Pregledavajući nerecenzirane epizode različitih junaka, nabasao sam i na slobodne epizode Mister Noa, planirajući baciti tek letimičan pogled na situaciju s njegovim brojevima, a onda se baciti na neku novu epizodu Komandanta Marka. Međutim, stvari često ne ispadnu onakvima kave smo predviđali. Za oko mi je zapela poznata naslovnica iz djetinjstva i naziv epizode “Zona Rio Uruku“, a onda se, kao u najboljim ostvarenjima Marcela Prousta, otvorio “portal u prošlost“ s prisjećanjem na davno prohujale dane…
Druga polovica osamdesetih godina prošlog stoljeća. Roditelji su me za vikend poslali kod rodbine u Lišticu, kojoj je svekolikim promjenama u devedesetim godinama vraćen stari naziv mjesta – Široki Brijeg. Proveo sam većinu vremena u ugodnom druženju s vršnjacima pa su mi petak i subota brzo prošli, ali tek u nedjelju sam imao ispunjen program, koji je u dječjoj mašti izgledao kao “najbolji dan ikad“. To jutro se pojavio i moj rođak Marijo, koji je kasno u noći sa subote na nedjelju stigao kući s posla u Njemačkoj. Marijo je volio čitati romane i uvijek mi je davao da ponesem kući “duple“ ili one koji njega nisu više zanimali nakon čitanja. Iza nedjeljnog ručka je izvukao odnekud punu kutiju sa stripovima i dao mi da izaberem neki koji ću ponijeti kući. Nisam birao, nego sam uzeo prvi koji je bio na vrhu kutije, a bio je to upravo Mister No i “Zona Rio Uruku“. Rođak je potom u kutiji našao i epizodu “Obavještajac“, tako da imam kompletnu priču za ponijeti kući. Vau! Dva stripa na poklon koja nisam čitao! Bio sam presretan, iako se sjećam da mi je bilo i malo krivo što nisam uzeo nekog Zagora, kada sam poslije vidio koliko ih je bilo, ali već sam bio izabrao. To popodne su me odveli u Mostar. Bio je to pravi izlet. Prvo na utakmicu. Domaći “Velež“ je pobijedio “Vojvodinu“. Ne sjećam se više rezultata, ali se sjećam da je jedan gol za “Velež“ postigao igrač koji se zvao Meho Kodro. Toga se dobro sjećam jer je postigavši gol uklizao na koljenima pred dio tribine s frenetičnim navijačima koji su mu skandirali: “Meee – hooooo! Meeeee – hoooooo!!“ Nakon utakmice kupili su mi čevape. Navečer sam išao doma s dva stripa u ruci. Ne čudi stoga kako sam se u ponedjeljak u školi hvalio prijateljima da mi je to bio najbolji dan u životu. Eh, dva Mister Noa, čevapi i nogometna utakmica. Kako je za sreću potrebno malo…
A da je za sreću potrebno malo zna i naš junak. Mister No provodi ugodno vrijeme ondje gdje se najbolje osjeća kada je na zemlji, a ne u visinama sa svojim Pajperom. Zadimljena krčma, jeftini alkohol i društvo s ruba egzistencije, ali koje uvijek ima spremnu zanimljivu priču, s kojom vrijeme brže prolazi. Na novu priči Mister Noa reagirao je jedan od prisutnih: “Kad sam bio dječak pročitao sam jednu knjigu… O nekom barunu Munhaussenu, najvećem lažovu na svijetu. U usporedbi s onim što ti pričaš, njegove priče bile su realistične.“ Jadni Mister No! Čak i kada su njegove priče u potpunosti istinite i ne sadrže niti malo laži ili preuveličavanja, one opet izazivaju dovoljno komentara koji sumnjaju u zbiljsku autentičnost njenog sadržaja. No, svatko tko se imalo bavi lovom, zna kako je slična sudbina svih takvih ili sličnih priča. Mister No je pripovijedao priču iz razdoblja svog života u New Yorku, kada je u jednoj šetnji prisustvovao čudnom ponašanju jednog Indiosa iz Amazonije. Indios je tada ubio jednog dječaka, slučajnog prolaznika tom avenijom i ranio nožem njegova oca