Oh, to je stvarno tužna priča Mister No!
Da…Sad možeš da shvatiš šta osetim kad čujem da neko peva ovu pesmu.
Da je kojim slučajem imao priliku upoznati se s romanesknim opusom slavnog francuskog pisca Marcela Prousta, Mister No bi zacijelo postao njegov obožavatelj. Doista, ni jedan Bonellijev junak se tako često ne prepušta reminiscencijama na neke davne životne epizode, ljude i događaje kao što to čini Mister No okružen prijateljima u omiljenom mu manauskom baru. Poticaj za prepuštanje rijeci nadirućih sjećanja su najrazličitiji; jednom neočekivani susret sa starim prijateljem, jednom netom primljeno pismo, interesantni novinski članak ili pak susret s njujorškim znancem u banci koju je ovaj upravo naumio opljačkati. Ulogu Proustovog madeleine kolačića namočenog u čaj kod Mister Noa u ovoj epizodi ima jedna stara talijanska kancona čiji ga zvukovi navode da u ugodnom društvu lokalne ljepotice započne vlastito traganje za izgubljenim vremenom. To traganje ga, naravno, ne vodi u Combray već na pitoreskni talijanski jug, u prelijepa mjesta poput Positana i Caprija.
Vlastita domovina kao poprište Mister Noovih pustolovina očito je itekako inspirativno djelovala na Guida Nolittu s obzirom da je upravo ova talijanska avantura jedan od njegovih najboljih scenarija podarenih ovom liku. Gurnuvši Mister Noa u stvarnost poslijeratnog talijanskog juga, Nolitta svekoliki čitateljski puk suočava s problemom mafije, problemom koji je sve do naših dana ostao rak-rana talijanskog društva. No, ostavimo se nevještog laičkog teoretiziranja o dotičnom (ne samo) sociološkom problemu i bacimo se na analizu ove priče.
Mister No u Italiju dolazi na poziv svog starog ratnog druga Stevea Malloryja koji sad radi za FBI i mora se domoći stanovitog pisma zloglasnog gangstera Luckyja Luciana upućenog jednom američkom časniku. Luciano želi pribaviti to pismo jer ono navodno dokazuje njegove zasluge za uspješno američko ratno iskrcavanje na Siciliju i vjeruje da će mu ta djelatnost biti honorirana brzim puštanjem iz zatvora u kojem upravo trune. Američka vlada se želi dočepati pisma prije Luciana kako ne bi bila dokazana njena kompromitirajuća povezanost s opasnim mafijašem. Uz te dvije suprotstavljene strane pojavljuju se i ostali lovci u mutnom koji shvaćajući važnost pisma planiraju na njegovoj vrijednosti i za sebe ušićariti nešto lovice. Mister No u početku oklijeva pomoći Steveu smatrajući da je riječ o prljavom poslu, ali kad ovaj spomene kako mu naš junak ima zahvaliti za spašen život ipak nevoljko pristaje. Čovjek s kojim su se pogodili da od njega otkupe pismo, prevario ih je te ovaj dvojac nakon jednog obračuna jedva izvlači živu glavu. Svi ti događaji dodatno motiviraju Mister Noa da se domogne pisma i što prije pokupi iz ovog ne baš gostoljubivog kraja.
Nolitti je famozno pismo poslužilo kao mamac da na scenu ove epizode izvede čitavu galeriju živopisnih likova. Tako susrećemo mafijaške bossove, njihove elegantno skockane praznoglave poslušnike, hrabre udovice, pokvarene FBI-ovce ali i simpatično domicilno stanovništvo; vesele ribare, barkariole, brijače… Iz tog afirmativno prikazanog lokalnog puka izdvajaju se dva lika s kojima se Mister No sprijateljio,inteligentni mališan koji je fantastično odigrao rolu turističkog vodiča našem junaku upućujući ga u sve tajne malomišćanskog života i jedan temperamentni lokalni Casanova koji se u početku njihovog poznanstva sukobio s Mister Noom da bi m na kraju spasio život. Ipak još više od spomenutih iz cijelog društva pamtljivih karaktera svojom kompleksnošću i tragičnošću ističe se lik s početka priče, Mister Noov sunarodnjak Steve Mallory, svojevrsni spiritus movens ove epizode. Mallory nakon što mu Mister No predaje pismo odlučuje ga umjesto FBI-u ustupiti Lucianu, naravno uz odgovarajuću novčanu nadoknadu. Tako nekoć idealist, ratnik i heroj suočen s paralizom zbog ranjavanja i strahom pred budućnošću doživljava preobrazbu u hladnog cinika koji je iz koristoljublja spreman likvidirati najvjernijeg prijatelja. Evo njegove ispovijesti upućene Mister Nou u najdramatičnijim trenutcima epizode: Nije potrebno biti Platon pa da dođeš do nekih zaključaka. I za ljude kao što smo mi koji smo se uvek borili za ideale mora da nastupi razdoblje cinizma. Zatim Mallory konstatira kako bi nakon uspješno obavljenog posla i privatne pohvale šefova (javna bi izostala jer je riječ o prljavom poslu) bio odbačen poput stare krpe nesposoban da se brine o sebi i obitelji. No on nije zaboravio prijateljeve zasluge i želi novac bratski podijeliti. Mister No to odbija izlažući svoj credo: Čovek kao što sam ja može čak i da ubije, samo da bi spasio prijatelja, odbranio svoju čast, ženu ili afirmisao neke ideale u koje veruje, ali ne za novac…S obzirom da Mister No pismo želi predati FBI-u, između dvojice dotadašnjih partnera dolazi do sukoba. U samoobrani Mister No gurne Stevea koji se u kolicima stropošta niz skalinadu unajmljene vile i tragično završi među morskim hridinama. U ovoj inače snažnoj sceni u prikladnom i metaforički pogođenom ambijentu Nolitti se dogodio, po meni, jedini scenaristički gaf u ovoj epizodi. Naprosto je nevjerojatno da jedan vješti profesionalac poput Stevea Malloryja hitcem iz pištolja promaši statičnu metu, Mister Noa s metar-dva udaljenosti. Nolitti je taj hitac trebao kako bi do kraja ogolio Malloryjeve namjere i opravdao Mister Noovu reakciju, ali mišljenja sam da je to trebalo logičnije izvesti. Bilo kako bilo, nakon te epizode Mister No s okusom gorčine silazi niz skalinadu dok ulični kantor pjevuši jednu melankoličnu melodiju… Poput filmskog redatelja Nolitta tu istu scenu stapa odnosno zamjenjuje scenom iz bara u kojem talijanski mornar pjevajući tu istu skladbu uokviruje priču koju je Mister No upravo ispričao Georgini, svojoj atraktivnoj sugovornici.
