Ardeni 1945.

Svaki ratni veteran ima svoj ratni put, tako i vojnik Jerome “Jerry“ Drake, fanovima poznatiji kao Mister No. Mozaik njegovog ratnog puta polako smo slagali dugih tridesetak godina, od 1975. kada je objavljena njegova prva epizoda pa sve do 2004. kada je izašla zadnja ratna priča omiljenog nam pilota pod naslovom “Priča o vojniku“ koju je napisao Michele Masiero.

Nolitta nam je već u prvoj priči “Mister No“ dao malene natuknice o pilotovom sudjelovanju u ratu jer se na početku priče pojavljuje simpatični gospodin Coen, vlasnik turističke agencije “Coen & Bros“ iz New Yorka, koji nam pripovijeda o svom prijatelju Amerikancu, veteranu koji se skrasio u Amazoniji. Na kraju te priče i sam Mister No daje nam šturu informaciju da je bojevao na Pacifiku. Coen se pojavljuje i za obljetnicu dvadesetogodišnjice serijala, u epizodi “Crveni vjetar“, najavljujući novu sagu našeg junaka. Zatim Castellijeva “Otok magije“, u kojoj Jerry susreće starog suborca Robbinsa koji mu umire pred očima u strašnim mukama uzrokovanih voodoo magijom. I dok mu prijatelj u bunilu tetura ulicom, Jerry se prisjeća kako mu je suborac spasio život. Ili još jedna Castellijeva priča pod naslovom “Đavolji bezdan“, u kojoj se naš junak prisjeća bolnice u Atlantic Cityju i jednog nadrealnog doživljaja koji se zbio dok se oporavljao od teške rane u trbuh, u veljači 1945.

Sve su to krhotine njegova sjećanja na rat raspršene kroz razne priče tijekom godina, prikazane u tek nekoliko kadrova ili stranica, a onda dolazi prva prava, punokrvna Nolittina ratna priča “ Mister No ide u rat“. Konačno saznajemo više detalja, pilot je stacioniran u bazi San Manuel na Filipinima pod zapovjedništvom pukovnika Connelyja kojeg ćemo kasnije upoznati u epizodi “Plaćenici“. Nolitta je svojom prvom ratnom pričom udario pravac koji su vjerno slijedili budući scenaristi pilotovih ratnih epopeja, Mignacco i Masiero. Doživljaji iz rata su prikazani kroz narativnu formu retrospekcije glavnog junaka, obično u grupi ljudi i prijatelja, a u ratnom prvijencu osoba koje žele njegovu glavu.

Sada ćemo ovdje stati, jer kakav bi to ratni put jednog veterana bio a da ne krenemo od samih začetaka njegove vojne karijere koja započinje prijavljivanjem u AVG, u Mignaccovoj priči “ Leteći Tigrovi“. Godina je 1941., mjesec svibanj, naš junak nalazi se u Burmi pod zapovjedništvom pukovnika Clairea Chennaulta, u novoformiranoj postrojbi zvanoj Leteći Tigrovi. Zadatak im je da brane kinesko nebo od osvajački raspoloženih Japanaca i pri tome marljivo treniraju u svojim proslavljenim P- 40 Curttis lovcima. Upoznali smo Jerryjeve prijatelje koje ćemo kasnije sresti u epizodi “Povratak Tigrova“; Billa Carsona i Larrya Treeja. Nismo imali prilike vidjeti kakvi su zračni asovi naši piloti, tek na kraju naš Jerry ruši svoga P- 40 kojim je pilotirao pukovnik Saiko s opakom namjerom da se u stilu kamikaze obruši na tribinu na kojoj je sjedio Chiang- Kai- shek. I umjesto da dobije pohvale, medalje i zahvale, u prosincu 1941. šalju ga u bazu San Manuel na Filipinima, u gore spomenutoj Nolittinoj priči. No zbog svoje prgave naravi, otpora zapovjednicima i istančanog osjećaja za pravdu, a i zato što se pijan ko guzica avionom zabio u zapovjednikovu baraku, nije se dugo zadržao u bazi, degradiran je iz poručnika ratnog zrakoplovstva u običnog prašinara.

