Mister No je junak koji je preživio puno svakakvih dogodovština u svojoj ratnoj i avanturističkoj karijeri, pa nije čudo kada scenarist koristi neke već viđene zaplete i scene.
U vrijeme izlaska ove epizode, nakon završetka "afričkog ciklusa" i prelaska broja 200 u redovnoj seriji, postalo je jasno da je dotadašnju kvalitetu i svježinu serijala nemoguće održati čak i s najboljim scenaristima. Dodatan uteg serijalu je bio i Mignacco, glavni scenarist serijala nakon povlačenja velikana kao što su Nolitta, Castelli i Sclavi.
Ova epizoda je pravi primjer njegove bezidejnosti i nemoći u pripovijedanju. To se posebno osjeti kada se na ovako nešto prebaciš s priča koje su pisali gore spomenuti velikani.
Tema nije toliko ni loša, ali ukupni dojam je daleko od dobrog. Iako su svi elementi u priči već viđeni puno puta samo na ovom serijalu, toliko su široke mogućnosti koje se nude da je teško zeznuti stvar. Samo što se Mignacco ovdje nije ni potrudio razraditi priču, već nam servira puno toga, ali sve je to nekako prenatrpano, nerazrađeno, površno, usiljeno, pa i banalno.
Nolitta bi s puno manje elemenata napisao neusporedivo tečniju priču s gomilom zanimljivih detalja. Sigurno ne bi ubacio suvišnu glupost kao napad divovske lignje samo zbog efekta. Takve scene rade loši scenaristi nesposobni postići dubinu u svojim pričama, kao npr. Missaglia koji se sličnim ili istim forama služio u MN LIB 23: Pobunjenici s “Escuala” i MN LIB 27: Krstarenje iz noćne more.
Po pitanju te situacije nije svako zlo za zlo, pa je zgodna scena u kojoj profesor Maurier ne vjeruje Mister Nou, okarakteriziravši situaciju iz Missagline epizode kao nemoguću jer, kako kaže: „divovski mekušci žive na dubinama od tisuću metara i rijetko kad se uzdignu na četiristo metara dubine“. Uz to dodaje: „Mister No, vi ste simpatičan lažljivac! Vi piloti pričate veće laži od nekih ribara koje poznajem.“
Profesor Maurier je poznati francuski znanstvenik čiju kćer je otela skupina pod vodstvom tajanstvene žene i drže ga kao taoca zajedno posadom njegovog oceanografskog broda. Brod je opskrbljen malom podmornicom koja se može spustiti do dubine od 1500 metara, što ga čini idealnim za izvlačenje nečega iz olupine broda potonulog prije deset godina.
Kad već pričam o likovima, posebno se ističe tajanstvena zgodna krijumčarka (Ambra Gray) koju iz neidentificiranog razloga svi sa poštovanjem nazivaju "Gospodarica" i koja ima oči različite boje; jedno tamno smeđe, a drugo sivo-plavo.
Zanimljiva je i skupina ribara s broda Queen II, odnosno hrpa luđaka raznih rasa koji tvrde da su braća i nazivaju ocem zlostavljača ekstremne kategorije - starog kapetana broda, koji pojavom i karakterom podsjeća na jednako tragičan lik kapetana Ahaba iz Moby Dicka.
Ti čudni likovi koji se ponašaju kao pripadnici nekakve zlokobne sekte su u potrazi za tajanstvenom Ambrom koju i oni nazivaju "Gospodarica", a stjecajem okolnosti su oteli Mister Noa koji je time dobio čast da osjeti štap uvijek bijesnog starog kapetana Charona.
Kako se priča razvija sve je jasnije da je tajanstvena ljepotica najveći negativac, ali svejedno je puno simpatičnija od hrpe luđaka starog kapetana Charona. Zanimljivo je i da se Mignacco uopće ne opterećuje detaljnim objašnjenjem veze između njih dvoje, već se zadržava na tome da istakne da je Ambra izdala Charona, uz to što ga je grupa njenih ljudi mučila i ostavila ranjena da umre na plaži. To se sve desilo nakon što je njegov prethodni brod - teretnjak Queen (novi Queen II je očigledno ribarski brod) potonuo u oluji sa sanducima koji pripadaju grupi pod vodstvom "Gospodarice" Ambre. Taj brodolom jedino je preživio stari čangrizavi kapetan, pa je Ambri i ekipi sve to bilo sumnjivo.
Samo što je očigledno da je priroda odnosa između Ambre i starog Charona puno kompliciranija nego to kaže ovo objašnjenje servirano u priči. Sam razlog što očiglednu krijumčarku Ambru svi nazivaju gospodaricom je dovoljno intrigantan. To što nisu servirani svi odgovori po meni i nije neki minus. Dapače, zbog toga njihov odnos dobiva još zagonetniju dimenziju.
Ipak, dojma sam da Mignacco nije uradio s ovom pričom sve što je htio, pa mislim da su te rupe više rezultat nekakve žurbe ili namjernog skraćivanja broja stranica.
Vidi se da je Mignacco imao više nego solidnu ideju začinjenu sočnim i zagonetnim likovima. Stoga je još veći žal što je kulminacija i završni dio tako traljavo izveden. Kao da je iz nekog razloga odlučio skratiti priču i završiti je do kraja sveska! Da u slijedećem broju ide neka velika i bitna priča još bih to i razumio, ali nakon ove ide hrpa bezličnih epizoda od koje su neke zaista loše, dok će prava prekretnica uslijediti (MN LIB 112: Crveni vjetar) tek za dvadeset brojeva.
Diso pokazuje da je pravi majstor unatoč velikom broju neuspjelih, čak neuglednih scena. S druge strane ima scena s pravim bogatstvom atraktivnih detalja i životinjskog svijeta u pozadini, a primijeti se majstorska ruka na velikim broju zanimljivih scena i perspektiva. Naslovnica atraktivna, ali nekako „jeftina“ u iskorištavanju najefektnije, ali po meni suvišne scene. Takav „jeftin“ osjećaj mi ostavlja epizoda u cijelosti, a bilo je više nego dovoljno intrigantnih elemenata i mogućnosti da to nije trebalo biti tako. Šteta!
.jpg)
