Miramar

U zadnje dvije godine, stvari ipak idu na bolje što se stripova u Sloveniji tiče. Časopis Delo počeo je sa objavljivanjem legendarnih stirpova Miki Mustera što se pokazalo kao pravi potez. Izlaze i TinTin te Mortadelc&File o kojima ne mogu puno toga reći jer ih ne kupujem, a o Stripburgeru (za ovo nisam siguran je li uopće strip ili nije) iz pristojnosti neću napisati što mislim. Međutim, Smiljanićevi Meksikajnarji su pravo osvježenje na strip-sceni. Pravi Slovenski povijesni strip u boji, na 60+stranica, a tek prvi u seriji 5 albuma u kome su glavni junaci Slovenci, koji su kao dragovoljci otišli u Meksiko boriti se u sastavu okupatorske vojske cara Maximiliana. Zvuči odlično, a vjerujte – strip je više nego odličan!

Radnja je smještena u 2.polovicu 19.stoljeća. U Meksiku traje građanski rat između pristalica Benita Juareza na jednoj strani i snaga odanih Francuzima pod vodstvom Napoleona III na drugoj. Tražeći marionetu koju bi postavio na prijestolje Meksika, Napoleon III bira Ferdinanda Maksimiliana, mlađeg brata Austrijskog vođe Franca Jožefa. Idealist i romantičar i uvijek u sjeni svog starijeg brata, on uz nagovaranje svoje supruge, Belgijske princeze Šarlote, prihvaća tu ponudu te tako napokon dolazi na svjetla pozornice. Sa druge strane je Anton Brus, porijeklom iz sela Pod sveto goro(izmišljeno), smješteno negdje u Kamniško-Savinjskim alpama. S obzirom na dobro materijalno stanje, odlazi na studij medicine u Beč te sukladno tome većinu vremena provodi u raznim birtijama i tek povremeno učeći. S vremena na vrijeme dolazi u domaće selo u posjet ocu i bratu...

Namjerno nisam htio pretjerivati sa povijesnim podacima jer o tome se može pročitati u gornjem linku već bi se usredotočio na centralno događanje u stripu, a to je dualizam i ukrštene sudbine dvojice glavnih protagonista Maximiliana i Antona. Naizgled potpuno različiti, njihove su sudbine u mnogočemu slične.

I jedan i drugi imaju starijeg brata. Maximilian živi u sjeni cara Franza Jožefa, sa kojim imaju dosta hladan odnos . Cijelo vrijeme je zapostavljen, iako puno omiljeniji kod naroda. Preuzevši ulogu meksičkog cara, vlastiti brat ga tjera da se odrekne svih prava na prijestolje što Maksimilijan shrvan prihvaća.

Anton se sa svojim starijim bratom Štrefanom u načelu dobro slaže. U uvodu saznajemo da je Štefan oduvijek brinuo za Antona kad su bili mali(razlika od Maksimilijana-Franza) a sudbina je htjela da je Štefanova izabranica Marija prije nekog vremena bila na »meti« Antona. Njegov odnos sa bratom se izrazito pogoršava čijnenicom da Anton zbog pijanstva i noći provedene sa konobaricom kasni na vlak te teko nije prisutan za vrijeme dok se Marija porađa.

Radnja se cijelo vrijeme seli sa Antona na Maxa i obrnuto. Također, strip je prepun simbolike pa tako vrlo važnu ulogu imaju i godišnja doba. Maximiliana upoznajemo u doba jeseni, na njegovom zamku Miramar pada lišće a on je pomalo depresivnog raspoloženja zbog učestalih bratovih prigovora o njegovoj nesposobnosti. Antona pak po prvi put susrećemo u proljeće, za vrijeme Usrksa, kako jednog prelijepog sunčanog dana sav ponosan i sretan dolazi kući. Na kraju, situacija je obrnuta. Maximilian na proljeće uz svečani ispraćaj pun pozitivne energije i entuzijazma odlazi u Meksiko kao car, dok Anton u jednog snježnog jutra trči prema svojoj kući i otkriva da je zakasnio, da su bratova žena i dijete umrli na porođaju i da ih je mogao spasisit da je došao pravovremeno a još ga više deprimira činjenica da je Mariji mogao pomoći. Otac ga se odriče a brat ne može prežaliti zašto nije bio prisutan za vrijeme poroda iako je obećao da će doći. Slobodno možemo reći da se o radi o onoj staroj poslovici : »kad jednom smrkne, drugome svane«.

Ulogu imaju i zvučni efekti, pa tako dok se iz Miramara ispaljuju topovske salve u čast preuzimanja meksičke krune, zvuk »Bo-bom, bo-brom« nastavlja se odmah na idućoj stranici gdje na taj način razbija Antonovo srce jer se nalazi pred ispitnom komisijom što je još jedno od zanimljivih scenarističkih riješenja. Da ne bi sve ostalo na čistoj povijesti, maskenbal na kome meksičko božanstvo »pernata ptica« prilazi Maksimilianu i proriče mu smrt u Meksiku je potpuno izmišljen ali ujedno predstavlja nagovještaj daljnjih događanja. Postoji i određena mitološka komponenta, npr. Antonove i Maksimilijanove halucinacije – tako različite a uejdno vrlo slične, te legenda o samostanu na otoku Lokrum pokraj Dubrovnika.