Krajem prosinca 1941. Mister No kao pripadnik 31. pješačke divizije, 3. bojne, satnije C sudjeluje u bitci kod rijeke Agno pri povlačenju na Bataan. Njegov vod trpi teške gubitke pri spašavanju oborenog pilota Georgea Redforda, senatorova sina, i u diverziji na dobro branjeni most koji drže Japanci. Početkom veljače 1942., nakon lakšeg ranjavanja u ruku, nalazi se na filipinskom otočiću Corregidor u Masierovoj “Priča o vojniku“ , ali vraća se na Bataan i sudjeluje u potrazi za suborcem Mattom Stoneom koji je proglašen dezerterom. U dramatičnom boravku na Bataanu koji je potrajao od kraja prosinca 1941. do kraja ožujka 1942. , Jerry upoznaje prijatelja s kojim ćemo se susretati kroz serijal; budućeg rendžera Nacionalnog parka Colorado, Alana Chambersa.

Krajem ožujka te godine Japanci rade žestoku ofenzivu i Mister No pada u njihovo zarobljeništvo. Prolazi mučan događaj, u povijesti poznati Bataanski marš smrti, kada su Japanci prisilili oko 70 000 poraženih savezničkih snaga na iscrpljujući marš dug 120 km. Oko 2500 Filipinaca i 500 Amerikanaca podleglo je od iscrpljenosti i okrutnih tortura japanskih vojnika na tom maršu, a užasi tek počinju dolaskom u logore. Od travnja do srpnja nalazi se u logoru za ratne zarobljenike u kojem upoznaje Engleza Jimmyja Collinsa kojeg znamo iz priče “Mau-Mau“. Zapovjednik logora, pukovnik Omoto, prisiljava zarobljenike da izgrade pistu i zračnu bazu za Carsku vojsku uz svesrdnu pomoć pukovnika Morrisona. Jerryjev boravak u logoru Mignaccova je ideja razrađena u epizodi “ Ratni zarobljenik“, priča koja se idejom naslanja na Leanov kultni film “Most na rijeci Kwai“. Uspijeva pobjeći iz zarobljeništva 12. srpnja, u ukradenom “Zero“ lovcu. Uskoro nakon bijega vraća se s grupom engleskih komandosa u namjeri da unište aerodrom, što im i uspijeva, ali uz visoku cijenu. Još jedna interesantna stvar u ovoj epizodi konačno je predstavljena čitateljima, dobili smo pilota u elementu, u zračnom dvoboju protiv japanskih pilota u Zero lovcima, i to protiv dvojice.

Zatim nas Mignacco uvodi u rujan 1942. godine u epizodi “ Guadalcanal“. Nakon avanture u zarobljeništvu, bijega i diverzantske akcije na logor i pistu, umjesto da bude pohvaljen i vraćen u zrakoplovstvo, naš junak zbog neslaganja (opet) s nadređenima poslan je na novo bojište. Sudjeluje u dramatičnom desantu na otok Guadalcanal, a Japanci ih drže prikovane za tlo mitraljeskom paljbom. U toj priči srećemo i budućeg detektiva iz New Yorka Phila Mulligana (nekoliko pojavljivanja kroz serijal) i budućeg agenta FBI Stevea Malloryja (Nolittina priča “Mafija ne prašta“). Bliske, kratke i krvave borbe u džungli i močvari obilježje su ove priče, kao i Jerryjevo “dobrovoljno“ javljanje za misiju sa svojim prijateljima. Traže Leona Kaplana, profesora koji je sudjelovao u izradi atomske bombe.

