Povratci likova i nastavci epizoda oduvijek postoje u svakom serijalu. Tako je i trebalo biti jer bismo u suprotnome ostali lišeni mnogih odličnih epizoda. No, više nema nikakve dvojbe da je njihova učestala primjena postala znak slabljenja serijala, a Boselli i Burattini su stvari doveli do apsurda. Dok je Boselli ovih dana po tko zna koji put vratio Mefista u Texov serijal, i to na nekih 800 stranica, u „brisanom prostoru“ prije novog povratka Hellingena Burattini vjerojatno smišlja kako u jednoj „filler“ epizodi dati logiku povratku onog majordoma iz „Kuće užasa“.
Detektiv nemogućega je, možda i zbog prirode serijala, po ovom pitanju prošao nešto bolje, ali ostaje činjenica da je Sergej Orloff vječno tu, dok su kroz serijal mnoge epizode dobile svoj nastavak. Neke prije, neke kasnije. Tako je i ova nastavak epizode „Posljednji konvoj“ koja je objavljena četiri godine ranije. Stoga moje preporuke da čitanje ove epizode, pa čak i daljnjeg sadržaja ove recenzije, obavite tek nakon što pročitate „Posljednji konvoj“, o čijem sadržaju ću napisati pokoju u narednim redovima.
Dakle, na temelju zanimljivog dokumenta iz arhiva KGB-a bojnica Olga Petrovna i Marty su proveli zahtjevnu istragu te došli do otkrića da je rudnik u malenom austrijskom mjestu Oberaichu 1945. godine postao zatvor za skupinu nacista, putnika misterioznog Konvoja br. 6. Vremenom su, prilagođavajući se životu u neljudskim uvjetima, naredne generacije zarobljenika rudnika mutirale, poprimile čudovišan izgled i po ponašanju postale sličnije životinjama. Olga je na kraju epizode ulaz u rudnik minirala i stvari vratila u početno stanje, dok je Marty izjavio kako će o svemu obavijestiti nadležne vlasti na kojima je očito bila odluka kako postupiti.
Na početku ove epizode Marty se šokira kada pogleda snimak na kojemu se doktor čudi izgledu leša pronađenog u Kongu, budući da ima vrlo neobične tjelesne karakteristike. No, naš junak ne dvoji. Radi se o pripadniku skupine monstruoznih bića koje je četiri godine ranije susreo u dubinama rudnika u Oberaichu. Cilj mu je otkriti kako je moguće da se jedan od tih „stanovnika podzemlja“ našao u Kongu.
Želi stupiti u kontakst s izvjesnim Hasselmannom, za kojega zaključujemo da je četiri godine ranije bio zamjenik austrijskog ministra unutarnjih poslova i zapravo osoba koju je Marty obavijestio o „stanovnicima podzemlja“. Međutim, dotični je u međuvremenu počinio samoubojstvo, a njegov nasljednik Peter van Anft tvrdi da ne zna o čemu je riječ.
Ipak, stvari nisu onakve kakvim se čine i novi zamjenik ministra je zapravo prijatelj i poslušnik beskrupuloznog biznismena Ludwiga Meidnera čija je kompanija došla do otkrića postojanja „stanovnika podzemlja“ i u Oberaichu ih već neko vrijeme lovi, znanstveno proučava i nastoji koristiti kao besplatnu radnu snagu za vađenje ruda u Kongu. Meidner pod svaku cijenu želi spriječiti Martyjevu istragu te on i Diana postaju meta njegove suradnice Ilene.
Uz dosta sreće, Marty se uspijeva ušuljati u hangar ispred rudnika i posvjedočiti načinu na koji se tretira „stanovnike podzemlja“, ali u tijeku bijega od čuvara je prisiljen sakriti se u zrakoplov koji ubrzo započinje put u Kongo. Nakon hitnog skoka padobranom, Marty zadobiva ozljede nogu koje mu onemogućuju hod te u džungli uspostavlja prijateljski odnos s mladim „stanovnikom podzemlja“ kojemu je ranije u Oberaichu pružio pomoć i kojega naziva „Molim“ budući da je to jedina riječ koju ovaj izgovara.
