Alfredo Castelli jedan je od onih pripovjedača koje biste razrogačenih očiju slušali sve i da vam pričaju o spolnim navikama malezijskih komaraca. Njegove elokvencija, u kombinaciji sa neupitnom inteligencijom, formira paukovu mrežu koja obavija plijen (čitatelja, dakle) strahovito brzo i efikasno. Problem je, međutim, u onome što dolazi kasnije.
Jer, ma koliko Castellijeve
elaboracije bile dopadljive, nakon posljednje stranice "Trinaestog
zadatka" čitatelj se teško može oteti dojmu da je upravo svario 160
stranica - ničega. A bez obzira koliko to "ništa" bilo šarmantno, još
uvijek ostaje - ništa. Naravno, postoje priče kojima je cilj da govore upravo o
poetici ničega, no "Trinaesti zadatak" sasvim sigurno nije jedna od
tih. Naime, Castelli se u ovoj epizodi svojski potrudio da isplete bogato
tkanje prepuno biografskih referenci i povijesnih činjenica, ali negdje putem
on gubi iz vida bazičnu priču (koja je, uzgred budi rečeno, ispodprosječna), te
nam, na kraju, govori mnogo bez da je išta rekao. Ako tome dodamo činjenicu da
obilato griješi u povijesnim podacima što mu zaista nije svojstevno, zaključak
se nameće sam po sebi: još jedan promašaj pod znakom MM-a.
Sama ideja “Trinaestog zadatka” utemeljena je na nizu citata, od Lovecraftovih ljudi-riba, pa sve do europskih filmova “Belphegor” i “Vidocq”. No, čini se da Castellija nije toliko zanimala ta temeljna priča, koliko usputni detalji – trudio se, zato, vjerno oslikati ozračje u Francuskoj 1795. i 1847. godine, minuciozno je razradio odnose u izdavačkoj kući Aubert, pa pomno gradio karakter Françoisa Vidocqa, ... No, osnovni zaplet ne vodi nikuda, nema ritma, ni svrhe. U laganoj šetnji kroz povijest, dobri stari Alfredo previše se često upušta u digresije i, s vremenom, nestaje u labirintu duhovitih ali besciljnih anegdota i isječaka. Nije mu prvi put, istina, ali “Trinaesti zadatak” neočekivano pokušava biti epohalna, višeslojna priča sa jakim povijesnim zaleđem. No, kada se ogoli do kostiju, od ove epizode ostaje nam samo još jedna naricaljka o tužnom čudovištu koje bi, kao, trebalo mamiti sažaljenje čitatelja.
Na toj, hiper-eksploatiranoj postavci, Castelli gradi epopeju bez pravih temelja i širi je do megalomanskih razmjera: slavni ilustrator Gustave Dore, primjera radi, ulazi u priču samo kako bi nagovijestio postojanje spomenutog čudovišta; François Vidocq, pak, igra ulogu svojevrsne “bigger-than-life” nemeze čudovištu, a prva franačka kraljevska obitelj, Merovingi, daje korijen i genezu cijelom konceptu. Tu je, zatim, i mistična bolest, tzv. “znak Merovinga”, koja “prema nedavnim istraživanjima” pogađa 10% ukupnog čovječanstva. Oboljeli, među kojima je, naravno, i Marti, postaju progresivno sve agresivniji, te hrle prema konačnom ludilu. Uzrok bolesti? “Nasljeđe od naših davnih predaka poteklih iz vode”. U redu, zaboravimo li klimave temelje, odnosno “tužnog monstruma” kao nositelja kasnijeg raspleta, potencijal za solidan strip postoji.
No, ta priča jednostavno ne zanima Castellija. On se bavi detaljima, pa tako dobijamo fantastičan kadar u kome Marti onako zdravoseljački daje jednu “zidarsku” Diani, ali i mali milijun nepotrebnih skretanja u svim mogućim pravcima istodobno... što, jasno, ne služe ničemu osim zadovoljavanju Castellijeve mahnite potrebe da priča o svakoj temi ovog svijeta. Stvar bi možda i imala nekog šarma da je Alfredo jednostavno uzeo običnu, nepretencioznu priču i poslužio se njome kao izgovorom za svoje dopadljive dizertacije. No, načeti golemu, epohalnu temu, pa zatim odlutati u nešto sasvim drugo, u nešto gotovo trivijalno… To baš i ne drži vodu.
Konačan rezultat je očekivan. Nakon više od sto stranica ničega, Castelli daje sve od sebe da u blic završnici pohvata konce i privede temeljnu priču kraju, što mu – naravno – ne uspjeva. Tako nam, nakon “Trinaestog zadatka” ostaje sijaset upitnika, no barem se možemo tješiti nizom povijesnih lekcija koje nam je dobri stari Alfredo (opet) održao... ili ipak ne? Jer, totalno netipično sebi, on usput tupavo griješi u historijskim činjenicama i, na kraju, pretvara “Trinaesti zadatak” u bizarnu kolekciju načetih tema s jedne strane, i pogrešnih informacija s druge.
Zanimljivo, sam Marti pojavljuje se rijetko, kao da je u priču uguran na silu, samo da bi ona mogla biti dio serijala. Dojam je da bi sve skupa izgledalo bolje bez njega, možda u “Storie da Altrove” formatu, sa Vidocqom u glavnoj ulozi.
Daniele Caluri obavio je solidan posao kao crtač ove epizode. Njegv stil još uvijek balansira negdje između ranih radova Casertana i Ambrosinija, uz izraženu sklonost crnoj, no očigledno je da ga neki kadrovi izuzetno motiviraju, dok druge crta preko volje. To na stranu, sveukupno gledajući, Caluri drži solidan nivo te se ističe prepoznatljivim potezom, što je u trenutnoj garnituri Martijevih crtača rijetkost.
Zaključno, pljuska Diani ostaje jedino po čemu će se “Trinaesti zadatak” pamtiti; riječ je o možda i najneočekivanijoj sceni cijelog serijala, no za strip koji živi od jednog jedinog kadra bolje bi bilo da počiva na dnu neke Castellijeve ladice, u očekivanju daljnje razrade... Ukratko, opet loš Marti. Nema veze, navikli smo.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
