Novi život

Mister No

MN MX 8d | 94 str.

„Kriv je ovaj grad, koji je skoro pa izgubio svoju dušu i pretvorio se u neku vrstu pakla!“

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 81%

Priča 8

Scenarij 9

Crtež 8

Naslovnica 6

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 87%

P*8

S*8

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • U potrazi za Kamanauom - Crvena stijena - Crna laguna - Novi život
    MN MX 8

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Una nuova vita
    MN SR 379

ZANIMLJIVOSTI

  • Oproštajnom Nolittinom sagom od 16 brojeva (orig. 364-379) objavljenih između rujna 2005. i prosinca 2006., završava redovni serijal Mister Noa 31 i pol godinu nakon njegovog debija na talijanskim kioscima u lipnju 1975. Nakon toga je objavljeno još nešto priča u popratnim edicijama; 5 specijala i jedan almanah. U međuvremenu, Jerry Drake vratio se na kioske u Masierovom projektu alternativne verzije lika s eksplicitnim sadržajem pod Bonellijevom etiketom Audace. Nedugo nakon toga se vratio i „originalni“ Mister No, a u prosincu 2021. godine objavljen je i jedan specijal. Te priče nisu kronološki nastavak tamo gdje je Nolitta završio u prosincu 2006. s brojem 379, već je riječ o dosad neispričanim pustolovinama koje su vremenski pozicionirane u vrijeme trajanja redovnog serijala, a prije završne Nolittine sage, a razlog za to je odluka da se ne mijenja kraj koji je osmislio kreator lika te će on kao takav ujedno i ostati.
  • Otac lika, Sergio Bonelli, po posljednji je put uskočio u kožu Guida Nolitte i vratio se pisanju završnih scenarija, a vratili su se i neki legendarni pilotovi crtači. Najviše tabli (802) nacrtali su Stefano i Domenico Di Vitto, zatim Roberto Diso (357), Marco Bianchini i Marco Santucci (171), Fabrizio Busticchi i Luana Paesani (150) i Fabio Civitelli (28).
  • Završnu je sagu objavio Strip Agent u 5 lažnih maxija, a i Veselom četvrtku nije puno ostalo do posljednje epizode serijala. Libellus je, dok ovo pišem, u fazi izdavanja newyorške sage.
  • Kod nas je pilotove avanture prvi objavljivao novosadski Dnevnik u ediciji LMS. Prvi broj „Dijamantska klopka“ objavljen je 1982.godine, a s brojem 997 „Medeni mesec“ 1993. godine izdavačka kuća se gasi, ostavljajući fanove i čitatelje u neizvjesnosti pilotovih daljnjih avantura sve do Slobodne Dalmacije, Strip Agenta, Veselog četvrtka i Libellusa.
  • Interesantno je da Mister No nikada nije zaživio na brazilskim kioscima, iako su bila tri pokušaja. Noblat je 1976. godine objavio tek prvih 5 priča, 1991. na red je došao Record s izvornim talijanskim formatom, a brojevi su sadržavali dopisne sesije Manaus Express u kojoj su čitatelji izvještavali o svojim dojmovima, Inferno Verde predstavljao je podatke o životinjama, plemenima i biljkama u Amazoniji i Atlas sesija, koju je pisao osobno Sergio Bonelli. Izdali su svega 20 brojeva kada je serijal ukinut 1992. godine. Zatim je 2002. izdavač Mythos Mister Nou dao još jednu priliku, no objavili su tek 24 broja.
  • U 31 i pol godinu bilo je 5 saga/ciklusa. Najduža i najuspješnija je afrička saga, objavljivana od travnja 1989. do rujna 1991. (orig. brojevi 167-196 + specijal „Zulu“). 1995. dolazi novi kurs u kojem su objedinjena dva ciklusa: o Legiji neživih, objavljivan od lipnja 1995. do prosinca 1996. (orig. brojevi 241-259) i New York ciklus od siječnja 1997. do siječnja 1998. (orig. brojevi 260-272 + maxi s tri priče) Azjska saga je objavljivana od kolovoza 2002. do listopada 2003. (orig. brojevi 327-341) te Nolittina oproštajna saga.
  • Završna saga odvija se između prosinca 1969. i prosinca 1971. i prema kronologiji Mister No ovdje ima oko pedeset godina (rođen je 1922.)
  • Većina pilotovih avantura dogodila se, općenito, 1950-ih. Tek nakon povratka iz New Yorka u Manaus (br. 273) serijal je kliznuo u 1960-e. Ima nešto priča kada je Mister No starac: br. 295 „Posljednja granica“ u kojoj se Mister No pojavio slaveći Novu 2000. godinu i team-up s Martinom Mystereom u specijalu „Bijeg iz Skyneta“, a ima i onih koje nas vraćaju u Mister Noovo sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu, zatim nekoliko koje se dešavaju neposredno nakon povratka iz rata, kao i Colombova o Jerryjevom djetinjstvu u New Yorku i nekoliko Masierovih o pilotovim tinejdžerskim godinama.
  • Na početku oproštajne sage pojavljuje se Coen iz tvrtke Coen i Bros. Taj simpatični vlasnik turističke agencije u New Yorku otvorio je pilotov serijal u lipnju 1975. Zanimljivo je da je ta prva priča, nazvana jednostavno „Mister No“, trebala biti u stvari druga po redu, poslije „Amazonije“, no Nolitta je u posljednji čas odlučio promijeniti redoslijed objavljivanja. Inače se Coen pojavljivao uvijek unutar prologa i u pričama „Crveni vjetar“, „Ubijte Krugera!“ i „Posljednja granica“.
  • Na kraju sage Mister No napušta Manaus, da bi se zajedno s Krugerom preselio u Rurrenabaque u Boliviji, a iz već spomenute priče „Posljednja granica“ znamo da će se u Manaus vratiti kako bi proslavio Novu 2000. godinu.
  • Str. 46-47, baš kao i u „Riu Negru“, u kojem se prvi put pojavljuje jazz pjevač i pijanist Dana Winter, Mister No ne odsluša „My funny Valentine“ do kraja.

Mogao bih započeti ovako: “…Oh, when the saints go marching in, oh when the saints go marching in…” sa stihovima crnačkog gospela kojeg je Jerome Jerry Drake prvi put čuo u jednoj kvartovskoj crkvi kao dječak, ni ne sluteći da će mu obilježiti život kao čovjeku pod nadimkom koji gotovo negira njegov izvorni identitet Amerikanca, zviždeći ili pjevušeći te stihove kao lik koji izbjegava nevolje, ali uvijek upadne u njih. Mogao bih započeti s likom koji je ispisao povijest talijanskog stripa izvan svakih tadašnjih Bonellijevih okvira, inspiriran čovjekom koji je stvarno postojao, izvjesnim kapetanom Vegom, pilotom kojeg je Sergio Bonelli upoznao u Meksiku tijekom jednog od svojih bezbrojnih putovanja iz kojih je crpio inspiracije za priče. Mogao bih započeti s isluženim veteranom umornim od nasilja i smrti koji je početkom 1950-tih pobjegao od američkog sna u ambijent tada potpuno nepoznat čitateljima, a koji će nam se otvoriti u svome šarmu i autentičnosti - u Manaus, uspavani i nezagađeni grad u Amazoniji u kojem život mirno protječe a dosada suvereno vlada, sve dok se ne pojavi klijent i odvuče Mister Noa u novu pustolovinu tipičnog Nolittinog kalupa: onu koja vam i u najdramatičnijim trenucima uspijeva izmamiti osmijeh, a to je oduvijek bila pozadina Mister Noovih avantura, onih koje su zaštitni znak serijala i u kojima otkrivate sloj po sloj jednog dekintiranog sanjara, zanesenjaka i romantičara, cinika u kojem je skrivena duboka melankolija i tvrdoglavog idealiste koji viče NE nasilju, NE zlostavljanju, NE sistemu, NE prljavom novcu, NE bogatstvu, NE izrabljivanju, NE ratovima...Samo ženama i alkoholu ne može reći ne.

