispriča što je vidio, iako je na mjestu hrasta sada velika rupa.
Istovremeno, Marty i Java dolaze u Bolognu na poziv profesorice Nanni, koja je organizirala kongres o restauraciji i konzerviranju gradskih zidina. Na svom izlaganju o povijesti Bologne i gradskih zidina iznijela je podatak o pronalasku kostura s čudnim novčićem, kojem se nakon pronalaska gubi svaki trag. Taj novčić navodno ima čudne moći, pa onaj tko ga posjeduje postane opsjednut njim. Dokaz njenoj tvrdnji je puno takvih slučajeva u gradu, pa u umobolnici imaju puno ljudi s tim simptomima. Naš Marty, nakon posjeta umobolnici, krene u potragu za novčićem. Kakva se zagonetka tu krije i kakve veze ima hrast koji se pretvorio u čovjeka s zagonetkom, ostaje vam da pročitate?!
Zahir
S obzirom da je troje ljudi radilo na scenariju, od kojih je jedan veliki Alfredo Castelli, bilo bi logično očekivati veliku priču. Kad ono, ćorak!
Pretpostavljam da je netko od ostale dvojice naletio na islamski pojam „zahir", pa se drugi sjetio da je Bologna u prošlosti imala tri reda obrambenih zidina i sada je trebalo od toga napraviti priču. Dojma sam da se ova tema mogla odraditi profesionalnije i na više stranica.
Sviđa mi se komični početak s scenom u vlaku gdje Marty i jedan iritantni lik s mobitelom, pričom teroriziraju cijeli kupe. Scena kad lik s mobitelom kaže sugovorniku da govori glasnije jer je pokraj njega tip koji nije zatvorio usta otkako su krenuli je odlična i sigurno je Castellijevo djelo! Naš „Dobri stari Stric Martin“ opet je dobio lekciju, a Java likuje. Izvrsno!
Dolazak u Bolognu pri kojem saznajemo dosta bitnih i nebitnih podataka o gradu u skladu je s ostalim Castellijevim djelima. Nakon prvih dvadeset stranica već smo stručnjaci o povijesti Bologne, pa je red da majstor prepusti palicu ostaloj dvojici, a i da krene pravi zaplet.
Zaplet i središnji dio priče su zanimljivi i laki za čitanje, a onda dolazi (očekivani) neuvjerljivi rasplet na zadnjih dvadeset stranica. Autori su nas u završnici pokušali još dodatno obrazovati podacima o povijesti Bologne, iako je očigledno da fali stranica za temeljitiji i uvjerljiviji zaključak priče.
Bolonjske zidine
Likovi su dosta bezlični i nedovoljno ili loše okarakterizirani. „Čovjek-hrast" je katastrofalan - najgori dio ove priče koji jedino služi kao „deus ex machina". Još je najmanje loš lik zločesta asistentica Giusi Baldi. Najmanje je iritantna, najprirodnija i jedina zgodna žena u priči, a i to je upitno s obzirom da je Coppola crtač. Svejedno, loša karakterizacija likova u Martiju na ovako malo stranica i s puno povijesnih podataka je očekivana, pa to ne mogu ni uzeti za veliku manu.
Zanimljivo je, pa i pomalo provokativno ubacivanje islamske mitologije u povijest nekad drugog najvećeg grada Papinske Države. Mislim da je ideja došla iz činjenice da su u Bologni kroz povijest bile dvije struje (npr. Gvelfi koji su podržavali Pape, a Gibelini cara Svetog Rimskog Carstva), a kasnije dolazi do dugotrajnog sukoba s Crkvom, što će obilježiti sam duh grada.
Ne diraj! Pec-pec!!
Sama ideja dovođenja „Dobrog starog Strica“ u Italiju je odlična. Italija je najstarija razvijena civilizacija u Europi i dugo je bila centar svijeta, pa je i logično da ima misterija na bacanje, ali ova epizoda je još jedan primjer kako je to šlampavo izvedeno. Većinom sve Martijeve priče u Italiji pate od slične boljke, odnosno nedovoljne razrade scenarija, a može im se predbaciti i da su dosadne i nedovoljno atraktivne.
Crtači ovog perioda snose dio te krivnje, pogotovo ako se aludira na nedovoljnu atraktivnost. Coppola je jedan od njih. Često ga se brka sa Luigijom Coppolom, čak je na UBC-u ova epizoda pripisana Luigiju, iako im je crtež različit. Gianluigi Coppola jako je cijenjen u Italiji, dok je kod nas jedan od najkritiziranijih crtača. Ima tema koje mu odgovaraju, a smatram da njegov realistični stil sasvim dobro prolazi u ovom serijalu, pogotovo u ovakvoj priči, koliko god loš i odvratan njegov crtež većini bio. Loš je u akcijskim scenama, a toga u Martiju svakako ima na kapaljku. Likovi su mu ukočeni i očigledno fali dinamike u crtežu, ali za jezivu atmosferu je odličan. Zbog njegovog crteža ova priča ostavlja jezivi dojam, a izdvojio bih upečatljive scene u umobolnici.
Naslovnica zanimljiva i pokazuje bitne postavke teme stripa, a Java u prvom planu podiže atraktivnost i obećava ono čega unutar korica nema.
Ukupno gledajući, ovo bi bila jedna prosječna epizoda talijanskih misterija, koja ni po čemu nije upečatljiva i atraktivna, pa se i lako zaboravlja. Npr., sigurno sam je ranije bio pročitao barem dva puta (zadnji put prije desetak godina), a apsolutno se niti jednog detalja nisam sjetio kod ovog novog čitanja. Iz tog razloga i pišem ovu recenziju - da opet ne upadne u zaborav.
.jpg)
