Nekima će se nakon čitanja «Opasni susreti» učiniti pomalo netipičnom, nestandardnom, drugačijom epizodom od onoga što smo uglavnom navikli čitati u Martinu Mystereu. Nekima će se opet učiniti netipičnim i nesvakidašnjim tandem koji je na scenarističkom planu zajednički kreirao ovu epizodu. A neki će, ako su dobri poznavatelji načina na koji djeluju autori ove priče, relativno lako uspjeti shvatiti kako i na koji način je svaki od njih dvojice dao svoj doprinos ovoj epizodi i u svom karakterističnom stilu «oplemenio» priču.
Chiaverottieva zadaća je bila da što vjernije dočara atmosferu masovnog ludila koje vlada New Yorkom, što je on učinio u svome prepoznatljivom stilu prošaravši cijelu epizodu brutalnim, krvavim a nerijetko i crnohumornim scenama nasilja, i to u tolikoj količini da se za vrijeme čitanja stječe dojam kao da čitamo neku od epizoda Dylana Doga (netko bi u tom trenutku mogao u sjećanje prizvati upravo jednu od DD epizoda, recimo «Ubojice» koja se eto, pukim slučajem, bavi temom vrlo sličnom «Opasnim susretima»). Samim time neke od karakterističnih osobina koje čine prepoznatljivima mnoge epizode MM-a (kompleksnost, opširnost koja se očituje u pripovijedanju te u bogatstvu dijaloga) ovoga puta ipak ustupaju mjesto ponešto dinamičnijoj i nepretencioznijoj radnji u kojoj je, skoro više nego ikada, naglasak izričito na dinamici i akciji. U skladu s time i naš junak Marti se u ovoj epizodi ponaša agilnije nego inače; neprestano trčkaranje, šakanje, pad sa nebodera te «akrobatsko» umijeće stavlja dobrog, starog Mysterea u poziciju pravog akcijskog junaka.
Castelli se ovdje opet pozabavio time da svemu tome ludilu dade uzrok, što mu je, poigravši se enigmom «Satorovog kvadrata» inteligentno iskorištenom u ovoj epizodi, solidno pošlo za rukom te je ponajprije on zaslužan za uspješno uobličavanje cijele priče u jednu stabilnu koherentnu cjelinu… ali ne može se također poreći kako se Castelli i Chiaverotti, usprkos povremenim naivnim trenutcima u priči, međusobno ipak sasvim dobro nadopunjuju. Šteta što dotičnu dvojicu kolega scenarista u tome, na crtačkom planu, u stopu ne uspijeva slijediti Lion Cimpellin, koji svojim pretjerivanjem u dočaravanju facijalnih ekspresija, kojima počesto izobličava likove, te uopće krutim i sterilnim stilom, stvara na momente sasvim bezizražajan crtež.
Kao i uvijek, kakve će impresije izazvati ova priča, ovisi prvenstveno o osobnom doživljaju i afinitetu pojedinog čitatelja. Netko će pozdraviti ovakav način pripovijedanja kojega ne viđamo često u serijalu, dok će opet pristaše «tradicionalnijeg» Marti Misterije na sve ovo samo odmahnuti rukom. Osobno nemam ništa protiv malo brutalnijih, nabrijanijih i krvavijih epizoda MM-a, no u ovom slučaju ipak pozdravljam to što je i iskusni Alfredo Castelli u sve ovo upleo svoje prste, jer me sve strah pomisliti na što bi ovo ličilo da se radilo samo o čisto Chiaverottievom autorskom djelu.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
 - kopija.jpg)
.jpg)
.jpg)
