Uvjeren sam da ova priča može biti dobra samo ljubiteljima djela velikog Alfreda Castellija, što je i moja dijagnoza. Krenimo redom da objasnim svoje stajalište!
Na početku imamo flashback iz Mister Noova oporavka u bolnici u Atlantic Cityju. Riječ je o 1945. godini, a saznajemo i da je naš pilot ozbiljno ranjen. Neimenovani doktor spominje da nije mislio da će preživjeti jer su ga doveli s tri gelera u trbuhu. Kako su tako teško ranjenog vojnika prebacili s bojišta u SAD nije objašnjeno?!
Vidimo i čudne događaje u bolnici gdje jedan čovjek, nakon što je počeo svijetliti i nestajati, na kraju se samozapali i izgori u strašnim mukama. Budući da je Mister No bio slab od posljedica ranjavanja uspjeli su mu slagati da je sve to sanjao.
Intrigantan početak koji čitatelja drži u neizvjesnosti i nevjerici pri otvaranju svake nove stranice!
Slika prikačena na kokpit Deborinog aviona! Kaže: „Zahrđali vijci, pa ne može skinuti!“ :)
Nakon tog prologa radnja se prebacuje na aerodrom u glavnom gradu Gvajane - Georgetownu. Upoznajemo stanovitog Lopeza koji nervozno traži avion koji bi ga trebao prebaciti do Dominike. Nakon što ga upute na oronuli Piper, Lopez je, blago rečeno, šokiran, ali navodno je pilot odličan.
Tu nas Castelli iznenađuje, pa sigurno svi koji su ovu priču čitali prvi put, su imali izraz lica sličan Lopezovu - nakon što ugleda pilota.
Saznajemo i da se naš junak već duže vrijeme intenzivno druži s Deborah Winter po raznim zračnim lukama, kad ih put spoji. Vrijeme stvarno brzo prolazi u ovom serijalu, ako znamo da su se Deborah i Mister No upoznali tek prije tri epizode! To bi mogla biti svojevrsna rupa u kontinuitetu za one koji pokušavaju po stvarnim godinama razdijeliti avanture ovog junaka.
Ovdje bih izdvojio i uzbudljive scene borbe s uraganom u krhkom Piperu, koje ostavljaju čitatelja bez daha. Taj dio su Castelli i Bignotti stvarno odradili za desetku, a to bi se moglo kazati za kompletan zaplet ove priče.
Castelli ne mari baš za Nolittin kontinuitet. Čudi me što je tada jedan nepoznati scenarist dobio odriješene ruke u pisanju svojih priča, pa je napravio pravi dar-mar u odnosu na Nolittinu ideju i do tada skoro besprijekoran kontinuitet s apsolutno vjerodostojnim činjenicama provjerenim iz prve ruke.
Ovdje Castelli servira gomilu krivih činjenica i nemogućih ideja, a završetak je potpuni trash koji podsjeća na parodiju filmova o James Bondu.
Meni omiljeni scenarist je tzv. „Đavolji bezdan" smjestio u blizini južnoameričke obale. Dobro, nije rečeno da i u tome dijelu oceana nema tajanstvenih nestanaka, ali daleko je to od pravog Bermudskog trokuta, na kojeg je Castelli aludirao u ovoj priči.
Kako se radnja razvija, nelogičnosti se redaju, pa vidimo kako Mister No pretražuje područje gdje je nestala Deborah i vraća se u Georgetown bez da se zaustavlja puniti gorivo, iako znamo da se Deborah zaustavila na Trinidadu zbog tog razloga. Netko će reći da se mogao i on tamo zaustaviti, a da to nije prikazano zbog manjka stranica ili da se podrazumijeva! Pa zar onda ne bi bilo logično da je uzeo Trinidad ili neki bliži aerodrom kao bazu za potragu?
Zbog mogućih spoilera neke naredne nelogičnosti neću spomenuti, pa ću se ograničiti na još nekoliko kojima neću upropastiti dojam onima koji će ovu priču tek pročitati po prvi put.
Helikopteri upućeni prema Meridi i Havani bi trebali prijeći preko 3000 km u jednom smjeru! Odakle im gorivo za takvo nešto, a da ne pričamo da bi im u jednom smjeru trebalo desetak sati leta?!
Nadalje, Castelli u priču ubacuje UN-ove plave kacige! Gdje je njih našao? Možda su tada plave kacige stvarno bile stacionirane u Gvajani, ali zašto nije mogao ubaciti britansku vojsku ili svemoguće američke marince?
Piper pod naletom uragana!
Glavni "nemesis" u ovoj priči je neimenovani doktor koji se pojavljuje već u prologu na početku. Lik neodoljivo podsjeća na Hellingena idejama, razlozima, djelovanjem i ponašanjem, a opet vidimo i Alfredovu fascinaciju nacističkim izumima i teorijama na rubu mogućeg. Način kako je završio neimenovani doktor je, u najmanju ruku, tragikomičan!
Čitajući ovaj strip, čovjek se stvarno više puta zapita: "Barba Castelli, vi to stvarno ozbiljno?!".
Mislim da je presedan u stripu općenito da glavni negativac uopće nije imenovan s obzirom na broj vinjeta na kojima se pojavljuje i važnost njega kao lika u stripu, a upečatljiva je i fraza koju upotrebljava u oba susreta s Mister Noom u rasponu od desetak godina: „Prokleti bili radoznalci i glupani!“.
Od ostalih bitnih likova u priči, koji se nisu ranije pojavili u serijalu, imamo Lopeza, Mister Noova suparnika za ruku lijepe, ali i hirovite Deborah. Vidjet ćemo kako će se ta sapunica razvijati u njenim sljedećim pojavljanjima!
Philadelphijski eksperiment!
Bignotti je fantastičan u prikazu okoline s širokim spektrom okoliša koji odgovara njegovim sposobnostima kao crtača. Iz tog konteksta ovo je bila jedna nova situacija gdje nema puno mogućnosti da prekrasnim prikazima okoline podigne ukupan dojam. Radnja se većinom događa na neatraktivnim lokacijama, pa se pažnja čitatelja više usmjerava na prikaz likova i samu radnju. Likovi su mu efektni i lako prepoznatljivi, dinamika crteža odlična, ali s par nelogičnih situacija u akcijskim scenama. Lošiji dio su mu i facijalne ekspresije likova, ali ovdje kao da je u tom dijelu bolji nego ranije. Sve u svemu, ponovno jedna odlična devetka za majstora Bignottija. Za desetku ipak treba malo više!
Ne znam što je Ferri zamišljao dok je crtao naslovnicu!? Možda Flash Gordona?
Simpatičan završetak.
.jpg)