Vrlo inspirirani Nolitta, osim u prethodno opisanoj sceni, efektan je u još nizu scenarističkih minijatura koje sjajno začinjavaju ovu priču i čine je kvalitetnom i slojevitom. Nepotrebno je ovdje nabrajati sve dojmljive dijelove, ali istakao bih onaj u brijačnici gdje je uvjerljivo i sugestivno prikazan zakon omerta. Poznato je da ovaj scenarist često voli svoje likove upućivati izvan njihovog mjesta prebivališta i sučeljavati ih s različitim ambijentima i kulturama. Kako je prilično vješt u korištenju i izvlačenju maksimuma iz motiva koje mu nudi određeno mjesto, zemlja ili civilizacija, to su u pravilu vrlo dobre epizode. Isti je slučaj i s ovom talijanskom. Kao što smo već konstatirali Nolitta je svoje sunarodnjake uglavnom prikazao u pozitivnom svjetlu. Ponekad se koristi određenim stereotipima, ali poznato je da i stereotipi ne nastaju bez stanovitog uporišta u zbilji. Nolittini Sicilijanci su onakvi kakvima ih i zamišljamo: veseli, lijeni, strastveni, duhoviti i brbljavi. Jednom riječju simpatični protagonisti koji doprinose šarmu ove epizode.
No, taj neosporni šarm ove epizode ostaje u drugom planu zbog njene tužne atmosfere. Osim talijanskih egzotičnih lokacija ova priča je u serijalu o Mister Nou specifična i po tome što nema ni kakav-takav happy-end. Na samom kraju saznajemo da prokleto pismo zapravo ni o čemu nije odlučivalo. Mister No je odrezao samo jedan krak hobotnice, a preostali su poslužili da Luciano drugim putem bude oslobođen što je sav trud našeg junaka i smrti mnogih ljudi upetljanih u ovu avanturu učinilo apsurdnima i još tragičnijima.
Privodeći kraju posao traženja vrlina u Nolittinom scenariju moram pohvaliti ideju da jednu pjesmu iskoristi kao light-motiv zapleta i ujedno da njome naglasi emocije koje budi ova priča. Ta pjesma u "Mafiji ne prašta" ima ulogu usporedivu s "As time goes by" koja Bogarta i Bergmanicu u Curtizovom klasiku iz Casablance odvodi u Pariz.
Roberto Diso, vjerojatno najbolji crtač u Mister No-serijalu uopće fantastično je dočarao prelijepe, romantične sicilijanske eksterijere i pokazao se savršenim izborom za realizaciju ove epizode. Odličan je kako u panoramskim prikazima tako i u vinjetama gradskih trgova, restorana, pizzerija i uopće dočaravanju bila ovih mjestašaca. Također ne mogu ne pohvaliti Mister Noov dress-code u ovoj epizodi ma tko za to bio zaslužan. Lijepe košulje, jaknice i laganija odjeća koju Mister No nosi na Siciliji čini ga još zgodnijim i većim frajerom nego ona pripijena majica sa četverolisnom djetelinom na desnom rukavu.
Ferri je obavio solidan posao s naslovnicom, osobito prvom, ali ove ne spadaju u njegove ponajbolje radove na Mister Nou. Pogriješio je što je obje koncipirao na gotovo identičan način; Mister No stoji zapanjen pred naoružanim napadačem.
Tragične i dramaturški dojmljive sudbine nekih protagonista, izbor lokacija i pogotovo melankolična glazbena kulisa čine da cijela ova epizoda odiše nekom tužnom, sjetnom atmosferom. Ne znam postoji li uistinu talijanska kancona zvana "Scalinada" koja predstavlja soundtrack epizode ali o dojmu koji je na mene ostavila "Mafija ne prašta" dosta govori to da je ovaj strip dugo vremena bio moja prva asocijacija kad bi čuo Olivera kako pjeva popularnu Runjićevu skladbu naslovljenu poput ove talijanske. Po mom mišljenju ovo je jedna od nekoliko najboljih Mister Noovih epizoda. Ako Copollina trilogija "Kum" predstavlja "mafijaško" remek djelo sedme, onda Nolittina "Mafija ne prašta" predstavlja remek djelo devete umjetnosti. Prisjećajući se Mister Noovih epizoda poput ove teško je prihvatiti činjenicu da se ovaj serijal nalazi pred gašenjem.
Nisam li vam uvek govorio da je taj stranac malo čudan.
I pomalo tužan…Nastavi, Georgina, nastavi!
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.JPG)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