Mogao bih započeti na još sto načina, ali mi se ovako čini prikladnije: „Uz gorčinu i nostalgiju prepuštam vama ovaj grad u koji sam se doselio prije dvadeset godina. Bježao sam od užasa rata koji je vođen diljem svijeta…ali bježao sam i od pipaka jednog novog društva koje je zamijenilo oružano nasilje suptilnijim sredstvima, ništa manje opasnijim. Karijerizam, egoizam, želja za uspjehom pod svaku cijenu…kult uspjeha i bogatstva…precjenjivanje materijalnih vrijednosti i ropstvo konzumerizma. Manaus koji sam imao prilike da upoznam bio je moje idealno sklonište. Ravnodušan na protok vremena, izgledao je kao da će vječno ostati otporan u slavi prije pedeset godina...i totalno izoliran nepreglednom šumom u kojoj su jedine ulice bile rijeke koje su riječ konkurencija činile besmislenom. Bio je to grad svakodnevnog preživljavanja, koji, potpuno lišen budućnosti, nije mogao nagraditi najlukavije ili kazniti najnaivnije. Bio je to grad rezignacije, ali i vedrine i lijenosti... one slatke lijenosti koja ti omogućuje da vrijeme i pažnju posvetiš prijateljima, problemima običnih ljudi i , zašto ne, čak i najskrivenijim stranama vlastite osobnosti. Danas postoji grad koji je sa osamdeset tisuća narastao na osam stotina tisuća stanovnika ... koji tjera svakoga da se nada poslu i novom životnom standardu, a da, nažalost, nije sposoban održati obećanja. Grade se velike tvornice, ali i sirotinjske favele za sve one koji su doselili. Onaj moj grad slatke rezignacije postao je grad vječne nade, lake iluzije, ali i neizbježnih razočaranja... grad rizika, nemilosrdne konkurencije kakva se, nažalost, događa u ostatku svijeta... grad koji nagrađuje moćne i beskrupulozne. Možda će taj novi model života, na kraju krajeva, donijeti i nešto dobro ljudima u Amazoniji i Brazilu, ali sigurno je da je ova nova atmosfera meni ne godi. Zbog toga sam vas sve večeras želio pozdraviti.“

U prosincu 2006. godine, nakon 31 i pol godine neprekidnog izlaženja na talijanskim kioscima, nakon 379 mjesečnih izdanja, 15 specijala, 2 maxi izdanja i 5 almanaha u kojima je Mister No preletio nebo Južne Amerike, zavirio u gotovo svaki kutak amazonske prašume, lutao po Africi, Sjedinjenim Državama, Indokini, serijal je završio. Mister No završava nakon bezbrojnih avantura, tučnjava, pijanki i djevojaka, odnoseći sa sobom svoje kontradikcije kao nesavršeni junak, idealist i nekonformist. Otišao je jedan junak koji nije bio popularan kao Zagor ili Tex, ali smo ga voljeli. Mister No je završio nakon što je na njemu ostavila neizbrisivi trag većina najboljih Bonellijevih scenarista: Castelli od 1977., Missaglia od 1978., Nizzi i Sclavi od 1982., Capone i Ongaro od 1986., a potom je većina njih, obdarena iskustvom pisanja pilotovih avantura, prešla na druge serijale ili se posvetila stvaranju vlastitih. Mister No se ugasio iz jednog razloga - zbog kroničnog pada prodaje uzrokovanog nemogućnošću autora da pronađu nove poticaje u amazonskim scenarijima. No, mogu li im zamjeriti? Oni nisu Sergio Bonelli koji je svoja brojna iskustva s putovanja pretočio u pilotove avanture, sve obuhvaćeno informacijama iz njegove ogromne knjižnice. I rezultat je tu - nezaboravni klasici.


I 16 godina nakon zatvaranja serijala, ja sam ljut. Ne zbog Nolittine završne sage. Ljut sam što je do nje uopće moralo doći. Ljut sam što je Mister No ostavljen da trune, da godinama kopni u nizu nenadahnutih i dosadnih priča u kojima autori kao da kažu: što još želite da vam ispričamo o Mister Nou a što nije ispričano u ovih trideset godina?! Potencijal autentičnog antijunaka nažalost protraćen je tijekom godina. Čak su pokušali revitalizirati serijal (nekoliko puta), što je čin sam po sebi hvalevrijedan. No, to je i rizik, a u pilotovom slučaju se u jednome trenutku pokazao kao promašaj.

Prvi ciklus priča smještenih daleko od Amazonije je izvrstan afrički ciklus, originalno objavljen između 1989. i 1991. i sadržan u 29 brojeva + jedan specijal. Prijedlog da se pustolovine Mister Noa prenesu iz Južne Amerike bio je izrazito revolucionaran budući da se nisu očekivale nikakve promjene, a kamoli toliko priča u strogom kontinuitetu posvećenih istraživanju gotovo cijelog afričkog kontinenta, a objašnjen je Nolittinom željom da u svojim pričama, nakon Amazonije, ispriča i svoju drugu omiljenu destinaciju za putovanja - Saharu. Da, Nolitta je u početku imao namjeru navratiti tek tamo, a onda brzo Mister Noa vratiti u Manaus, no kako se ideja razvijala, tako se ciklus širio.


Afrički ciklus ponajprije je došao iz Nolittine hrabrosti demonstrirane na legendarnoj američkoj Odiseji koju je Zagor proživio 1972./''74. Aspekt povezan s promjenom okruženja, s brojnim povijesnim i etnografskim činjenicama odlično uklopljenim u priče osvježio je serijal. Afrika je prikazana kao kontinent koji prolazi kroz delikatnu fazu svoje povijesti, razdirana krvavim sukobima dekolonizacije i vjerskim mržnjama između etničkih skupina, a tu su i neizostavne teme borbe protiv krivolovaca i zaštita flore i faune, okultizam i magija, misterije drevnih civilizacija, izgubljeno blago, čak i Legija stranaca. Nema sumnje, bar za mene, te priče su sinonim za odličnu avanturu u kojoj se nije mijenjala Mister Noova karakterizacija i jedan je od najboljih i najintenzivnijih perioda serijala, s pričama gotovo uvijek na visokoj razini. No te je priče pisao Guido Nolitta, a okupio je odličan tim: Alberta Ongara i Luigija Mignacca, a crtački tim se sastojao od provjerenih majstora: Roberta Disa, braće Di Vitto, Marca Bianchinija i Franca Bignottija, koji je, nažalost, preminuo tijekom objavljivanja afričke sage.


