Strip-junake koje je Ennio Missaglia stvorio dobro zna moja generacija koja je ušla u svijet stripa u osamdesetima. 'Ajde da vidim, ima li netko tko nije čitao Džudasa i Đila, nek' digne ruku? Naravno da nema. Judasa, tog Pinkertonovog agenta s mračnom prošlosti koji kroji pravdu na Divljem zapadu čitali smo u LMS ediciji, a Gila Morana, veterana Vijetnamskog rata i posljednjeg romantičara i kauboja u modernom dobu pratili smo u prvih jedanaest vanrednih izdanja LMS-a, zajedno s Castellijevim novim junakom Martinom Mystèreom.
Kada spomenem priče “U zemlji Morosa”, “Pobuna”, “Ujed zvečarke”, “Argentina!”, svaki pravi pilotov fan će reći da su to odlične avanture. Naravno, jer je Missaglia, u periodu suradnje s Bonelli kućom, napisao niz kvalitetnih Mister Noovih avantura. Jedna od njih je “Ledeni pakao”, epizoda koju Dnevnik nije objavio, a pogrešku je ispravio Libellus. Ne ide mi u glavu razlog neobjavljivanja ove epizode, nikako ne mogu dokučiti što je to zasmetalo moralnim higijeničarima koji su onomad budno pazili kako se neki nepoćudni elementi ne bi potkrali u stripu i iskvarili pionire i omladinu, jer nema ni vjerskih ni protudržavnih elemenata. Možebitno jer su negativci, iako nisu Sovjeti, naoružani simbolom moći SSSR-a, automatskim puškama AK-47.
Missaglia je radnju priče jednostavno predočio. Mister No, zajedno s grupom istraživača, kreće prema Antarktici kako bi pronašli Supermanov kristalni dom. Superman se okrenuo protiv čovječanstva nemilosrdno rušeći grad za gradom i ubijajući stanovnike. Profesor Wilson i njegovi suradnici se nadaju kako će na Antarktici pronaći Supermanovu Tvrđavu samoće i eventualno pomoću kristala dokučiti kako ga ubiti. Ma zafrkavam vas, ništa od toga nije točno. U stvari, dva su detalja točna, a to je Mister No na Antarktici i Americi prijeti opasnost.
Kako je, i zašto, Mister No iz bujnog zelenila dospio u ledenu pustinju? Žene, braćo moja mila, žene. To jest samo jedna, Maria, ali s ocem i četvoro braće koji znaju svoje šake iskoristiti kao uvjerljive argumente ne bi li se Mister No našao pred oltarom. Takav razvoj događaja primorati će pilota na bijeg iz Manausa sve do Beléma, gdje susreće starog prijatelja Moacira Fuentesa (ne morate napinjati sive moždane vijuge kako bi se prisjetili tog lika, ili listati prijašnje avanture, on se ovdje prvi put pojavljuje) i nudi pilotu interesantnu ponudu. Profesor Wilson organizira malu ekspediciju na Južni pol kako bi odali počast istraživaču Robertu Falconu Scottu, i tako podsjetili svijet na njegov slavni ali nesretni i tragični pothvat izveden 1912. Ekspediciji nedostaje pilot koji bi ih prebacio na Antarktiku, a tko je bolji od Mister Noa?
Za sada sve štima, Missaglia je promijenio pilotu kurs i odveo ga na kontinent na kojem još nije bio, a Antarktka je uvijek zahvalna tema da se odradi jedna kvalitetna priča.
Što, i tko, nas čeka tamo? Vanzemaljac poput Carpenterovog Stvora? Opako čudovište koje savršeno poprima ljudski oblik, tj. oblik svoje žrtve? Paranoja je tek jedna od niza nuspojava koje Stvor izaziva kada se nađe u maloj zajednici, a Missaglia također koristi paranoju posijavši zrno sumnje među članove ekspedicije. Okružene ledenom pustoši, iznenada ih počinju pogađati nesreće. Isprva, pridodajući ih ljudskom faktoru, tj. nepažnji i umoru, ali brzo nas scenarist navodi da su fatalne nesreće plod nečije sabotaže. Dovraga, pa kome je, i zašto, u cilju sabotirati malu ekspediciju, koja četrdeset godina poslije Scotta, samo želi doći na Južni pol?
Ovdje nas Missaglia, baš kao u nekim ranijim, pa i kasnijim pričama, navodi na igru čik pogodi tko je ubojica i saboter. Čitatelju je teško ići u pravcu odgonetanja jer nam scenarij nije ponudio ama baš niti jedan razlog da posumnjamo u bilo koga. Tek malo kasnije, kada zađemo dublje prema Južnome polu, dobivamo potencijalnog sabotera, ali opet ostaje visjeti pitanje u zraku: čemu sve te sabotaže? A znajući Missagliu, često su potencijalne ubojice bile tek mamac za publiku, pokušavajući nas tako navesti na krivi trag. Ali, ubrzo, tajanstvene sabotaže i ubojstva počinju dobivati svoj smisao, a scenarij počinje dobivati svoj opipljivi izražaj. Ljudi moji, ova ideja koju je Missaglia ubacio nešto je najluđe ikada ubačeno u pilotove avanture. Dobro se pripremite za šok koji će vas protresti i drž'te gaće, jer ni James Bond nije proživio ovakvu pustolovinu.
Dakle, u toj ledenoj nenastanjenoj pustoši djeluje jedna organizacija. Nije to UN, Crveni križ, WHO, MMF, G8… To je Ghost. Opako zvuči, zar ne? S punim pravom, jer je Ghost teroristička organizacija koja je na Antarktici sagradila najmoderniju bazu i poligon za ispaljivanje nuklearnih bojevih glava, i tako ucjenjuje SAD-e i svijet. Ludo, zar ne? Ma bilo je u serijalu i luđih stvari, pa može i ova proći. Njihovo obitavanje u toj ledenoj pustoši objašnjeno je najbanalnije, kako to i biva u kad je takva postavka u igri; imaju moć i silno bogatstvo, pa je sasvim najnormalnije da mogu na Antarktici izgraditi moćnu infrastrukturu i interkontinentalne balističke projektile naoružane nuklearnim bojevim glavama.
Ono što slijedi je klasična jamesbondovska akcija, pucačina, rasturačina i razračunavanje s negativcima koji su predstavljeni baš kao iz niza takvih 007 filmova; jednoobrazno su obučeni, s nekakvim logom na majicama, u ovom slučaju “G“, kao Ghost, jelte. Opasni su i naoružani kalašnjikovima, iz kojih praše sve u šesnaest.
Definitivno jedna zanimljivo odrađena Mister Noova epizoda, lokacijom atraktivna, i kulminacijom nesvakidašnja. Ne događa se često (bar u Nolittinom periodu, za poslije nisam siguran), da Mister No ima za vratom terorističku organizaciju oboružanu nuklearnim projektilima, a svijetu prijete s Antarktike.
.jpg)
.jpg)