koji ga je pokušao zaštititi, prije nego što ga je u ubilačkom pohodu zaustavio policajac hicima iz revolvera. Mister No se prisjetio tog događaja jer je u novinama vidio najavu dolaska profesora Džima Džeksona u Manaus, a koji je svojedobno istraživao to pojavljivanje Indiosa u srcu američkog velegrada. Džekson je poznati znanstvenik, borac za indijanska prava, čiji su potezi i postupci dobro medijski popraćeni, čak u tolikoj mjeri da je njegova slava doprijela i u perifernu krčmu u Manausu. Štoviše, Mister No je društvu u krčmi rezolutno rekao za Džeksona: “Oduvijek sam mu se divio“. Zanimljiv trenutak u epizodi. Poznata je činjenica kako se naš junak voli diviti ženama u svakoj prigodi; svom Pajperu u trenucima pravodobnog akrobatskog manevra ili čašici najobičnije kapirinje kojom bi ga netko počastio dok je bio praznih džepova, a suhog grla. Nerijetko se Mister No znao diviti veličanstvenim prizorima prirode koje samo Amazonija može ponuditi, njenim autohtonim stanovnicima ili životinjama koje nastanjuju taj kutak svijeta. Međutim, ovo je jedan od rijetkih trenutaka u ediciji da se Mister No divi osobi koju nije upoznao ( pored nekih sličnih ratnih ili sportskih legendi). Džeksona poznaje samo po čuvenju, odnosno po onome što poduzima na zaštiti autohtonih stanovnika Amazonije. Stoga čudi što u završnici priče nije ostavljeno znatno više prostora za taj međuodnos Mister No – Džekson, posebno kada je uvaženi znanstvenik konačno pokazao svoje pravo lice. To je tek jedna uzgredna zamjerka scenarističkom dijelu, koja nije ostala u domeni greške, nego u domeni nerealizirane mogućnosti.
Nije tajna da neobično cijenim rad Alfreda Castellija na Mister Nou. Ne samo zbog toga što potpisuje i “Hodnik za pakao“, meni jednu od najdražih epizoda Mister Noa, nego zbog posvećenosti detaljima u scenarističkom dijelu, na način da komadići mozaika čine prekrasnu sliku, ali su i dovoljno vizualno efektni kada se promatraju samostalno. Konkretno, kod Castellija to su ovi “mali razgovori“ protagonista, gdje se jednostavno pokazuje ono temeljno scenarističko postignuće: je li možeš ili ne možeš zaokupiti pažnju čitatelja, bez obzira imaš li pred sobom grandioznost neke priče koja može funkcionirati i sama po sebi. Upravo ti “mali razgovori“ likova pokazuju nečiju veličinu, a ona kod Castellija nikada i nije bila upitna. Stoga ostaje žal što nije našao više vremena za veći broj epizoda na Mister Nou ili što mu to, jednostavno, nije bilo omogućeno. Najbolji primjer gradnje takve priče vidi se kroz izmjenu dijaloga različitih likova, a ona je vezana uz istu premisu. Naime, naturena je mogućnost kako je tragično stradali pilot Klif bio uspješniji u zavođenju žena od našeg junaka, kome je u takvom odnosu sa ženama dobrodošla bilo kakva pomoć.
Posebno se ističe kako je Klif bio znatno stariji od Mister Noa. I vizualno manje atraktivan. A opet bez konkurencije kad je u pitanju zavođenje žena. Potvrđuju to i riječi jednog poznanika upućene Mister Nou: “Mada je Klif bio stariji od tebe, uvijek je uspijevao da privuče najljepše turistkinje!“ Našem junaku kolega pilot nije bio simpatičan zbog njegove prepotentnosti i arogancije. Ili zbog pilotskih vještina i vještina zavođenja, kako su smatrali gosti krčme u Manausu. To se dalje postupno razvija u vrhunsku scenu kada stari odvjetnik dijeli neželjene savjete Mister Nou, o tome kako se treba ponašati u javnoj kući. Genijalno, jednostavno genijalno!