No, bio je to i početak kraja jer se Nolitta, vjerojatno zaokupljen obavezama kao urednik, odmaknuo od svog omiljenog lika nakon tog ciklusa, a Mignacco je postao glavni scenarist serijala i pomalo je krenuo u modernizaciju koja je vrhunac dostigla tzv. novim kursom. U lipnju 1995. serijal je proslavio dvadeset godina, a potom dolaze velike novosti i radikalne promjene. Masiero predstavlja uključene autore, a svi su oni bili pod pažljivim nadzorom Sergija Bonellija: prokušani Luigi Mignacco i Maurizio Colombo i „gušteri“ Marco Del Freo, Stefano Marzorati i Luca Trugenberger, baš kao i šarolika ekipa crtača; od pouzdanih veterana Roberta Disa i braće Di Vitto, okosnice svih ovih godina, do Fabia Valdambrinija, Orestesa Suareza, Alessandra Bignaminija, Giovannija Bruzza, Giuseppea Viglioglije i Paola Bisija. Opet se najavljuje kontinuitet jer će priče biti povezane u dugu sagu. Predstranica stripa predstavlja Mister Noa s novom odjećom (od idućeg broja i na naslovnicama), s putnom torbom i širokom panoramom u pozadini, kako bi autori dočarali ideju. Epizoda počinje u istoj putničkoj agenciji u New Yorku koja je otvorila prvi broj iz 1975., ali ovaj put simpatični Coen savjetuje klijentu da ne posjeti Amazoniju jer je preopasno, a već sama naslovnica radikalno je odskakala od svih ostalih i jasno stavljala do znanja da nas čeka nešto novo, drugačije i opasnije od svega do sada. Ulazak na scenu nemilosrdnog neprijatelja predstavlja značajnu promjenu s obzirom na to da Mister No nikada nije imao ultimativnog neprijatelja, kao što je to bio slučaj sa Zagorom, Texom ili Martinom Mystèreom.


Novi kurs je dobro startao, sa zanimljivim neprijateljem koji je pilotovo manausko utočište pretvorio u apokalipsu i potom ga natjerao da bježi. Taj stimulativan projekt ipak je zagušen nizom filler priča koje nemaju veze s Legijom neživih i bile su tu tek da produže sagu, no odredište koje se nazire na kraju putovanja, New York, rodni Jerryjev grad, ipak je više nego dovoljno da održi interes čitanja žilavih i sirovih priča, punih smrti i brutalnosti. No ono što je izazvalo najveće iznenađenje je presedan kojim su autori Mister Nou promijenili karakterizaciju: njegova snažna ironična crta i sposobnost da sebe nikada ne shvaća preozbiljno (karakteristike koje njegove priče čine laganim i tečnim) nestaju i postaje sumoran i depresivan lik, previše sklon alkoholu, no sve je to u kontekstu žilavih i brutalnih priča, prepunih nasilja i smrti. Čak bih rekao da je to jedan presedan u životu Mister Noa koji osobno cijenim i koji je iz mog kuta gledanja dao toliko potrebnu svježinu serijalu koji je nakon Nolittinog odlaska zapao u kolotečinu.


Paralelno sa avanturama novog kursa autori su imali plan napraviti serijal u kojem bi Mister No i dalje doživljavao avanture u Amazoniji (ciljajući valjda na dio čitatelja koji nije odobravao novi kurs) no do paralelnog serijala nikada nije došlo, naprotiv, dogodilo se upravo suprotno: autori naprasno prekidaju New York sagu (ostatak priča prebačen je u jedan maxi) i slijedi prijevremeni povratak Mister Noa u Manaus. Razlozi nikada nisu službeno otkriveni, ali se mogu zamisliti - razočaranje čitatelja pretočeno u nagli pad prodaje, a novi kurs prije svega nije oduševio Sergia Bonellija koji nikada nije stvarno vjerovao u ovu prekretnicu u životu svog lika i po njegovoj direktivi Mister No se vraća u Manaus, dobiva novu kuću i novi Piper, identičan onom koji je uništen u fatalnome br. 241, i njegov život se može nastaviti, manje-više, kao prije novog kursa.

Nakon povratka u Manaus, Mignacco naglašava dvojnost lika na simboličkoj razini: kad se vrati, Jerry odbacuje odjeću korištenu u New Yorku i transformira u onog starog Mister Noa: bezbrižnog i veselog, koji nevolje dočekuje s osmijehom. Očigledno je sve opet kao prije: klišeji i elementi koji su serijal učinili uspješnim vratili su se na svoje mjesto i Mister No se može kretati u scenarijima koji su mu najprijatniji i zbog kojih smo ga zavoljeli. No nakon određenog protoka vremena počinje se postavljati pitanje zašto onda, nakon što je napustio New York da bi se vratio u Manaus i odmah nastavio svoje lutanje Amazonijom, priče odaju opći dojam kreativnog umora? Zapravo, Mignacco se ponovno se našao u situaciji da mora pisati amazonske avanture za serijal koji je, od „Crvenog vjetra“ nadalje, doživio duboke i znakovite transformacije kako u pogledu raspona tema, tako i karakterizaciji Mister Noa. Mignaccova svijest o tome kako je nemoguće ispričati nešto novo držeći Mister Noa u njegovom uobičajenom okruženju amazonske džungle i Manausa, odnosno kako će on i ostali scenaristi od sada biti prisiljeni ubacivati uobičajene klišeje serijala, odrazilo se negativno, namjerno ili ne, i na potencijal priča. Mignacco nikada nije uspio ući u osnovu uspjeha Nolittinog, a zatim i Castelijevog, Sclavijevog, pa i Misagglinog Mister Noa, koji su s tim likom i južnoameričkim scenarijima ostvarili blizak odnos. Izuzev „Letećih tigrova“, „Zbogom, Afriko! „Patagonije“ i „Bezimenog vojnika“ (koje, gle čuda, nemaju veze s Amazonijom) ne mogu se sjetiti Mignaccovih priča vrijednih spomena.

Između 2002. i 2003. Kruger uključuje Mister Noa u azijsku sagu (orig. br. 326-342). Ovdje Mignacco pokušava razviti Sergijevu ideju najavljenu u rujnu 1999. godine: „Onima koji su razumljivo znatiželjni saznati više o misterioznoj prošlosti Esse-Essea mogu reći da prošlost nikada ne umire, pogotovo ako je netko živio opasno. Doista, ponekad se prošlost vrati... da ubije! Kada se to dogodi, Mister No bit će uključen u dugu avanturu, punu obrata, zajedno s - pa čak i protiv – Krugera.“