1943. u ožujku spletom nesretnih okolnosti završava na otoku Nova Britanija gdje sudjeluje u borbama protiv papuanskog kralja i njegove vojske urođenika koji su na strani Japanaca (Mignacco, Almanah “Papuanski kralj“). Otprilike u to vrijeme kao pripadnik OSS (Office og Strategic Services, američka vojnoobavještajna služba za vrijeme WW II), padobranom se spušta na taj isti otok gdje upoznaje nizozemskog gerilca Pietera Bogghedala. To su pilotova sjećanja iz Ongarove priče “Ubojica iz sjene“. Iste godine u mjesecu prosincu svjedok je masovnim samoubojstvima japanskih vojnika koja je uvod Mignaccovoj priči “ Stranac u Redencionu“. Tu sreće Ishikawu, japanskog časnika koji će pokrenuti koloplet osvete i mržnje petnaest godina nakon toga događaja, a fanovima je taj period poznatiji pod nazivom SA saga. Taj događaj sa samoubojstvima vojnika iskoristili su njegovi zapovjednici da ga se konačno riješe i šalju ga na novo bojište, ovaj puta jako daleko, u Europu.

U Mignaccovoj “Priča o junaku“ saznajemo da je naš junak stigao na bojište u Italiju, u siječnju 1944. Pridodan je 36. diviziji sa kojima sudjeluje u borbama na liniji Gustav. Njegova postrojba prilikom desanta rijeke Rapido 20/21. siječnja 1944. trpi katastrofalne gubitke i stožer preživjele šalje u pozadinu, gdje Mister No lovi jednog opakog nacistu koji ubija američke vojnike prerušen u demona iz talijanske mitologije, a sve to dočarao nam je Nolitta u priči “Etrurski demon“. U lipnju trijumfalno ulaze u Rim, u fragmentima pilotova sjećanja ispričanih u Mignaccovoj “Casablanca cafe“.

I evo nas dragi moji, nakon svih tih godina borbi i ratovanja stigli smo do zadnje bitke našeg junaka, bitke u kojoj je završen njegov ratni put koji je trajao od sredine 1941. do siječnja 1945. “Ardeni 1945“, Masierova priča, scenariste koji je odradio nekoliko pilotovih ratnih priča (vidi pod zanimljivosti). I ne samo ratnih, ovo je za sada tek druga njegova priča objavljena u Hrvatskoj. Strip Agent davno je ugasio pilota i sada nam je jedina nada Libellus da ćemo u neko dogledno vrijeme čitati i njegove priče, no taj dan je još daleko. Ili ako ne želite čekati “Veseli“ je u punom zamahu, daleko je odmakao sa serijalom, skoro su pri kraju, nabavite koji primjerak i udrite na čitanje.

U ovoj se storiji Masiero fokusirao na odnos častohlepnog oca i sina u paklu rata. Ništa što već u Bonelli produkciji nismo imali prilike vidjeti, pada mi na pamet Nolitta i njegova “Znak hrabrosti“, ili Berardi “Slučaj Olivera Pricea“. U sve tri imamo sina koji se pokušava dokazati strogom i autoritativnom ocu, vojnom časniku. I dok Zagor priču okončava sladunjavo sretno i po oca i po sina, Ken i Jerry priuštili su nam drukčiji kraj, kraj koji ostavlja otvorena pitanja poput vrijedi li zbog tuđeg častohleplja izgubiti život? Naravno da ne vrijedi, ali vrijedi žrtvovati svoj život za spas prijatelja. To je ideja koju Masiero vješto prikriva sve do samog kraja priče, jer nam predstavlja Ethana kao čovjeka koji je pod pritiskom autoritetnog oca, pukovnika, pomalo živčanog i nespretnog u ophođenju s vojnicima.

Kao temelj ove priče poslužio je film “A Midnight clear“, gdje grupica izoliranih američkih vojnika na isturenom položaju uoči Nove godine susreće grupu njemačkih vojnika. Nakon raznih peripetija i ispipavanja odnosa donose zajedničku odluku da odglume jednu malenu bitku usred snježne pustoši, kako bi se njemački vojnici predali bez represivnih posljedica po svoje najmilije u domovini. Ali odglumljena bitka polazi po zlu, a žrtava ima na obje strane.

