Kriminalistička priča sa Piterom Bagedalom, prvi put objavljena prije više od 30 godina, jedan je od onih stripova koji zbog svoje sadržajnosti s vremenom ne gube na kvaliteti. Sumnja, dvoličnost i obmane među stranicama brižljivo su utkane rukom krimi meštra Alberta Ongara.
Pilotovu seriju obilježile su pustolovne i u manjoj mjeri ratne priče, ali nije rijedak i poneki odličan krimić. Kao veliki ljubitelj tog žanra ne mogu ne spomenuti Nolittinog "Plaćenika", Castellijev "Tragični susret" ili Mignaccovu "Brasiliju". Ongaro je, osim ovom pričom, oduševio i "Čovjekom bez prošlosti", još jednim krimićem sa vrlo napetim scenarijem, a dašak noira i motiv fatalne žene dobivamo u solidnom Marzoratijevom "Sjemenu mržnje".
Autori Mister Noa su u ovom predafričkom periodu još uvijek na razini da mogu iznjedriti vrhunsko štivo. Nolitta još nije rekao svoju posljednju, a Ongaro kao novi suradnik, ali nipošto početnik, uspijeva uraditi kvalitetne priče koje nemaju onu podrugljivu etiketu "priča za odrađivanje mjesečne norme". U "Gospodarici tajne" je otišao korak dalje pa je, iako je nemoguće osporiti najveće klasike, napisao priču koja konkurira u toj domeni. Vrijednost više daje fantastičan Disov crtež, kao velika prevaga spram ostalih njegovih priča koje u tom periodu crta pretežno Della Monica.
U noir ili giallo žanru imamo ustaljenu šablonu koja odudara tek u nijansama. Predivne, ali opasne, psihički labilne žene, porocima skloni privatni istražitelji, gangsteri bez milosti i poneki očajnik sa slabim živcima i neraščišćenim računima iz prošlosti. "Gospodarica tajne" je na dobrom tragu tome. Podvucimo naslov; žena je ta koja vuče konce ove zamršene priče. Ongaru nije problem napraviti uvjerljivu priču sa dominantnim ženskim likom jer zna koji maksimum može izvući iz te polazišne točke. I zbilja, čitatelji dobivaju pravu poslasticu.
„Slučaj nije obrađen kako treba, na njemu se radilo kratko vrijeme i traljavo. Bilo je intervencija da se o svemu što manje piše”. Riječi su to Joaoa Carvalha, novinara crne kronike iz Bahije, upućene Mister Nou. Riječ je o slučaju ubijene mlade žene, prelijepe Meksikanke španjolskih crta lica i crne kose koja je bila djevojka Pitera Bagedala. Bagedal je bio borac protiv japanske okupacije na Papua Novoj Gvineji te vođa papuanskih domorodaca i jednom prilikom tijekom rata spasio je život Mister Nou. Međutim, nakon rata pada u probleme sa zakonom u Brazilu, poseže za pljačkom kako bi stekao samopoštovanje. To ga odvodi iza rešetaka, a tijekom njegovog robijanja ubijena je Lupe Herreira, njegova djevojka, pripadnica visokog društva Bahije. Međutim, kao što kaže Carvalho, ovaj slučaj je otpočetka zataškavan. Mnogim ljudima je u interesu da se prava istina nikada ne dozna.
Bag je Mister Noa spasio od japanskog zatočeništva i time ga je zadužio, istina, prešutno, ali pilot je ispravan čovjek i ne odbija poziv u pomoć. Iako je ratni heroj, Bag se izvan fronte ne snalazi najbolje, naivno shvaća ljude, nagao je i fali mu sigurnosti i u toj situaciji pomoć Mister Noa dolazi dobrodošlo.
U trenucima zapleta radnja se grana u dva smjera: istraga ubojstva Lupe Herreira te potraga za plijenom iz pljačke. Pošto je novac netragom nestao taj dio dobiva manje pažnje te ubrzo pada u drugi plan sve do posljednjih stranica stripa. Onaj drugi dio, tj. potraga za ubojicom proteže se cijelim stripom, a nevjerovatno je velik broj mogućih pravaca istrage i sumnjivaca te kontradiktornih tragova koji se ne poklapaju. Poput sitnih komadića razbijenoga stakla koje treba posložiti. Slučaj Lupe Hereira na prvu djeluje poput onih koji su nerješivi tim više što je u ubojstvo možda upletena i bahijska policija. Imamo čak i nezaobilazni magnetofonski snimak, koji, kao čest motiv u kriminalističkim pričama, ovdje postaje krunski dokaz. Ongaro se je svojski potrudio u razradi scenarija, svaka i najmanja indicija tijekom čitanja povezuje se u završnu ispovijed ubojice.