Azijska je saga razočarala i samog Bonellija jer nije dodala niti otkrila ništa posebno intrigantno Krugerovom liku, niti je predstavila prijetnje iz prošlosti ili granične situacije između Mister Noa i Krugera. Mignacco je trivijalizirao Krugerov lik koji je u svojoj izvornoj karakterizaciji bio beskrupulozniji i suroviji od svog američkog prijatelja, a Mignaccov Mister No je lik koji je u jednom trenutku došao do samoparodije i kao da je iscrpio svoju kreativnost. Ovo je prijelomna točka u kojoj je Nolitta čvrsto odlučio završiti s Mister Noom jednom za svagda i počinje realizirati završnicu. Kad se već znalo da se redovni serijal bliži kraju Nolittinim scenarijima za posljednju avanturu, i Mignacco se odlučio oprostiti od Mister Noa pričom “Blago Saint-Exupéryja” i “Prijetnja iz prošlosti” (br. 360-361) Na kraju te epizode, u sumrak, Mister No je u zračnoj luci u Manausu i prima razglednicu iz Caracasa na kojoj piše: „Putujem. A ti, zar ne želiš otići? Papa.“ Ovaj sugestivni kraj vjerojatno je u Mignaccovoj namjeri bio njegov posljednji pozdrav Mister Nou, no, stvari su ispale malo drugačije; iznimna duljina Nolittine oproštajne sage nije samo dovela do odgode početka njezina objavljivanja, već je i prisilila Mignacca dovrši neke stare epizode koje su ostale u ladici i potom slijedi Nolittina duga oproštajna saga. Kraj Mister Noa trajao je gotovo godinu i pol; početni plan da se razradi u šest brojeva na kraju je povećan na šesnaest.

Nolitta je iskusan pisac, zna svoj posao, zna Mister Noa u dušu, ta njegovo je čedo. Jednom je izjavio: „Mister Nou volim pripisivati određene ideološke stavove, određene emocije i određene reakcije koje su dio moje osobnosti…kao da sam želio biti on.“

Kroz Mister Noa, Sergio Bonelli govorio nam je i o ekologiji kada to nije bila raširena tema u javnosti i kada se masmediji nisu bavili problemom uništavanje amazonske prašume. I upravo odatle treba krenuti, od izjave ljubavi prema američkom pilotu koji je svoj unutarnji mir pronašao u Manausu, daleko od kaosa svijeta u punom razvoju, od posljedičnog ludila koje se širi s vlasti, od korupcija, od užasa svjetskog rata koje će uvijek nositi sa sobom, i vodi ga je na njegovo posljednje putovanje. Mister No je završio, ali me Nolitta u toj dugoj završnici vratio u ono staro vrijeme. Sve je tu, kao i prije, u tih 16 priča; duhoviti interludiji, klasični Nolittini dijalozi ispresijecani trenucima lirike, akcija, drama, mnoga poznata lica: putnički agent Coen, jangadeiro Stelio, vjerni barmen Paulo Adolfo, Irene, Marija i Madalena, tvrdoglavi narednik Oliveira, pijanist Dana Winter i naravno Kruger, dugogodišnji prijatelj i suborac iz mnogih nezaboravnih avantura.


No, nešto se promijenilo. Ova se saga sastoji od priča ujedinjenih dubokim ekonomskim i društvenim promjenama koje su početkom 70-ih dovele do masovnog emigriranja siromašnog stanovništva, industrijalizacije Brazila i intenzivnog iskorištavanja resursa amazonske prašume od strane brazilske vlade i stranih multinacionalnih kompanija, prisutnosti gerilskih skupina koje se bore protiv vojne diktature, a Nolitta nam pokazuje i prve znakove trgovine drogom iz Kolumbije. U ovim pričama dano je mnogo povijesnih, zemljopisnih i socioloških podataka kako bi čitatelji bolje razumjeli velike promjene u Amazoniji i Brazilu, a pripovijedanje istih je povjereno tukanu, koji će, avaj, loše završiti na posljednjoj stranici serijala.


Sergio Bonelli je prije završne sage izjavio da Mister No više nema što za reći. Razlozi koje navodi pomalo su upitni: tvrdi da je serijal nakon 30 godina obradio sve najzanimljivije teme koje južnoamerički scenarij može ponuditi te da se lik Mister Noa savršeno slaže s generacijama čitatelja iz 70-tih i 80-tih, i kao takav, Mister No nema više što reći. No ovom oproštajnom sagom, za koju sam poželio da nikada ne završi, pisac Nolitta proturječi izdavaču Bonelliju, pokazujući da Mister No, ako je u pravim rukama, ima još puno toga za reći. Nolitta u ovu odličnu završnu sagu ulaže cijeloga sebe i ja sam osjetio da je ovo onaj moj stari Mister No; autentičan, istinit. Nije bitno je li on u 1950-ima ili 1970-ima, jer u svakom vremenu postoje razni problemi kojima se treba pozabaviti, a iznad svega, Mister No može biti glas prosvjeda, glas sirotinje, glas domorodaca, glas svih obespravljenih, baš kao što je nekad bio.

Uživao sam čitajući ovu sagu jer je evidentno da Nolitta daje lekciju iz stila prijašnjim autorima pokazujući kakav bi trebao biti pravi miniserijal: jedna duga priča sa snažnom idejom iza sebe, jedna duga priča sastavljena od zasebnih priča, ali isprepletenih ljudskim i društvenim dramama. Ovo je Mister No kad je plovio Rio Negrom i prelazio Pantanal, on je dokoni Mister No u baru Paula Adolfa, on je Mister No koji je pomalo ludi neizlječivi romantičar, vječni sanjar koji kroz ovu sagu razgovara sa svima: pilotima, vozačima, barmenima, policajcima, odvjetnicima, trgovcima ljudima, krijumčarima, prostitutkama, gerilcima, vojnicima, domorocima...a svi ti ljudi iznose svoja gledišta, motivacije, težnje i snove o Brazilu koji se mijena naočigled.


Dozvolite mi da vas kratko provedem kroz priče u kojima razočarani Mister No opisuje proturječnosti i preokrete koji se događaju u Brazilu, vremenski smještene od kraja 1969. do kraja 1971. godine.

Prolog prve priče sage naslova „Nešto se promijenilo“ (recenzija) prikazuje povratak Mister Noa iz Australije u Brazil u prosincu 1969. nakon godinu i pol izbivanja. Saga počinje u turističkoj agenciji „Coen & Bros“, poznatoj iz prvog broja objavljenog u lipnju 1975. Osoba kojoj Coen sažima glavne događaje u 1969. godini (od slijetanja čovjeka na Mjesec, rata u Vijetnamu i sukoba u Londonderryju) je ni manje ni više nego Stefano Di Vitto, a simpatični Coen tek šturo naznačuje promjene koje su zahvatile ne samo Manaus, već cijeli Brazil.

U prvoj se priči pojavljuje Stelio, jangadeiro koji se prije pojavio samo u klasiku Atlantik!, koji je došao u Manaus u potrazi za poslom. U ishodištu promjena u Manausu nalazi se Nacionalni integracijski plan, odnosno niz politika za poticanje internih migracija za naseljavanje Amazonije i razvoj poljoprivrede, stočarstva, rudarstva itd. Kako bi se potaknula industrijalizacija i privukao strani kapital, Manaus je postao slobodna ekonomska zona, to jest, područje slobodne trgovine bez poreza. Mister No, čim se vratio u Manaus, upao je u sukob s Abacaxijem, krijumčarom zlata koji bi ga htio zaposliti kao i mnoge druge pilote na njegovom platnom spisku. No, pilotov odgovor krijumčaru ne moram vam govoriti. Pojavljuju se i poduzetne Irena, Marija i Madalena koje su otvorile novi bar Manausu, raskošni „Paraiso Verde“. Od njih Mister No saznaje da se Kruger preselio u Castanheiru, u brazilskoj regiji Acre.