Ono što se meni kod ovog albuma najviše svidjelo je količina pažnje prema najsitnijim detaljima kao što su stil oblačenja, ponašanja, razgovora u vrijeme oko 1860 na području Slovenije. Tako npr. postoji jasna razlika u vokabularu ljudi koji žive u selu i onih npr. u Beču a išlo se čak i tako daleko da je i WC na stranici 26 autentičan, pa tako ovaj strip doživljavam i kao povijesno štivo.

Što se daljnjega toka radne tiče, možemo naslutiti, da će Anton napustiti studij medicine i postati Meksikajnar te da će otići u Meksiko. Međutim, o svemu možemo samo nagađati dok ne izađu i preostali albumi koji će nositi nazive po mjestima radnje.; »Leibach«(=Ljubljana,njem.), »Meksiko!«, »Sierra Madre«, »Queretaro«

Svako ko je čitao Smiljaničeve stripove (Hardfuckers, Družinske zgodbe – jedna od priča je izašlai u magazinu Q, 1945/1943 itd.),zna da bez vrućih scena kod njega ne ide, pa tako i Miramar nije iznimka. Posebno efektna je scena u spavaćoj sobi Maximiliana, kad on još uvijek nije siguran hoće li prihvatiti francusku ponudu ili ne. Međutim, njegova žena zna kako gotovo svakog muškarca možeš nagovoriti da te posluša, pa tako glavom vrlo brzo zaroni u Maxovo međunožje. Dojmljivo i sexy u svakom slučaju.

Da i Anton ne bi ostao suh, tu je i Marija, zgodna žena njegovog brata, koji očito nije baš savjesno ispunjavao svoju braćnu dužnost pa tako Marija utjehu pronalazi kod Antona u samoj štali. Nakon ove scene, čitatelj se s pravom može zapitati čije je mrtvorođeno Marijino dijete i to je jedna od stvari koja nije do kraja razriješena… Također je zanimljiva i situacija u Bečkoj krčmi, gdje Anton očaran bujnim poprsjem konobarice Gisele vrlo brzo krene u napada pa tako od »Kod Gisele«,kao što piše u oblačiću, završi »Na Giseli«. Vrlo zanimljivo i duhovito.

Prvi susret Anton-Maximilian. Obrat koji se provlači kroz cijeli strip.Na jednom kadru Anton, a odmah na sljedećem isti prizor sa Maximilianove pozicije što još više naglašava dualizam i ukrštene sudbine Antona i Maximiliana . Skenovi preuzeti sa službenih stranica Mladine.

Crtež je također na visini, iznimno bogatih detalja i pozadina te zanimljivog kadriranja(vidi tablu dolje). Ponekad se zna dogoditi da boja »uguši« crtež, međutim u ovom slučaju o tome nema ni govora. Boje su izrazito tople, pomno odabrane i zajedno sa preciznom olovkom daju crtežu potrebnu dinamiku. Posebno su dojmljive i bogate scene kad Maksimilijan kočijom prolazi kroz Beč, kad Anton po snijegu luđački pokušava pravovremeno stići kući, svađa između Maksimilijana i Franca zbog odricanja od prijestolja, a zanimljivo je kadriranje pri penjanju sa ljestve Antonovog oca, nakon što ovaj ugleda prizor na sjeniku i kako se pritom kutevi kamere postepeno mijenjaju. Impresivno. Ne treba ni naglašavati sa kakvom su točnošću i preciznošću nacrtani i najsitniji detalji, kao što su uniforme, vlakovi, povijesne lokacije (Miramar, Trg Sv.Marka u Veneciji, dvorac Schoenbrunn u Beču) itd. Jedina stvar koje se može prigovoriti su na nekim mjestima dosta statični i prejednostavni likovi te pretjerivanje u crtanju prljavih i oronulih zidova koje je preupadljivo i mislim da nema onaj efekt koji je autor zamislio.

Vrlo zanimljiva koncepcija table #17.Može se čitati i sa lieve nadesno,ali i od gore prema dole.Dok sa jedne strane Maximilian i Napoleon III razgovaraju o državnim stvarima najviše razine, njhove supruge naigled neobavezno ćaskaju dok ustvari imaju ogroman utjecaj na svoje muževe. Sve to efektno povezuje paun. Skenovi preuzeti sa službenih stranica Mladine.

Što reći na kraju?Radi se o stripu za sladokusce, u koga je uloženo puno ljubavi i pažnje i za kojeg slobodno možemo reći da predstavlja životno djelo Zorana Smiljanića, koji je opčinjen temom Meksikajnarja, godine 1994 čak otišao u Meksiko i pritom obišao povijesne lokacije i prikupio potrebne podatke za strip, dok je u samom Miramaru bio tri puta, što mislim da samo po sebi govori o kakvom se projektu radi. Mišljenja sam da Slovenija može biti ponosna na ovaj strip i nadam se da će publika znati prepoznati kvalitetu i posvetiti svoju pažnju »Meksikajnarjima« jer oni to itekako zaslužuju.