U Manausu vlada prava mala strka. On, mafijaškog izgleda, zalizane kose i brčića, natmuren, šutljiv, s tko zna kakvim mračnim planovima na umu, dolazi u Manaus.
Ona, s Krugerom kao vodičem, također dolazi u Manaus, i po svemu sudeći želi izbjeći susret s njim. U sve se to upetljao i dječak “Filho“ igrajući dvostruku igru kako bi zaradio nešto siće da preživi, kao i Mister No, pokušavajući nagovoriti njega na turistički obilazak. I onda saznajemo da je on Jan Emmen, milijarder kojeg poslovi vode diljem svijeta, a ona Nadia, zgodna crnka koju posao fotoreporterke također vodi u države diljem svijeta. Emmen je Nadiu na tim putovanjima negdje upoznao i od tada je prati ne bi li osvojio njeno srce, ali ona baš i nije zainteresirana. Ta mala šarada koju je Cicogna u uvodu izveo s neuzvraćenom ljubavi jednog emotivnog bogataša kao da je proizašla iz neke od mnogobrojnih jeftinih ljubavnih sapunica s malih ekrana, a poslužila je kao uvertira koja će Mister Noa i Krugera odvesti sve do Indonezije, točnije, na mali otok Komodo.
Fatalna Nadia, crnka koja je zavrtjela glavom jednom milijarderu, odigrala je svoju ulogu u uvodu i Cicogna ju potom miče sa scene. Što se toga tiče, dva su smjera kojima je scenarij mogao poći s Nadiom, a odabran je bolji. Mogla je pokleknuti pred bogataševom udvaranjem i krenuti s njim na Komodo, ali bi to bilo usiljeno rješenje, pogotovo jer je vidljivo da Nadia ne gaji iste osjećaje kao Emmen prema njoj. Ona je svoju ulogu odigrala savršeno - a to je da milijarder prateći njen trag završi u Manausu, a iz svih tih uvodnih simpatičnih peripetija proizašlo je to da su Mister No i Kruger postali Emmenovi zaposlenici. Ipak, ima jedna sitnica koja mi se u ovome odličnom zakučastom uvodu nije svidjela, a to je Mister Noova burna reakcija na Emmenovo odbijanje njegove ponude za malo turističke rekreacije. Popiti mix žestice i odvaliti čovjeka šakom u glavu samo zato jer ne želi turistički obilazak pretjerana je reakcija kojom je Cicogna katastrofalno pogriješio u pilotovoj karakterizaciji. Doduše, znao se Mister No sa svojim klijentima fizički obračunati, ali tek nakon što otkrije da ovi nemaju novca za platiti uslugu ili kada se ispostavi da je klijent nekakav mutan tip, i ponavljam, ovdje za takvom reakcijom nije bilo povoda.
Za to vrijeme, dok Emmen neuspješno snubi Nadiu u Manausu, na njegovoj plantaži duhana na Komodu dešavaju se misteriozne i jezive stvari. Neke građevine su uništene, a čvrsti metalni stupovi izvađeni iz zemlje i savijeni. Nekoliko dresiranih dobermana je nestalo ostavljajući kao trag tek malo krvi na tlu, ostali dobermani su preplašeni, a nestaje i agronom Johnson, jedan od Emmenovih zaposlenika, također ostavljajući tek mali trag krvi na tlu. Zabrinjavajući radiogram koji Emmen u Manausu prima natjerat će ga na prijevremeni povratak na Komodo, s Mister Noom kao pilotom instruktorom i Krugerom, koji se ubacio ne želeći propustiti izdašnu plaću koju Nizozemac nudi.
To je postavka radnje koju nam Cicogna nudi u svome drugom i posljednjem uratku na pilotovom serijalu, postavka u koju će ubaciti nekoliko nezanimljivih likova, krijumčara oružja i njihovog hladnokrvnog šefa, i ono najgore, stotine komodskih varana koji se ponašaju poput dresiranih pasa. Kako je Cicogna uopće došao na ideju da spoji komodske varane u jednu pilotovu avanturu, ne znam. Je li jednog lijepog dana, čitajući u nekoj enciklopediji o njima pomislio: hej, ovo bi bilo idealno, jedno egzotično mjesto, Mister No i Kruger, krijumčare i stotine komodskih varana koji teroriziraju Emmenovu plantažu duhana spojiti u jednu akcijsku priču s dobrom dozom animal attack žanra.
Općenito mi se dopada Cicognina ideja o razmještanju radnje iz Manausa na Komodo i tako dati novi pečat u pilotovoj putovnici, a tako je dobio priliku uraditi spoj akcije i animal attack žanra zahvaljujući autohtonim varanima, ali upravo taj miks žanrova najslabije funkcionira u svemu ovome. Jednu solidnu priču o krijumčarima oružja, koji na čelu s lukavim šefom na kojeg nitko ne sumnja mirno obavljaju svoje kriminalne aktivnosti sve dok se jedan bogataš nije sjetio sagraditi plantažu duhana malenom otoku i tako narušiti njihove ilegalne aktivnosti, pokvarili su upravo varani, zahvaljujući Cicogni koji ih je stavio u službu jednog zločinačkog master minda. Sviđa mi se ideja o krijumčarima oružja i njihovom šefu, taj dio Cicogna je odradio solidno. Klišeizirano, a opet nimalo dosadno, pogotovo kada Mister No i Kruger shvate s kim imaju posla. Ovu sam priču prvi put pročitao davnih osamdesetih, a najviše su mi se u sjećanje urezali zračni duel i Krugerovo sklapanje noža u zarobljeništvu, dok scene s varanima uopće nisam zapamtio, toliko o njihovoj efektnosti u svrhu začinjavanja priče.
Čak sam zaboravio i tko je šef krijumčara, a sada kad sam ju ponovno pročitao mogu reći da i nisam iznenađen njegovim identitetom. Šef krijumčara, a Bianchini ga je vješto zamaskirao u fizionomiju Alberta Einsteina, dolazi na genijalnu einsteinovsku ideju. Iskoristit će varane kako bi zaplašio Emmena i zaposlenike i tako ih natjerao da odustanu od projekta. U redu, ne mogu zamjeriti Cicogni na upotrebi animal attack žanra, štoviše, mnogi su filmski scenaristi i redatelji upotrebljavali razne životinje kako bi dali horor šmek žanru, od Hitchcockovih Ptica, Spielbergovih Ralja, Liosove Anakonde, do mega glupog trash Sharkanda, ali kada imate stotine varana u službi jednog kriminalca i njegove krijumčarske klike, ipak je previše naivno za moj ukus.
Komodske varane definitivno je trebalo ubaciti u priču, ipak smo na njihovom teritoriju, ali ne na ovakav način. Drže ih skrivene, puštaju ih po potrebi, a ono najgore u svemu tome je jedan biolog, Benny, koji boravi na tom otoku niz godina i nije se sjetio istražiti varane. Al' dobro, kakvu mu je Bianchini facu nacrtao, taj biolog više bi se uklopio u nekakvu glupavu komediju s Jerryjem Lewisom.
Sveukupni dojam ove mlake priče malo je podigao Marco Bianchini korektno odradivši posao u svome prvijencu. Netko će reći da je njegov crtež tek blijeda kopija Fabia Civitellija, ali kako će vrijeme odmicati, tako će njegov crtež u pilotovom serijalu dobivati vlastitu osobnost i autentičnost.