U drugom dijelu priče, na 133 stranice i nacrtanome od strane braće Di Vitto, Mister No je prema klasičnom kalupu „mušterija nešto skriva“ uključen u fenomen koji je između 1969. i ranih 70-ih doveo do formiranja revolucionarnih skupina, to jest naoružane opozicije brazilskoj vladi, sastavljene od neiskusnih mladih studenata koji bi se igrali rata i gerile, no mladi idealisti tragično skončavaju.

„Ayahuasca“ (recenzija), priču od 199 stranica dizajnirao je par Marco Bianchini & Marco Santucci (171tabli) i Fabio Civitelli (28 tabli). U ovom dijelu Mister No pomaže svom prijatelju Steliu da izađe iz pakla snažnog halucinogena i šapa mestre Raimunda, malicioznog peruanskog šamana. Kako bi financijski pomogao Steliu da napusti Manaus, Mister No stavlja Pipera pod hipoteku.

Zasjeda na „Victoriji“ (orig. brojevi 369-370) Ovaj dio, na 177 stranica, grafički je povjeren Robertu Disu, s tim da je prvih nekoliko stranica nacrtao Fabio Civitelli. Mister No, uz bok svom prijatelju Ulissesu Ribeiri (njegovo prvo pojavljivanje), planira i provodi vlastitu osvetu protiv krijumčara Abacaxija, s kojim se sukobio pri povratku u Manaus. Ponovno vidimo Awavea, poglavicu Caripuna, kojeg smo prvi put vidjeli u klasiku Pruga prokletih. U usporedbi s tom pričom, pleme je izgubilo svoj drevni ponos i živi u sirotinjskim uvjetima na rubu sela kopača zlata. Moreno Galindez, kojeg je kolumbijska mafija pozvala da preuzme Abacaxievo mjesto u Porto Velhu, ima nalog da eliminira Mister Noa i Ulissesa. Međutim, razvoj ovog podzapleta bit će ispričan u specijalu broj 17.

Šuma gori! (br. 371-373) Ovaj dio oproštajne sage dug je 286 stranica, prvih 150 tabli nacrtao je par Fabrizio Busticchi i Luana Paesani, sljedećih 96 Roberto Diso, i posljednjih 40 Stefano i Domenico Di Vitto. Mister No stiže u Castanheiru u regiji Acre (kutak Amazonije na granici između Perua i Bolivije), gdje pronalazi Krugera i uključuje se u borbu između seringueirosa (sakupljača gume) i velikih zemljoposjednika koji žele posjeći tropsku šumu i pretvoriti je u pašnjake za stoku.

Zabava je gotova (374) Ova priča, duga 84 stranice, koju su nacrtala braća Di Vitto, posvećena je ispraćaju Krugera u Manausu. Nijemac se preselio u argentinsko skijalište San Carlos de Bariloche kako bi upravljao hotelom čiji je postao suvlasnik. Tijekom oproštajne zabave Kruger zaglavi u zatvoru zbog tučnjave s pijanim vojnicima, a kako bi ga izvukao iz zatvora, Mister No pristaje pomoći vojsci, a po prvi put govori o Rurrenabaqueu (malom selu u Boliviji) kao mjestu gdje će otići živjeti kada odluči napustiti Manaus, kao što će to učiniti u br.379.

U potrazi za Kamanauom (br. 374-378) Najduži blok sage, 367 stranica, nacrtala su braća Di Vitto. Mister No traži Kamanaua, poglavicu Waimiri-Atroari Indiosa. Zadatak misije koju vodi Mister No je uvjeriti starijeg poglavicu da se sastane s vojnim vlastima kako bi se dopustio prolazak nove asfaltirane ceste kroz rezervat Indiosa, koja bi povezivala Manaus s Boa Vistom. Epizoda također govori o varanju i korupciji u organizaciji koja se bavila zaštitom domorodaca, te vjerskih misija različitog podrijetla profiliranih u raznim kutovima Amazonije da preobrate domoroce.

„Crna laguna“ (br. 378-379) U ovoj kratkoj priči od samo 49 stranica koje je nacrtao Di Vitto, Mister No vodi jednu od svojih mušterija u originalni bar „The creature“ gdje se prisjeća poznate scene iz filma "Čudovište iz crne lagune". Večer će tragično završiti.

I evo nas, „Novi život“ (br. 379). Prvih je deset stranica posvećeno zatvaranju prijašnje priče, a ostatak od 84 stranica, koje je nacrtao Roberto Diso, odvija se uglavnom tijekom posljednje večeri Mister Noa u Manausu 29/30. studenoga 1971. Priča u kojoj nema avanturističkog zapleta i raspleta, a koja pripovijeda o Jerryjevom polaganom opraštanju od prijatelja i Manausa. Tom prigodom, uz vjernog barmena Paola Adolfa, vidimo i Danu Wintera, simpatičnog jazz pjevača i pijanista u svome trećem nastupu (Rio Negro i Glazba, maestro!) Jerry pozdravlja sve i odlazi Piperom u Boliviju. Kao vjerni suborac, Kruger će ostati uz Mister No do kraja serijala, a u posljednjem ciklusu on će prvi će od njih dvojice napustiti Manaus, ne trpeći više ono što je grad postajao s početka ''70. No, kada sazna da se Jerry preselio u Boliviju, Nijemac će ga dočekati na njegovom konačnom odredištu i njih će dvojica krenuti prema baru na piće, kao u stara dobra vremena.

Moram reći da me iznenadila posljednja priča kojom Nolitta zatvara serijal. Nema u njoj zapleta ni raspleta, nema ni truna akcije, nema nasilja, nema dramatike, tek slatko-gorki okus opraštanja od lika koji je svima ušao pod kožu, pa opet, i kao takva, dokaz je odličnog spoja između Guide Nolitte i njegovog najomiljenijeg lika. Na prvo čitanje posljednje priče završne sage činilo mi se da Mister No (ili bolje rečeno Guido Nolitta) sebe ne shvaća preozbiljno: griješi na dan ispraćaja; Mister No dolazi dan ranije u bar Paula Adolfa, svaki put krivo izgovori ime svoje prijateljice, zaspi u Piperu ne uspjevši vidjeti izlazak sunca na dan svog odlaska iz Manausa. No upravo ti detalji, naoko nebitni, pokazuju kako je Guido Nolitta dopustio sebi da ispriča te detalje, te „sitnice“ kao posljednju priču o čovjeku koji nije heroj, niti se pretvara da jest: on je čovjek, sa svojim slabostima.

No najupečatljivije od svih tih „sitnica“ je dugi oproštajni Mister Noov govor koji razotkriva njegovo stanje. Gotovo da je to govor gubitnika koji misli da je beskorisno boriti se protiv vjetrenjača i da je najbolje otići. Čovjeka koji je od prve epizode govorio „NE“ sistemu, Nolitta kao da je silom izložio neizbježnoj predaji. Ujedno je taj govor i Nolittina samoironija, jer vidjevši reakciju mladog Aluisia koji zaspi pri dugom rezigniranom Mister Noovom govoru shvatite da Aluisio predstavlja nekog novog čitatelja za kojega Mister No nije ništa doli stari nostalgičar za prošlim vremenima: lik neke druge generacije; moje, naše generacije.