Završnica epizode, u kojoj sudjeluju i Diana i Olga Petrovna, obiluje akcijom, a kraj je prilično gorak. Dok se novac i želja za dominacijom ponovno pokazuju pogubnim, politika odbacuje mogućnost da se bavi „stanovnicima podzemlja“ te su, iako u drugoj državi, ponovno osuđeni na život u podzemlju. Iz postupaka simpatičnog „Molim“, Martyju ostaje samo utjeha da je tako možda zaista i najbolje za njih.
Ovo je zanimljiva epizoda koja se čita sa znatiželjom jer obiluje akcijom, a nema, za serijal karakteristična, enciklopedijska objašnjenja i duge dijaloge. Kao što smo navikli od Moralesa, i kao što je to bilo u prvoj priči, ponovno je (gotovo pa) odsutan Java, ali Diana je dobila značajniju ulogu, a glavni sporedni lik je mladi „Molim“, čudovište koje se iz zahvalnosti na neki način vezalo za Martyja te mu zapravo spasilo život tijekom dana nepokretnosti u kongoanskoj džungli. U epizodi se ponovno pojavljuje Olga Petrovna, ovaj put na funkciji u nekoj UN-ovoj službi, ali njena prisutnost je prilično isforsirana i pokazatelj kako fiksni broj stranica zna smetati autorima jer su prisiljeni praviti bespotrebne podzaplete.
Misterij je posve odsutan što odvaja epizodu od svemira klasičnog Martina Mysterea te se stječe dojam da bi se, uz neke mjere opreza, ista priča mogla prilagoditi „svemiru“ još nekih Bonellijevih likova. Kako je i Castelli rubriku „Mystereovi misteriji“ u potpunosti posvetio problemu ropstva, jasno je kako je cilj epizode bio ukazati na činjenicu da se tog problema nismo riješili i da još uvijek ima ljudi koji su ucjenjeni da cijeli dan rade za komad kruha.
Epizoda ima par nelogičnosti u službi scenarija. Iako je pripadnika njegove vrste mnogo i u Kongu, „Molim“ je iz Austrije tamo putovao kao primjerak svoje vrste koji bi Meidner prezentirao suradnicima i partnerima kompanije od kojih traži razumijevanje za potrebe povećanja ulaganja. Kako u epizodi nema prostora da sve to saznamo kroz Martyjevu istragu, ovdje nam je svoj način djelovanja izložio sam Meidner koji je, onako, kao neki profesor, preko slajdova, prisutnima detaljno objasnio kako kompanija postupa sa „stanovnicima podzemlja“, a zatim i kakve su njihove tjelesne karakteristike. Pomalo bizarno. Što tek reći o tome da Travisova ekipa, na temelju skenirane dokumentacije, zaključuje da su njihove kolege u Austriji pogriješili kad su Hasselmannovu smrt proglasili samoubojstvom?
Kad je u pitanju crtež, Roberto Cardinale i Alfredo Orlandi su odradili dosta dobar posao i unijeli malo osvježenje u serijal budući da je većina ostalih crtača uglavnom na tragu Alessandrinijeva stila. Ovdje u dosta slučajeva imamo okomite vinjete usporedno s po dvije vodoravne, a broj pasica na stranici varira. Izgled stanovnika podzemlja je manje čudovišan nego u izvornoj priči, koju je crtao Fabio Grimaldi, ali ostaje činjenica da je pretjerano da u 70 godina čovjek doživi takvu mutaciju. Osobno mi se nije svidio samo Dianin izgled, jer je dosta dukčiji od onoga na koji smo navikli.
Informativno rečeno, Alessandrinijeva naslovnica, kao i obično, ne sadrži scenu iz radnje, ali ima veliki problem s brojem podignutih ruku. Tu je iskusni crtač pretjerao. Međutim, u epizodi je, u odnosu na izvornu priču, doista dojam da je „stanovnika podzemlja“ nerealno mnogo, čak toliko da se isplati angažirati razne zaštitare i znanstvenike kako bi ih lovili, proučavali, učili kako se njihov rob treba ponašati i potom slali u Kongo.
Iako rijetko, događalo se da nastavak jedne priče napiše drugi autor, tako da Moralesov odlazak ne znači da nekad opet nećemo vidjeti stanovnike podzemlja. Ipak, dogodi li se to, vjerujem da ćemo moći reći da Marty ne može pasti niže. Stoga, neka počivaju u miru Mystereova svemira.