Meni je najbolji trenutak u priči kada potomci plemena, čiji je član bio sudionik Džeksonova sociološkog eksperimenta; dočekuju Mister Noa u svom dijelu zone Rio Uruku. Ali, ne dočekuju ga bilo kako. Dočekuju ga kao božanstvo.
Opće je poznata činjenica kako pojedine vjerske fanatične grupe “u utjelovljenju svoga božanstva“ nastoje materijalizirati svakodnevnog čovjeka, sa svim svojim karakteristikama. Stoga nije nimalo čudno da Indiosi ultimativno zabranjuju odlazak iz sela svom božanstvu Mister Nou, obrazloživši to i riječima: “Bog na zemlji ne ide, već ostaje sa svojim vjernicima.“ Religioznost u temeljima svoje jednostavnosti. Kao što se u to uvjerio Mister No, nije lako biti božanstvo. Pa ni jednom dijelu plemena u Amazoniji. Dok te preostali dio plemena drži za nešto sasvim drugo i nastoji lišiti života.
Castelli je napravio odličnu priču, kojoj za vrhunske ocjene nedostaje tek nešto bolja završnica, pogotovo kada se u vidu ima već spomenuti odnos lažno predstavljenog znanstvenika i našeg pilota. S druge strane, imao je niz odličnih trenutaka s temama koje su bile pun pogodak: sociološki eksperiment na ulicama velegrada; posljedice koga ostaju na plemenu u Amazoniji; Mister No kao božanstvo i tako dalje. Čak je i sam Sanford dovoljno upečatljiv lik, ako se u obzir uzme njegova hladnokrvnost, manjak riječi i nepoznavanja empatije.
Potvrđuju to i njegove riječi upućene pilotu: “Nemojte se zavaravati. Ja nisam nikakav dobročinitelj. Razlozi koji su me naveli da se približim tim narodima (Indiosima) nisu nimalo humanitarne priredbe“. Sanford je odlično izgrađen lik s pomno biranom detaljima. Ne radi se tek o ucviljenom ocu ubijenog dječaka, koji je zbog scenarističkih potreba bačen u srce džungle. On je pripremao svoj dolazak u zonu Rio Uruku, dugo i temeljito, pohađajući različite tečajeve preživljavanja i škole životne obuke, koji su mu trebali olakšati boravak u Amazoniji. U dobroj je formi, pripremljen za gotovo sve što ga u prašumi može očekivati, ali ipak nije mogao biti pripremljen za nekorektni obračun sa egoističnim znanstvenikom.
Braća Di Vitto odradila su korektan posao na ovom projektu. Ne mogu se sjetiti koliko su samo slika napravili s pozicije “iza“ glavnog lika, što je obično crtački nedostatak, ali ne i u ovom slučaju.
Njihov crtež je dovoljno vizualno atraktivan da fanovi Mister Noa ne bi imali prevelikih zamjerki za napravljeno. S druge strane, Roberto Diso nije se naročito proslavio s naslovnicama. Tek obični odrađeni posao, običan dan u uredu i ništa više od toga. Nedostaje vizualne dojmljivosti i razina više u imaginarnom dijelu.
“Obavještajac“ i “Zona Rio Uruku“. Bilo mi ih je drago ponovo pročitati i držati u rukama. Sjetio sam se i te utakmice u Mostaru. I čevapa s ajvarom nakon nje. Unatoč ajvaru, još se sjećam one rijeke masti u toj lepinji i nikad boljih čevapa. Ili je to bila samo još jedna dječja fantazija o prohujalom vremenu. A sjetio sam se i rođaka Marija koji je, ubrzo nakon toga, izgubio život u prometnoj nesreći vraćajući se u Njemačku. Ovu recenziju posvećujem njemu…
