Zadnjih godina Mister Noova prošlost pretjerano je eksploatirana kroz nemaštovite ratne priče (“Guadalcanal!”, “Storia di un soldato”) ili patetična i manje-više neuspjela sjećanja na djetinjstvo malog Jerryija Drakea (“Un giovane americano”, “Vent’anni dopo”). To je, naravno, samo jedan od sindroma koji nedvosmisleno upućuju na apsolutan pad kvalitete serijala, međutim, u vrijeme dok je scenarije uglavnom potpisivao Guido Nollita takve su “prequel” epizode bez izuzetka jamčile sjajan strip (“Mister No va alla guerra”, “Le notti di New York”, “La Mafia non perdona”, “Gli ostaggi”, itd).
“Le notti di New York” je, u osnovi, klasičan krimić. Mister Noov prijatelj i domaćin u Aspenu, Alan Chambers, optužen je za ubojstvo bogatog gospodina Hendrixa. Čini se da o njegovoj krivnji nema nikakvih dvojbi, jer on sam priznaje zločin, navodno počinjen iz strasti prema žrtvinoj ženi, zanosnoj gospođi Jane Hendrix. Međutim, Mister Noova istraga vodi k razotkrivanju velike zavjere – gospodin Hendrix ubijen je kako bi njegova supruga nasljedila posjede u Aspenu i prodala ih imućnom investitoru Cukoru, a sam zločin isplanirali su upravo dvolična Jane i ambiciozni gradonačelnik Tidwell. Kao što ćemo saznati u završnom dijelu priče, obarač je povukla pohlepna supruga, ali Chambers preuzima krivnju uvjeren da je ona usmrtila svoga muža isključivo zato što ju je maltretirao i odbijao joj dati razvod.
No, ovaj klasičan krimi zaplet samo je “alibi” za niz Nolittinih razmišljanja o problemima ratnih veterana po završetku drugog svjetskog rata, o sudaru generacija i otuđenosti u američkom društvu krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Kroz “Le notti di New York”, Nollita sjajno portretira mladog Mister Noa koji se vraća u rodni grad, ali ne uspijeva pronaći svoje mjesto u novom socijalnom poretku. Međutim, to još uvijek nije onaj isti Mister No koji će nekoliko godina kasnije okrenuti leđa “civilizaciji” i pronaći sebe u amazonskoj prašumi. Baš suprotno, ovdje vidimo Jerryija Drakea koji još uvijek pokušava biti amerikanac, pokušava pronaći mjesto za sebe u njujorškoj vrevi, a njegove dvojbe izbijaju na površinu putem dugih monologa i dijaloga. “Bilo je to u jesen 1949, odvratne godine, barem za mene.” prisjeća se Mister No razgovarajući sa Krugerom, “Bio sam sâm na svijetu i, kao mnogi ostaci rata, nisam se uspijevao ubaciti u novi tip društva koji se stvarao u mojoj zemlji. Što sam više gledao oko sebe, to mi je postajalo jasnije da nema ničega što bi mi odgovaralo.” Melankolični Mister No prepričava svoj prvi poslijeratni susret sa Alanom Chambersom. Već tada, ovaj mu je ponudio da napusti New York i privremeno sabere razmišljanja u divljoj prirodi Aspena. No, Jerry na to nije spreman – u njemu se još uvijek nije razvio onaj impuls protiv zapadnjačke civilizacije i velegradskog života, i on planira život kao građanin New Yorka, a ne “građanin svijeta” što će kasnije postati.
Tek nakon neugodnih sukoba sa jednom motociklističkom bandom, on će prema savjetu Phila Mulligana i gradske policije otići u Aspen. Na putu onamo, autostopirajući, Mister No susreće mladi jazz band i to je još jedan važan element priče, element koji dobro oslikava karakter Jerryija Drakea kakav je bio prije Amazonije. Naime, iako tek nekoliko godina stariji od ovih muzičara, on osjeća golem jaz što ih djeli, jer radi se o mladićima koji su za dlaku izbjegli regrutaciju i strahote drugog svjetskog rata. Pred njima, on izgleda kao stari cinik nagrižen ratnim traumama, što kulminira u njegovoj romansi sa pjevačicom Anitom. Iako se doimaju kao dobar par, među njima se neprekidno primjećuje neka udaljenost, gotovo kao da joj je Mister No otac, a ne dečko. I Alan Chambers je svojevrstan portret neprilagođenog veterana. On živi kao rendžer-pustinjak u Aspenu, nesposoban za prave međuljudske odnose i uglavnom orijentiran na “komunikaciju” sa životinjama, a ne ljudima.
Tu je i šerif Ellis, jedan od likova kakve Nollita najbolje opisuje – niti pozitivan, niti negativan, dakle – realan. On istodobno pomaže dokonim bogatašima da ubiju vrijeme loveći zaštićene životinje tek što zakorače izvan granica prirodnog rezervata, ali s druge strane, u neobičnim okolnostima postaje Mister Noov prijatelj, te mu pomaže u neugodnoj situaciji sa Chambersovom optužnicom.
Crtež je obavio R. Diso u punom naponu snage, izvrsno balansirajući između jakog, “nemirnog” poteza i gotovo opsesivne minucioznosti kod prikazivanja detalja. Diso je, u stvari, Nollitina preslika u crtačkom smislu. Naime, kao što Nolitta gradi priču na solidnoj, ali šabloniziranoj ideji, da bi potom nizom detalja i naoko sporednih “kanala” postigao visok nivo autorske izražajnosti, tako Diso polazi od precizno zamišljenih kadrova sa mnogo detalja i razrađenom kompozicijom, da bi potom realizirao finalne crteže jakim, gotovo “bezobraznim” potezom lepršavog crtača. Moglo bi se, dakle, reći da ono što Nollita radi scenarijem, to Diso postiže crtežom – nije ni čudo, stoga, da su zajedno potpisali neke od najboljih epizoda u ovom serijalu.
Naslovnice su, ponovo, najslabija točka u ukupnom dojmu. Ferri se nikada nije uspio prilagoditi Mister Nou i njegovi su coveri redovito neprirodni, kao neki mutant između westerna i onoga što se ovdje zaista traži.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