A kad se svjetla ugase u klubu koji je Paulo Adolfo otvorio njemu u čast, tada se pojavljuje pijanist Dana Winter koji se notama „My funny Valentine“ osobno oprašta od Jerryja, no baš kao i u „Riu „Negru“, Mister No nije čuo pjesmu do kraja, jer ovdje, u naponu vidljivih emocija, osjeća potrebu da ode. Ljubi Jaciru i u vrlo poetičnoj sekvenci napušta Paulov bar i šeće sam ulicama u Manausa, paleći cigaretu. A Jacira će se vratiti kući iznimno impresionirana ovim tako neobičnim likom i tako drugačijim od svih.


I sad se postavlja pitanje zašto je Mister No olako digao ruke od Manausa? Ukratko, Nolitta ga je kroz cijelu završnu sagu izlagao situacijama u kojima Mister No polako shvaća da je Manaus nepovratno izgubio ono zbog čega ga je zavolio - tu dokonost i slatku lijenost, bezbrižnost života iako si bez novca. Manaus se pretvorio u grad koji melje ljudske sudbine u žrvnju industrijalizacije, a najznakovitije to predstavlja rečenica „Kriv je ovaj grad, koji je skoro pa izgubio svoju dušu i postao neka vrst pakla!“

Možemo i analogijom; Zagor ima dom kojem se vraća. Može krenuti u odiseje, beskrajna putovanja i duga lutanja, ali na kraju se uvijek vraća kući - u kolibu u darkvudskoj močvari. To je njegovo utočište gdje se može odmoriti, povratiti snagu, otići u lov, porazgovarati sa starim prijateljima, našaliti se, a kada nevolje opet zaprijete, krenut će iz svog doma u novu avanturu. Mister No, s druge strane, nema dom. Naravno, njegov dom bi mogao biti Manaus, ali nije. Jedino mjesto koje je za njega dom je njegov Piper, toliko da kada civilizacija stigne do Manausa, Mister No jednostavno sjeda u svoju staru vjernu leteću krntiju i odlazi. Čak se ni Piper ne opire odlasku, jer pali iz prve.

Usporedio bih Nolittina dva oproštaja od svojih najomiljenijih likova. Priča o „Vječnoj magiji“ posljednja je priča o Zagoru koju je napisao Nolitta, a završna scena sa Zagorom i dječakom Akotom je svojevrsna primopredaja serijala u ruke novih scenarista. Zagor izjavljuje da je uvijek spreman za borbu, a na kraju to potvrđuje svojim bojnim pokličem, dok će Mister No učiniti u svojoj posljednjoj priči sasvim suprotnu stvar. U cijeloj posljednjoj priči izražen je snažan Nolittin fatalizam koji je do kraja slijedio svoje uvjerenje o serijalu koji se treba ugasiti: i pilotovim dugim rezigniranim govorom, u stvari, bolje rečeno monologom, a napose tukanovim krajem koji je Nolittin svojevrsni ironični omaž i sebi kao piscu i Mister Nou koji može samo pasivno reagirati na stvarnost koja se prebrzo mijenja. On nije Zagor, on ne može sve ispraviti, on ne može sve vratiti na staro, on je nemoćan pred stvarnošću. Nešto se promijenilo i Mister No je postao samo osoba koja odlazi, ako hoćete i bježi, kao da univerzalne vrijednosti kojima smo svjedočili od prve epizode imaju rok trajanja. Možda izgleda kao da je Sergio Bonelli na kraju dopustio da ga obuzme pesimizam, no nije tako. Mister No, kao buntovnik kakav jest, ne pristaje na kompromise s novom stvarnošću te nakon niza razočaranja i poraza odlučuje promijeniti sredinu.


No nemojte se ljutiti na Nolittu zbog takvoga kraja, jer sjetite se, Mister No je već jednom pobjegao, početkom ''50-ih iz svog rodnog New Yorka u Manaus. Tako je zatvorio jedan krug koji je počeo odrastanjem bez oca na grubim asfaltnim ulicama New Yorka, prijavljivanjem u Leteće tigrove, sudjelovanjem u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnim životarenjem. Tako i ovdje, pomiren s porazom bježi, a Nolitta zatvara jedan krug i ostavlja otvoren prostor za svojevrsni novi ciklus, do kojeg nikada nije došlo niti će doći. I bolje, jer nakon ovog Nolittinog epitafa, nema tog pisca koji bi se usudio nastaviti. U biti, nema se što više dodati: jasno je da kroz cijelu oproštajnu sagu Nolitta polagano priprema Mister Noa za konačni odlazak iz Manausa i Brazila koji su u Mister Noovim očima izgubili su sve ono zbog čega se tamo i nastanio početkom ''50-ih.


Robertu Disu pripala je čast da zatvori serijal. Zasluženo. Diso je kroz tri desetljeća bio oslonac serijala i kao crtač naslovnica nakon Galliena Ferrija (od broja 116) i kao crtač avantura, i dati nekom drugom ovu posljednju priču nije dolazilo u obzir. Neću reći da je ovo Disov oproštaj od Mister Noa, naime, surađivao je on na projektu Mister No-Povratak, a i nacrtao je božićni specijal objavljen 2021. Ovo je zatvaranje jednog kruga koji je trajao trideset jednu i pol godinu, zatvaranje njegovih i naših emocija tom posljednjom pričom. Vjerujem da ni njemu nije bilo lako kada je crtao oproštajnu sagu, a posebice ovu zadnju priču, vjerojatno mu je u mislima preletio ne samo period od 1975. i „Čovjek iz Gvajane“, već i počeci suradnje sa Sergiom Bonellijem na dvije priče za serijal Rodeo, nakon kojih mu je Sergio odmah predložio suradnju na Mister Nou. Bila je to prekretnica u Disovom profesionalnom životu, a komotno napisati da je njegov Mister No za mene onaj „autentični“ Mister No. Znam da će se Bignottijevi fanovi možda malo i naljutiti na tu izjavu, ali nipošto ne želim time umanjiti njegove zasluge, i on je meni drag, uz bok samome Disu, legendarnom crtaču koji je pilotovim avanturama podario strast, a i podario je Mister Noovoj fizionomiji svoju sliku i priliku. Vodio ga je na razna mjesta diljem svijeta na kojima je Mister No pokazivao svoju neodoljivu karizmu i tako nam omogućio da se saživimo s tim likom do te mjere da jednostavno osjetiš autentičnost jednog antijunaka, baš kao i u ovoj posljednjoj priči u kojoj su nam i veliki Guido Nolitta i veliki Roberto Diso htjeli reći: Tko je rekao da heroji uvijek pobjeđuju? Tko je rekao da nikad ne bježe?

