Velika ljubav prema Alanu Fordu navela me je na čitanje Maxmagnusa kojeg sam nesumnjivo odmah zavolio zbog njihove velike povezanosti i iste ideje, s jedinom razlikom u vremenu radnje. Dok je Alan Ford u drugoj polovici 20. stoljeća, Maxmagnus je u srednjem vijeku. Deveti broj Maxmagnusa nastavlja njegovu ideju i priličnu kvalitetu, međutim, što se tiče glavne priče ovaj broj ne donosi veliki pomak.
U ovome broju pod nazivom Poludjeli princ, glasnik kralja Svinjarije posjećuje kralja Maxmagnusa sa dobrim ili lošim vijestima – zavisi koju stranu se pita. Naime, kralj Svinjarije poručuje da je princ poludio i otkazuje vjenčanje svoga sina i Maxmagnusove kćeri. Maxmagnus i kraljica su odmah posumnjali u tu priču, te su odlučili mučiti glasnika ne bi li im on rekao istinu, što je trajalo četvrtinu epizode. Na kraju se ispostavi da glasnik nije znao ništa više od njih, te kralj šalje Povjerenika u Svinjariju kako bi obišao tamošnje dvore i provjerio situaciju. Maxmagnusova kćer saznaje tu vijest, te svojom nimalo milozvučnom dernjavom i plačom nesvijesno natjera žabe da sabotiraju gradnju hrama Onoga Koji Sve Vidi I Sve Zna.
U tom dijelu epizode jasno se vidi ismijavanje međuljudskih odnosa klasičnim alanfordovskim humorom, gdje nitko nikome ne vjeruje. Dugoročno mučenje glasnika se možda čini pretjeranim, no taj apsurd je namjeran i služi kao pokazatelj da ovaj bratski strip Alana Forda temelji svoju priču i poruku na humoru, umjesto na nekoj uvjerljivoj i ozbiljnoj priči.
Karlx i njegovi kompanjoni su zadovoljni situacijom, jer smatraju da se tako neće rađati novi naraštaji plave krvi i novi diktatori, a i nemaju previše razloga biti nezadovoljni, s obzirom na to da iskorištavaju jadnog gostioničara uzimanjem besplatnih alkoholnih pića. Njihovu ulogu planiranja zavjera i revolucija u ovoj epizodi uzeli su plemići, koje je kralj uvrijedio nametanjem poreza. Povjerenik dolazi do kralja Svinjarije i nakon obilaska, te obilnog ručka, shvaća da kralj laže, te uzima veliki mito kako ne bi Maxmagnusu rekao istinu. U cijeloj epizodi svim likovima nešto nije po volji, jedino Povjerenik izlazi sa profitom, koji je pokvarenjak i potajno vlada cijelom državom okrečući situacije u svoju korist. Zvuči li vam to poznato?
Ovdje se vidi još jedna velika kvaliteta serijala, ta da ima puno likova različitih staleža, pozicija i iz različitih situacija, ali priča utječe na sve njih različitim načinima, može ih razveseliti, razbijesniti ili pak promijeniti njihove odnose. Kao da se svakim pomakom priče njihove figurice na igraćoj ploči mijenjaju, ali figurice vladara uvijek ostaju na vrhu i uživaju pobjedu.
Dijalozi određenih likova i njihova djela daju do znanja da je tema ove epizode ismijavanje ljudskih odnosa. Isti humor koji krasi Alana Forda prisutan je i u ovom serijalu, možda čak i u većoj mjeri. Pomoću njega u ovoj epizodi je prikazano kako ljudi ne vjeruju drugima i ogovaraju ih, ali se pred njima istima odnose dobro kako bi profitirali u situaciji, ili će pak laganjem zaobilaziti. Priča možda i nije na vrhu, jer se nije dogodilo ništa previše važno za serijal, ali je zanimljiva, tužna i realna, kao i gotovo svaka u ovome genijalnom stripu.
Naslovnica ovoga broja je jako zanimljiva. Prikazuje Povjerenika kako s prijezirom promatra princa koji drži lubanju i podsjeća na Hamleta, te na taj način autor naslovnice prikazuje da je princ poludio.
Ovaj je strip, koji se fokusira na ismijavanje društva i vlasti, nastao 1968. i od tada se ništa nije promijenilo...
