Manaus. Grad koji nikada ne spava, barem kada se pita lokalno društvo u jednom baru kojem pripadaju Mister No i Kruger. Tu je i Pepe, lokalni sitni prevarant koji se, najčešće, bavi sitnim oblicima kokošarenja na osnovu kojeg bi mogao ostvariti kakvu vlastitu korist. Nije on ozbiljan kriminalac kakvog bi se trebalo čuvati i izbjegavati u širokom luku. Njegove varke i trikovi su dobri za nove pridošlice u Manaus i neupućene goste, u koje zasigurno ne spada i naš junak, koji je diljem Amazonije odavno stekao status pravog lokalca. Tako u Manausu poznaje sve i svakoga, a među njima i Pepea koji ga pokušava uvesti u novi posao. Ali nije lako preveslati našeg junaka.
Mister No: “Jedan od tvojih uobičajenih “poslova“ Pepe? S obzirom na to da sam bez prebijen pare, ne bi me mogao prevariti čak i da ti dopustim!“
Pepe: “Nećeš valjda povjerovati … ehm… klevetama koje kruže o meni?!“
Koliko dobro Mister No poznaje Manaus i okolicu svjedoči i to da poznaje Ruija Bastosa koji je trebao biti uključen u zajednički posao. Formalno je Bastos pošteni i cijenjeni trgovac umjetninama, iako Mister No zna da se iza te vanjske fasade i brižno građenog društvenog statusa, krije lice lopova i ubojice. Svoje je brojne plantaže podigao masakrima tamošnjih Indijanaca. Ubrzo u krčmu pristiže glavni lik ove priče. Ona se zove Ethel Mazelbaum i od nje je Pepe ukrao neke dokumente koja ona želi imati ponovo kod sebe.
Priča “Zaboravljeni grad“ je prilično jednostavna i viđena već toliko puta. Mister No se nalazi u nekom dijelu prašume u novoj potrazi za nekim izgubljenim mjestom, civilizacijom ili blagom. Toliko puta smo sličnu priču već vidjeli pogotovo kada je u nju bio uključen i arheološki interes Patricie Rowland. Ethel Mazelbaum nije arheologinja u klasičnom smislu riječi, ali se i ona nalazi u potrazi za izgubljenim gradom, koji je spomenut u djedovim bilješkama. Mister No u početku odbija bilo kakav oblik potrage u prašumama za ičim sličnim izgubljenom gradu, ali to je ipak Mister No, koji uvijek uspije pronaći razlog da sam sebe nagovori na nešto.
Scenarist Luca Trugenberger dobro poznaje lik Mister Noa i na osnovu ove siromašne priče koju je imao na raspolaganju uspio je napraviti zanimljivu priču samo na osnovi jednog lika, a ona se zove Ethel.
Osim starih i klasičnih likova koji se ponavljaju u određenom broju epizoda, ne mogu se prisjetiti kada je Mister No u nekoj novijoj priči imao za partnera jedan ovako odlično izgrađen lik. Ethel je žena u pedesetim godinama, koja je vrlo brzo otkrila da s našim junakom dijeli istu strast, a ona se zove – alkohol. Ethel ne krije sklonost prema piću, ali radi to na jedan suptilan, damski način, tako da se svaki puta čini da je njena sklonost alkoholu tek uzgredni produkt situacije. Scenarist je ovdje napravio izvanredan posao, što se vidi u vješto izgrađenim dijalozima. Prilikom upoznavanja u krčmi Mister No traži dva viskija, za sebe i Ethel, ali ona vješto ispravlja narudžbu: “Bocu… Bolje bocu!“ A poslije svako ispijanje ili narudžbu alkohola koristi da predbaci našem junaku sklonost piću, iako upravo ona sama potencira takvu razbibrigu. “Previše pijete mladiću… Ja ću, tek društva vam radi, popiti još jednu čašicu… “ ili “Pretpostavljam da se ne želite odreći viskija, mladi grešniče!“ Izvrstan je lik ta Ethel Mazelbaum! Osim sklonosti alkoholu, razvidno je i to da odlično rukuje kišobranom, u jednakoj mjeri kao što mnogi rukuju nekakvim oružjem. Svojstvene su joj i mnoge manire socijalnog ponašanja pa je čitatelju jako interesantno pratiti sve situacije kada dopušta Mister Nou da joj se(ne)obraća persiranjem, a kojeg ona uporno oslovljava s “mladiću“. Da nije ovako dobro izgrađen lik imao na raspolaganju, scenarist Trugenberger bi se poprilično namučio privesti ovu epizodu kraju, zbog nedostatka originalnih rješenja. Iako je imao na raspolaganju prašumu, pleme Indijanaca, izgubljeni grad i brutalnog zlikovca (Bastos), kao da je izbjegavao napraviti iskorak u smjeru neočekivanog obrata radnje ili barem ponuditi neko rješenje koje bi moglo ostati upitno. S druge strane, osobito se potrudio u povijesni kontekst staviti priču pomoću koje bi Ethelin izgubljeni djed istraživač zbilja mogao imati pravu mapu, odnosno autentični dokument s lokacijom izgubljenog grada. Unatoč tome, priči nedostaje začina, ali visoke ocjene zaslužuje baš taj toliko i tako izgrađen lik atipične arheologinje. Scenaristički propust je i olako rješavanje Pepea, koji je mogao poslužiti i u još kojoj epizodi. Nažalost, Pepe je toliko mrtav da ga ni Burattini ne bi mogao vratiti u svijet živih. Ili ipak…
Braća Di Vitto znaju svoj posao kada je Pilot u pitanju. Mister No ima originalna crtačka obilježja lika, perspektiva i pozicije su vješto ocrtani. Jedino bih volio da su malo više pozornosti i truda posvetili crtežima izgubljenog grada. Kao da svaki dan imaš na raspolaganju mogućnost crtanja vizura nekog grada jedne izgubljene civilizacije.
Ipak, kada žele napraviti posebno lijepu vinjetu neosporno to i mogu. Evo jednog primjera.
Zamke u gradu su prilično interesantne, ali nedostaje malo više respektabilnijih vinjeta grada progutanog prirodom. Vi koji budete čitali ovu epizodu, probajte nabrojit koliko su, primjerice, životinja susreli među zidinama napuštenog grada. Nije teško, vidjet ćete.
Naslovnica mi je dobra i tematski vezana uz priču što volim, a na njoj se našlo mjesta za glavnu protagonistkinju priče. I druga naslovnica mi je dobra, s onom zamkom unutar zidina grada.
Dobra priča koja se brzo čita, unatoč više puta prožvakanoj temi, koja nije bila nimalo zahvalna za rad. Visoke ocjene zaslužuje ponajprije zbog fantastično izgrađenog odnosa Mister Noa i Ethel Mazelbaum, koja je izrazito sposobna i vješta gospođica u već respektabilnim godinama. Priznaje to i naš junak:
Mister No: “Ethel, za vašu dob, vi ste vrlo sposobna žena…“
Ethel: “Za svoju dob?! O kakvoj to dobi buncate, pogani bezobrazniče?!“