Osim Baga, paleta likova je vrlo bogata. Novinara Carvalha već sam spomenuo, njegova pomoć bila je vrlo važna za istragu, stari je poznanik Mister Noa. Bogatašica Olivia de Vera također je pilotova poznanica otprije, njeguje ranjenoga Baga dok Mister No vodi istragu i važan je kotačić u cijeloj priči. Na četiri stranice pojavljuje se, diskretno, Erroll Garner, stvarna ličnost i svojevremeno vrstan džez glazbenik. Njegova večernja svirka u vili Olivije De Vera jedan je od boljih dijelova stripa i savršeno se uklapa u fini tok radnje koji niti u jednom trenutku ne oscilira.
Sredovječni odvjetnik Hilberto Felix i njegova puno mlađa supruga predivnoga stasa i izgleda, Grace Felix, žive u vili na brdu izvan Bahije, vode luksuzan život. Felix je jedan od saveznika Pitera Bagedala, jedina osoba koja ga je konstantno posjećivala u zatvoru, međutim njegov slučaj, konkretno, nije dobio na sudu. Obavještava ga o svemu što se događa, javlja mu i za tragičnu Lupinu smrt. Međutim, jedan je i od rijetkih tko zna za postojanje izgubljenoga plijena iz pljačke i zbog toga je neuvjerljiv Mister Nou koji ga drži na oku bez obzira na Bagovo uvjeravanje kako je odvjetnik čovjek na mjestu. Nešto neodređeno je sumnjivo, pak, kod Grace Felix. Tajanstvenost je obavijena oko njezine hladnokrvne površnosti i otvorene zavodljivosti. Njezina pojava u bikiniju ispred pilota prepuna je zatomljenih osjećaja i strasti. Vrlo je važan lik u daljnjem razvoju radnje i kulminaciji samoga stripa. Treba spomenuti i Tea Aristidesa, kapricioznog bogataša koji je do grla umješan u ovaj slučaj te policajca Firpa, kao sporednog, ali važnog lika.
Zanosna Grace Felix pomaže Mister Nou u istrazi
Ongaro je rođen u Veneciji, povijesnom gradu intrige i plesova pod maskama, stoga ne čudi njegova urođena sklonost spram kriminalističkih tema i misterija, na tipično talijanski način. Ispod maske prividno normalnoga skrivaju se slojevi zla. On se ne okreće najskrivenijim tajnama džungle, već ljudi. Osobne drame i sudbine sa dozom tragičnog pokretač su većine njegovih djela. Tipičan je predstavnik talijanske kriminalističke književnosti, poznatije kao giallo, u prijevodu žuto.
U "Gospodarici tajne" vjerovatno je dosegnuo vrhunac svoga stvaralaštva na ovome serijalu. Slojevit i promišljen scenarij, održavanje napetosti od početka do kraja, nepredvidivost i dojmljivi likovi glavni su aduti ovog dobrog romana. Fatalna privlačnost i ubojstvo zajedno čine temu koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim i upravo takvim pristupom Ongaro je udario u slabu točku čitatelja. Poigrava se, koristi zanimljive sporedne likove, od bogataša do uličnih štemera. Niti Roberto Diso nije daleko od svojih najboljih radova. Vizualno jako lijep strip; grad Bahiju ne crta prvi put, vjerno su dočarani interijeri i izgled kuća 50-ih godina, vile sa bazenima, plaže, žene, a znao je uhvatiti i trenutak, odnosno emociju, nostalgiju i napetost situacija kojih je u stripu zbilja puno. U akcijskim scenama odličan, inovativan, ali dosljedan svom stilu te ne karikira. Često mijenja kadrove, ne koristi previše crnu tintu. Može se slobodno reći, bez ustručavanja, da njegov crtež nema niti jedne mane i podiže ovu ionako odličnu priču za koji nivo više.
.jpg)