Ovu uredničku smrt Mister Noa nemojte shvatiti doslovno, jer ima nešto što tješi sve nas koje povezuje i kojima je pod kožu ušao Mister No. Ponovno ću se prisjetiti najvećih vrhunaca: ponovno ću pročitati Rio Negro, Posljednjeg cangaceira, Atlantik, Lovce na glave, Mister No ide u rat, Mafija ne prašta, Poštansku kočiji, Prugu ukletih, Leteće tigrove, Izazov na Pantanalu, Mau-Mau, Saharu…Ponovno ću, po nebrojeni put, pročitati sve priče do broja 200 jer ima nešto što me tješi u svemu tome: znam da će svaki put kad se poželim Mister Noa biti dovoljno ponovno otvoriti te stare priče i tada će Mister No opet veselo zazviždati ili zapjevušiti „Oh, when the saints go marching in…“

Naprijed

MN MX 5 Ayahuasca

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • velka031

    Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Fenomenalan kraj neprežaljenog serijala, valjda će ga jednom ipak uspjeti oživjeti na radost svih nas koji smo odrasli uz najdražeg pilota.

    A Igore, pa ti si lud, ovo je jedan od najboljih tekstova koji sam pročitao o stripu općenito - kapa dolje!

    21.12.2022
    07:41:00 sati
    velka031
    uredi
  • Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Suzo, dođi na oko!

    21.12.2022
    08:48:00 sati
    pcoro
    uredi
  • delboj

    Ukupna ocjena 54%

    5, 5, 6, 6

    Neočekivan kraj, nije mi se ovo pretjerano svidjelo. Ni crtački, a ni scenaristički.

    21.12.2022
    11:09:00 sati
    delboj
    uredi
  • Ukupna ocjena 77%

    8, 9, 7, 5

    Ovo sam i ja pokušao recenzirati, ali ovo je, jednostavno, za 3 klase bolje od onoga što sam napisao. IGORE SVAKA ČAST. Šteta da se ovo ne objavljuje na našim kioscima. Evo i mog osvrta na epizodu:

    Nakon brojnih avantura, uspona, padova, zgoda i nezgoda, nažalost, došlo je vrijeme da se pozdravimo s našim najdražim pilotom Jerrijem Drakeom. Ma, znate što? Neću ga ovako oslovljavati, siguran sam da bi mu bilo draže da ga zovemo Mister No. Da, ovo je posljednja epizoda Mister Noa i serijal je završen sa brojem 379. Još 24.3. sam ostavio kratki kometar ispod zadnjeg Strip-Agentovog lažnog maksija i on je glasio: "The end. Šteta da je ovo završilo. Također, čudi me da zadnji broj serijala nema recenziju. Možda bih ga mogao rezervirati, jednog dana...". Pa, čini se da je taj dan napokon stigao. Nažalost, sve što počne, jednom mora i završiti. Tako je završio i Mister No. Naravno, Nolitta se pobrinuo da zadnja epizoda serijala bude melankolična i emotivna, ali ne i predepresivna.. No, kako je sve počelo? "Donđovani? Zgubidan? Nasilnik? Da, on je sve to! Isto kao što je i bezobrazan, hrabar, surov, drzak, obijestan, tvrd, nemilosrdan, ali isto tako i velikodušan, veseo, vjeran, pošten, šaljivčina. Jednom rječju, on je Mister No!" Početkom 1975. ova je najava osvanula u brojnim Bonelli stripovima i uskoro je na kioske stigao prvi broj novog serijala. Za realizaciju se pobrinuo, za mene, najbolji duo talijanskog stripa svih vremena. Da, Nolitta i Ferri koji su nam zajedno podarili brojne nezaboravne avanture Duha sa Sjekirom, kreirali su i premijernu epizodu sjajnog novog serijala. Nakon premijere, usljedio je nevjerojatan uspjeh kakav ni Nolitta nije zamišljao, pa je jednom morao prekinuti odmor kako bi se u tiskanje poslalo još primjeraka prvog broja zbog oduševljenja publike. Neki s punim pravom smatraju Mister Noa remek-djelom devete umjetnosti.  Najava za prvi broj Mister Noa Ono što mi se kod njega svidjelo je to što je uvijek uvelike odskakao od tipičnih strip-protagonista. Često je završavao prevaren, pokraden, pretučen i zbog toga smo se sa njime mogli identificirati u jednoj mjeri. (Zagor, Tex su, primjerice, uvijek premlatili svoje protivnike, dok je kod Mister Noa drukčije).

    Da, Mister No je običan čovjek sa svojim vrlinama i manama, čovjek koji radi greške, kojemu ne ide uvijek sve od ruke, ali se nikada ne predaje i uvijek je voljan pomoći ljudima u nevolji i boriti se protiv nepravde. Iako svi to znate, još jednom ću ponoviti legendarnu priču oko nadimka Mister No i načina na koji ga je naš Jerry stekao. Jerry Drake zaradio je svoj nadimak Mister No 1941. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je sudjelovao u dragovoljačkom odredu Letećih tigrova na Pacifiku. Tom prilikom zarobio ga je okrutni japanski pukovnik Saiko koji ga je ispitivao i mučio, ali Mister No je uporno na sva pitanja odgovarao NE. To je zaista bio frajerski potez i zbog njega mi se Mister Noov lik još više dopada.  Kao što je općepoznato, Nolitta je radnju stripa postavio u 50.-e godine prošlog stoljeća, u vrijeme kada tehnologija još i nije postojala u današnjoj mjeri, kada su službeno postojala samo 2 spola, kada ljudi nisu 10 sati dnevno gledali u ekrane, kada su se maske nosile samo za maškare, kada je postojala netaknuta divljina i kada je sve bilo jednostavnije. Naravno, ne mogu tvrditi da je onda bilo bolje, jer se nisam rodio (zapravo, ni roditelji mi se nisu rodili, a i djedovi i bake su bili djeca vrtićke uzrasti), ali iz priča starijih čuo sam da su se ljudi više družili, često su si međusobno pomagali i zajedno slavili u raznim prigodama. Danas, nažalost, toga više nema. New York 1950.-ih   Nolitta je kroz završne epizode Mister Noa prikazao i nemilosrdan "napredak" koji nezaustavljivo uništava prirodu. Naime, šume se sijeku, jezera se isušuju, životinje gube svoja staništa i to sve zbog ljudi. Nekontrolirana sječa stabala je problematizirana još 2006. godine u ovom stripu, a i danas je velik problem. Još veći nego prije, zapravo. Od 2006. prošlo je 16 godina, nevjerojatno je kako vrijeme leti, a zanimljivo je i kako ovdje recenziram strip koji je izašao kada sam imao dvije godine :) Mister No mi se često čini kao relikt nekog prošlog, boljeg vremena kojemu, nažalost, mogu svjedočiti samo kroz filmove, stripove i djelomično glazbu. U današnjem svijetu, jednostavno, ne mogu zamisliti nekog čovjeka koji gotovo bezbrižno živi u prašumi i vozi avion te njime prevozi ljude. Mislim da bi ga u 2022. godini ili ismijavali ili prozvali luđakom. Nasreću, Nolitta ga je mogao zamisliti 1975. i podario nam je odličan strip. Kroz cijeli serijal prodefilirala je pozamašna količina više ili manje uspješnih autora koji će kasnije biti analizirani.  Ovo je, dakle, recenzija posljednjeg broja jednog odličnog serijala. Prije no što zapravo počnem ( dosadašnji dio je bio samo neki uvod), moram istaknuti kako mi je ovo treći put da pišem recenziju poslijednjeg broja nekog serijala (Chico u šetnji kroz vrijeme, Priče s Divljeg zapada, Mister No) i iskreno se nadam da to neću više raditi jer bi to značilo da su u SBE-u ponovno ugasili neki serijal.