Autor ne uvodi neke posebne inovativnosti u razvoj ove priče jer rat je centralni motiv, tema je čvrsto muško prijateljstvo, bratstvo koje se rađa u takvim trenutcima, a sve to je preneseno u stereotipne likove u priči, likove koje smo toliko puta vidjeli u filmovima kojima je rat žanr, pa tako imamo mišićavka Franklina koji nježno rukuje svojom puškom tepajući joj koliko će neprijatelja pobiti u njegovim rukama, imamo mršavka Rotha; Židova intelektualca, klasično predstavljenog s knjigom u ruci, zatim zaljubljenog mladca Pintera, pjegavog Irca McIntosha s bocom whiskeya u ruci i Ethana, zapovjednika te male grupe i pukovnikova sina. Svi su oni različiti po izgledu, karakterima i životnom iskustvu, ali u rovu i borbi to ništa ne znači.

Kao povijesna podloga priči je poslužila Hitlerova zadnja velika ofenziva na zapadnom bojištu. Već smo primijetili čitajući pilotove ratne doživljaje da su scenaristi prenosili radnju na bojišta na kojima su se odigravale krvave bitke u WW II, od Bataana i Guadalcanala, pa sve do Italije i Belgije. Obuhvaćeni su najdramatičniji događaji u svjetskoj ratnoj povijesti, savezničko povlačenje na Batannu, Bataanski marš smrti, logori za ratne zarobljenike, krvavi desanti na plaže Guadalcanala, pokušaji probijanja linije Gustav u Italiji, smrzavanja u rovovima Bastogne i bitka za Bulge. Autori su prenijeli detaljnu i vjerodostojnu povijest i kroz lokacije i kroz bitke. Uživao sam čitajući ratne priče našeg pilota, kao da gledam odličan ratni film. Krv, nasilje, strast, ludilo, hrabrost, kukavičluk, smrt, žrtvovanje, želja za životom, svu tu paletu izmiješanih osjećaja i doživljaja ukalupljivali su scenaristi u te priče i u razne likove koji su prolazili kroz njih. Nolitta, Mignacco i Masiero dali su i jedan dio sebe u njih, omogućili nam da upoznamo Jerryja i njegove suborce u ratnim okolnostima. Puno puta iznenadili su nas nekim tijekom radnje i obratom, pa čak i prevarili s nekim likovima. Od naizgled kukavice radili su heroja koji se žrtvuje za druge, ponekad su čvrste momke slamali i prikazivali kao kukavice. To je rat. A rat kao žanr je zahvalna tema, inspiracija brojnim filmovima, književnim djelima, pjesmama, u ovom slučaju stripu.

Što možete očekivati od ove priče? Borbu? Ima borbe, ne koliko u ostalim ratnim pričama, ali je ima, ima čak i lažirane bitke, jer jedna od premisa ove priče preuzeta je iz filma “A Midnight clear“, gdje skupina američkih i njemačkih vojnika lažira malenu bitku, u najboljoj namjeri, ali stvari polaze po zlu. Smrt? Ima i smrti, gine se od metaka, gine se u eksplozijama, gine se u gorućem tenku. Ima i nesebičnog prikaza smrti, kada čovjek gine za suborca. Sve je to Masiero fino uokvirio u ovoj priči koja je zadnja bitka našeg junaka, otkrili smo još jedan mozaik njegove prošlosti. Mada moram biti iskren i reći da mi je ova priča najslabija priča iz Jerryjeve ratne epopeje. Ni sam nisam znao zašto i nisam mogao točno definirati zašto mi nije najbolje „sjela“ kao ostale ratne priče. Stvar je u tome da sam već tu priču, tj. jedan njen dio odgledao u odličnom filmu “A Midnight clear“ pa me Masierova kopija pomalo razočarala. Da, to je to, čak ni Masierovo ubacivanje Ethana i njegov odnos s autoritativnim ocem, visokim vojnim časnikom nije uspio “zamaskirati“ da je u pitanju obična kopija jednog ratnog filma. Baš kao i Mignaccova priča “Ratni zarobljenik/Heroji bez slave“, epizoda koja je nemaštovita kopija kultnog Leanovog filma “Most na rijeci Kwai“. Moram ovdje iskoristiti priliku i kritizirati Masiera što se usudio i za posljednju bitku našeg pilota posegnuo za kopiranjem, nismo ni mi ni Jerry tako nešto zaslužili. Bitka za Bulge bila je kompleksna, bilo je događaja, i to krvavih, koji su se mogli odlično ukomponirati u ovu priču i s puno bolje razrađenim pristupom dobili bi puno bolju priču, ovako je priča ispod prosjeka, meni najlošija ratna priča.

