Angie nam se vratila. Nakon što ju nije čuo gotovo dvije godine, Martin je već pomislio da je simpatična plavuša izgubila svoj dar za upadanje u nevolje, međutim dobiva njeno pismo u kojemu tvrdi da je oteta, te Martin i Java nemaju druge nego prvim letom krenuti za čarobni grad na Bosporu – Istanbul! Na kraju se ispostavlja da je priča o otmici bila samo još jedno Angieno pretjerivanje, međutim, ona i njezin novi zaručnik su ipak u opasnosti – nakon što su otkrili naizgled potpuno očuvani fenički grad na obalama Mediterana, neki čudni ljudi ih pokušavaju ušutkati!
Ne bih više ulazio u prepričavanje same radnje– reći ću još samo da je cijeli specijalac građen na misteriji koju upoznajemo u prologu epizode – upoznajemo Terita, Feničanina iz Biblosa koji se nalazi u nepoznatome gradu među ljudima za koje nikada nije čuo, nakon što je preživio kalvariju u kojoj je stradao njegov brod, na kojemu je zajedno s legendarnim moreplovcem Anonom krenuo u misiju istraživanja nepoznatih obala Afrike. On ne zna gdje je, te je zbunjen što ga njegovi spasitelji ne žele pustiti da ode kući. Jedne noći, s neba dolaze tajanstvena bića nalik na bogove, koji uspavljuju sve stanovnike sela, te odvode Terita u nepoznatome smjeru. Odličan uvod, nakon kojega ostajemo u čudu i u mnogim pitanjima – tko je Terit i što mu se zapravo dogodilo?, tko su ljudi u čijemu je gradu boravio?, te najvažnije od svih – tko ga je oteo? Nakon ovako zanimljivoga uvoda, preostalih stotinjak stranica stripa pročitat ćemo s guštom i bez zastajkivanja, a konačno razrješenje misterije ostavit će nam gorak okus u ustima. Kao i u svim specijalcima s Angie, i u ovome je radnja ispresijecana humorističnim elementima, onime što se na engleskome zove „comicrelief“ (u kasnijim specijalcima ovo će postati problem, jer će cijeli brojevi postati jedan veliki i ne pretjerano smiješan „comicrelief“), a za tu vrstu komičnih digresija u ovome je slučaju uz Angie zadužen i njezin ne-baš-zaručnik, debeli Turčin Akalaj.
Castelli je Martinove specijalce s vremenom odlučio koncipirati na prepoznatljiv način – te su priče tonom zamišljene kao „laganije“ od uobičajenih priča regularne serije, s mnogo više humora nego što smo navikli od inače pomalo uštogljenog Martina. Angie, koja se pojavljuje u svim specijalcima koje smo imali prilike čitati kod nas, s iznimkom „Cara demona“, funkcionira u tim brojevima kao antipod uobičajenoj Martinovoj družici Diani, moglo bi je se opisati kao Anti-Dianu. Njih dvije ne mogu biti različitije jedna od druge – dok je Diana emancipirana, obrazovana žena s vlastitom karijerom, Angie je prototip „glupe plavuše“ i „dame u nevolji“, žena koja zahvaljujući svojoj posvemašnjoj prostodušnosti stalno upada u nevolje iz kojih ju moraju čupati naš Dobri Stari Stric Martin i njegov vjerni kompanjon. U ovoj epizodi umjesto uobičajenoga antagonista pojavljuje se parodija negativca u liku princa Ahmeda, vladara neke neimenovane bliskoistočne državice. Ahmed nosi ogromni dragi kamen na glavi, zaljubljen je u Angie, a okolo putuje u nosiljci. I iznimno je pohlepan! Lik je vjerojatno inspiriran raznim rasipnim šeicima koji su već tada bili „popularni“ na Zapadu zbog vlastite rastrošnosti i bahatosti.
Nakon što se u prošlome specijalcu prvi puta pojavila, i baza Drugdje će postati, baš kao i Angie te kasnije i sitni lopovi Dee i Kelly, stalni gost Martinovih „specijalnih“ avantura. Svako ljeto (kada su specijalci izlazili u Italiji) putevi Martina i Angie su se ukrštavali s onima našega prijatelja Chrisa Towera i njegove tajanstvene baze, i svaki puta je Chris tu situaciju iskoristio da svoga dragog prijatelja, i preko njega i nas, upozna s nekom od nebrojenih tajni koju skriva ta baza. Ovoga puta upoznali smo na prvi pogled možda i ne baš spektakularan odsjek, Odjel za jezike, ali i on krije mnoge zanimljive osobe i projekte, povezane ne samo s ljudskim, već i izvanzemaljskim pa i životinjskim „jezicima“.
Kao i uvijek, riječ-dvije o crtežu. Ovu epizodu, kao i gotovo svaki idući specijalac nacrtao je Martinov grafički tvorac Giancarlo Alessandrini. On nam je pružio rad na svojoj uobičajenoj visokoj razini, rad u kojemu ne možemo potpuno uživati zato što je Dnevnik izdao ovu epizodu u svome poznatome slabo kvalitetnome ruhu. Naslovnica je malo slabiji dio epizode – sugerira neke stvari koje u opće nemaju veze s epizodom, a Terit na njoj izgleda kao da je naknadno ubačen s potpuno drugačijeg crteža. Osobno, ovaj „specijalac“ po meni je jedan od najboljih u ediciji, među rijetkima koji su naziv „specijalni“ opravdali kvalitetom!
.jpg)
