Od svih scenarista koji su prodefilirali pilotovim serijalom u vrijeme zlatnog perioda, Missaglino ime nalazi se na posljednjem mjestu. Nisu njegove priče loše, dapače, imaju one određenu dozu šarma, ali Enniovo ime ipak nije odjeknulo poput imena velikana koji su se ovjenčali slavom vrhunskih pilotovih priča. Ennio brzo priskače u pomoć Nolitti pri kreiranju pilotovih avantura. Priča “U zemlji Morosa“, kojom se uz bratovu crtačku suradnju premijerno predstavio čitateljskoj publici, objavljena je u jesen 1978. Radeći istovremeno na tri serijala, od toga su dva njegova vlastita kreacija (Judas i Gil), Missaglia barata između nekoliko žanrova. Judas je punokrvni vestern, a Gil i Mister No pod njegovim spisateljskim perom upadaju u razne krimi i avanturističke situacije. Nakon pročitanih Gilovih priča ne mogu se oteti dojmu da je tog interesantnog lika uradio upravo po Nolittinom receptu za Mister Noa. Neprilagođeni ratni veteran, skitnica, izbjegava nevolje ali konstantno upada u njih, voli žene a i one njega…Jedino su podneblje odvijanja avantura i prijevozna im sredstva različita. Gil Moran, naime, nakon povratka iz vijetnamskog rata krstari jugozapadom Amerike na svome vjernome konju. Gilove su avanture jednostavno pisane, krimi zaplet baza je većine njegovih priča, a upravo tu jednostavnost pisanja Missaglia koristi i u većini pilotovih priča, jedne od tih su “Nestali zrakoplov“ i “Uranij!“.
S ovim smo pričama na polovici Missaglinog opusa. U njima nećete naći elemente poetičnosti i melankolije kao u Nolittinim, filozofiju života i smrti kao u Sclavijevim, suptilnost naracije kao u Castellijevim. Nisu stilski besprijekorno izbrušene, gotovo da i nisu sentimentalne (tek jednu-dvije mogu povezati s nostalgijom djetinjstva), ali, opet kažem, imaju taj neki ležeran stil naracije koji daje pričama određenu dozu šarma. Ni u ovoj epizodi nevelika opsega ne odstupa od davno zacrtane šablone kada su zapleti u pitanju. Najnoviji klijent Antonio Sandão ima jednu bezazlenu turističku želju - malo iz ptičje perspektive promotriti otoke u delti Amazone, a vodeći se kratkim uvodom sa zrakoplovom DC-3 i posadom koja je inscenirala nestanak istoga, već znate u kojem smjeru vodi naracija. Dakle, kratki uvod u kojem nam je dan smjer razvoja radnje - sumnjivi klijent kojeg ne vodi turistička znatiželja, već potraga za nestalim avionom iz samo njemu znanih razloga, a pogađate već, oni su mutni. Predvidljivo da ne može biti predvidljivije, ali unatoč svoj toj banalnosti sitnice su te koje ovaj Missaglin uradak čine simpatičnim i dobrim štivom.
Jedna od tih upečatljivih sitnica je i mjesto režiranog nestanka zrakoplova. Ni manje, ni više već je u pitanju Bermudski trokut. Naravno, mogao je Missaglia ovo izvesti iskoristivši puni potencijal misterioznog trokuta, ali ne, on nam već u samom startu daje do znanja da je sve namještaljka, samo još ne znamo kojim povodom. Opet banalno, zar ne? Ali ta banalnost ne daje negativan ton priči, dapače, ako sjednete s besposlenim, već dobrano pijanim Krugerom i Mister Noom za stol, dobro ćete se zabaviti kada bane narednik Oliveira, policajac koji od prvoga broja sanja dan kada će smjestiti pilota iza rešetaka. Ovaj dio odličnih dijaloga, uvreda i tučnjave dobiva dobru dozu šarma i zezancije upravo zahvaljujući Marraffinom crtežu. Kako je taj čovjek fenomenalno crtao tučnjave. Ponekad groteskno, stavljajući tako naše junake u smiješne situacije, ponekad realistično, ali svaki udarac ostavlja trag na pilotovom licu. Uživao sam u ovoj birtijaškoj tarapani ala Marraffa.
Slovo, dva, o omraženom Bruni (nije Marić). Ovo je Marraffin prvi rad na pilotovim avanturama, a “Izgubljena utvrda“, idući njegov rad, ovaj put po Castellijevom scenariju, pobrao je salve negativnih kritika. Apsolutno zasluženo. Marraffa je jedan od onih koje ili volite ili mrzite. Meni je savršeno sjeo njegov crtež u Ken Parkerovoj eskimskoj sagi i Nemilosrdnom Butchu, kao i u ostalih 7 priča. Kad smo kod pilota, ovdje, kao i u Sotoninoj kući, dobiva visoku osmicu, zasluženo. Njegov dinamični stil doprinosi cijeloj atmosferi, a ta atmosfera građena je na dobroj simbiozi oba autora. Missaglin scenarij ne treba shvatiti ozbiljno, a Marraffa zezanciju obojice pretače kroz crtež. Pa dajte mi kažite koji bi to ozbiljan autor parkirao ogromni DC-3 na nekom nenaseljenom malom otoku bez piste i ubacio likove koji kao da su imenima, izgledom, dijalozima i ponašanjem ispali iz nekakvih jeftinih krimića! Kažem, Missaglia se niti ne trudi nekakvim dramatičnim obratima prikriti koliko je ovo neozbiljan uradak, jednostavno znate da će koketna zgodna stjuardesa Eva Davin pomoći Mister Nou kada situacija to zahtijeva.
Kako bi zakomplicirao radnju, Ennio ubacuje drugu skupinu koja se želi dočepati tereta, a upravo tu, u tom vrhuncu radnje, koristi već spomenute sitnice koje daju šarm priči. Ima taj svoj stil pri karakterizaciji Mister Noa kao pijanice, i toga se drži u svim pričama. Upravo ta Enniova neprilagođenost pilotovom karakteru izdvaja ga od svih ostalih scenarista, pa ako ga nećete upamtiti po pričama, sigurno ćete upamtiti pilota kao prekomjernog konzumenta alkohola u dramatičnim situacijama, tek jedan novi sloj ionako već kompliciranom antijunaku. Dobru dozu alkoholizma dao mu je kasnije i Mignacco (saga o Legiji), ali tamo ima opravdan razlog. Ovaj dio priče vrvi prenaglašenim detaljima. Jedan je i sanduk uranija. Tek jedan malecni sanduk, a ogromna aviončina. Upravo takvi prenaglašeni detalji Missaglin su zaštitni znak. Sjetite se divovske lignje ili zločinačke organizacije na Antarktiku u stilu filmova o Jamesu Bondu.
Priča je baš u Missaglinom stilu; jednostavna, lako čitljiva, s dosta humornih elemenata, nabijena akcijom i maliganima, zgodnom prevrtljivom plavušom koja mota negativce oko malog prsta, a i poigrala se s Mister Noom na kraju. U konačnici, Missaglia zna napisati dobro zabavno štivo, a ova je priča upravo to.