Masiero je tematski povezan s Nolittinom tradicijom u pričanju ratnih priča. Imamo Jerryja kao naratora koji formu sadržaja prepričava u retrospekciji, ali sada imamo novog slušatelja. U pričama su redom defilirali; senator željan osvete zbog smrti sina i njegova dva tjelohranitelja, Patricia Rowland u bolnici (zgodnoj arheologinji prepričava i doživljaje iz priče “Guadalcanal“), Larry Tree i ekipa frendova, Alan Chambers i dvije prijateljice , ponekad je to bio Paolo Adolfo. A sada Meg, Ethanova zaručnica, sluša možda i najteže Jerryjevo prepričavanje, jer to su svježa sjećanja na stradanja suboraca, bez odmaka vremena koje bi malo ublažilo bol. Uvodi i jednu inovaciju, dok su u ostalim ratnim pričama Jerryjevi suborci bili prekaljeni ratnici i veterani, u ovoj su gušteri, još friški vojnici koji nisu okusili borbu i miris baruta, ne znaju kako je to kad se meso sretne s olovom i čelikom. Svaki od njih predstavljen je u jednom kadru u kojem ga upoznajemo, svaki sa svojom životnom pričom koja se da iščitati iz njihova stereotipna izgleda i nekoliko rečenica koje izgovaraju. Ništa posebno, ništa dojmljivo, tek topovsko meso.

Pati li naš junak nakon svih tih borbi, stresa i trauma od PTSP-a? Ne pokazuje izrazite simptome koje pokazuju oboljeli, jer Nolitta kao najznačajniji scenarist na serijalu nije se usuđivao dublje prodrijeti u psihu jednog ratnog veterana. Njegov prikaz Mister Noa je simpatičan prikaz jednog lutalice, veseljaka, ženskaroša i pijanca koji će uvijek priskočiti prijateljima u nevolji. On nam predstavlja Jerryja kao veterana koji se nije uspio uklopiti u civilni svijet nakon rata, ali bez eksplicitnih detalja, tek ponekad dočarano u dijalogu koji pilot vodi s prijateljima i spas traži u bijegu od civilizacije i materijalističkog društva u prašume Amazonije. Nitko od scenarista nije se usudio jače postaviti na tu temu, pa i provokativno, jer je PTSP dugo godina bio tabu tema, pa i u filmovima iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća na temu WW II rata junaci su prikazani kao heroji bez mane, tek svršetkom Vijetnamskog rata, nakon povratka veterana društvo počinje dublje zadirati u taj problem, pa i kroz filmove; “Rambo, First blood“ i “Park je moj“. Doduše, Mignacco je malo mutio s psihom našeg junaka u SA sagi gdje ga ponekad prikazuje depresivnog i autodestruktivnog, bez uljepšavanja. Ali da nije bilo rata, ne bi bilo ni našeg Jerryja kojeg je rat oblikovao u čovjeka kakvog znamo i volimo i danas, 42 godine nakon prvog pojavljivanja.