    Dragi prijatelji, vežite se, sjednite u piper, opustite se i dopustite Mister Nou i Qwertzu da vas provezu Amazonom. Mister No pali svoj zrakoplov i uzletili smo. Ispod sebe možete vidjeti predivnu panoramu Amazonije prošlog stoljeća.    Divlji krajolik prepun biljaka i raznih životinja. Visoke temperature. Bezbroj malih rijeka i potoka. Visoka stabla. Lijane. Da, sve je to krasilo Amazoniju u vremenu kada ju je i sam Nolitta posjetio i dobio inspiraciju za Mister Noa. Prašuma, džungla ili kako ju već želite nazvati je, uistinu, vrhunski primjer toga kako priroda može biti veličanstvena. Naravno, vremenske prilike znaju biti čudne, pa sam siguran da je i Mister No mnogo puta doživio situaciju u kojoj sija sunce i odjednom započinje prolom oblaka koji traje nekoliko dana. Jednostavno ne možete znati što vas čeka u prašumi. Upravo je i Nolitta često kroz serijal igrao na tu kartu nepredvidivosti. Primjerice, mogli ste šetati prašumom i začuti šuškanje u grmlju. Mogla je to biti samo neka ptičica, mogao je biti jaguar, a mogla je biti i smrtonosna zmija, isto kao što je Mister Noova mušterija koju prevozi piperom mogla biti običan čovjek, znanstvenik, ubojica ili pljačkaš.  Mister No mi se svidio kao serijal upravo i zbog svoje nepredvidivosti i toga što nije baš lako predvidjeti o čemu se radi u pojedinoj epizodi. Dakako, ako se stavite u kožu nekog turista kojeg Mister No vozi svojim piperom, možete doživjeti veličanstveno putovanje.  Prvo što ću vam danas, kao vaš vodič, ispričati jest porijeklo naziva prašume. Naime, uvijek sam mislio kako su Amazonke dobile ime prema amazonskoj prašumi. No, istina je upravo suprotna. Dakle, kada su Španjolci prvi puta došli u brazilske prašume u blizini velike rijeke, otkrili su da su nastanjene brojnim plemenima koja sačinjavaju isključivo žene. To ih je asociralo na staru grčku legendu o amazonkama koja se više manje može ovako sažeti: one su bile ratoborne kćeri boga Aresa i nimfe Harmonije. Imale su svoju državu na obalama maloazijske rijeke Termodonta u Kapadociji, ili na Kavkazu, a često su provaljivale na zapad, pa i u Grčku. U njihovoj su državi muškarci živjeli kao osakaćeni robovi, a amazonke su se bavile lovom, odgajanjem kćeri i ratom. Jedanput godišnje dolazile bi u dodir s muškarcima jednoga susjednog naroda da im ne izumre rod. Mušku su djecu ubijale. Prema antičkoj pučkoj etimologiji, amazonke su žene bez dojke (a – bez, mazone - dojka), jer su rezale ili spaljivale desnu dojku da im ne smeta pri napinjanju luka. Legende o amazonkama upućuju na tragove matrijarhalnog poretka kod nekih maloazijskih plemena. Zanimljivo je dodati kako se s Amazonkama susreo i Duh sa sjekirom u jednoj od epizoda JA odiseje. Taj je susret, ipak interpretiran nešto drukčije nego biste očekivali. (https://www.stripovi.com/recenzije/zagor-zg-vec-99-102-ratnice/2391/).   No, sada prelazimo sa povijesti i mitologije na biologiju, odnosno na brzinsko upoznavanje s biosferom Amazonije. Ne biste vjerovali koliko sam dokumentaraca morao pogledati i enciklopedija prelistati da se pobliže upoznam sa Mister Noovim prirodnim okruženjem.

    Pluća našeg planeta", kako se Amazonsku prašumu često naziva nastala su pred najmanje 55 milijuna godina, a nastanjena je sa preko 2,5 milijuna različitih vrsta insekata, preko 40000 vrsta biljaka, 2200 vrsta riba, 1200 vrsta ptica, 420 vrsta sisavaca, 450 vrsta vodozemaca i 370 vrsta reptila. Od navedenih vrsta, brojne mogu biti smrtno opasne za ljude što prašumu čini još „uzbudljivijom“ Kada već analiziramo razne znanstvene aspekte, vrijedi spomenuti i geografski. Dakle, veličanstvena se prašuma proteže na čak 9 država: Peru, Venezuelu, Ekvador, Boliviju, Gvajanu, Surinam, Francusku Gvajanu i, u najvećoj mjeri, Brazil.   Ukoliko želite susresti Mister Noa, morate posjetiti Manaus. Zato će taj brazilski grad biti iduća točka našeg putovanja. Senhoras e senhores, bem-vindos a Manaus. Manaus je nekada bio mali gradić okružen džunglom smješten na ušću rijeke Rio Negro u Amazonu. Osnovan je 1669. godine usred "ničega", odnosno usred nenaseljene prašume. Svojevremeno je bio jedini grad na području od oko 1000 kilometara i "civilizacija" ga nije baš stigla iskvariti te se do druge polovice 20.stoljeća činilo kao da je ostao u nekom drugom, starijem (možda boljem) vremenu. Iako nisam bio tamo, opisat ću ga onako kako ga je i sam Mister No opisao: "S gorčinom i nostalgijom ostavljam vam ovaj grad koji je izdao nade s kojima sam ovdje pustio korijenje prije dvadeset godina! Bježao sam od užasa rata koji se vodio u svim dijelovima svijeta, ali bježao sam i od pipaka novog društva koje je nasilje oružanog sukoba zamijenilo suptilnijim ali ništa manje opasnim otrovima. Karijerizam, egoizam, želja da se nadmaši druge pod svaku cijenu i svim sredstvima... kult uspjeha i bogaćenja... oduševljenje materijalnim vrijednostima i robovanje konzumerizmu! Manaus koji sam imao priliku otkriti bio je, pak, moje idealno utočište. Ravnodušan prema protjecanju vremena, činilo se da mu je suđeno vječno ostati zatočen u prolaznoj slavi otprije 50 godina... i u potpunoj izolaciji određenoj beskrajnom šumom u kojoj su rijeke bile jedini putovi koji su riječ nadmetanje činili ispraznom i uzaludnom. Bio je to grad koji je preživljavao od danas do sutra, koji, sasvim lišen budućnosti, nije uspijevao nagraditi pametnije niti kazniti naivnije... grad pomirenošću sa sudbinom, ali i blaženstva i lijenosti... one slatke lijenosti koja ti dopušta posvetiti vrijeme i pozornost svojim prijateljima, problemima običnih ljudi i zašto ne? - Najskrivenijim stranama svoje osobnosti. A sad? ...sad je onaj Manaus vani... sasvim drukčiji grad, amigos...današnji Manaus. Izvan ovih vrata, nalazi se grad koji je s osamdeset tisuća narastao na osamsto tisuća stanovnika... koji u svima budi nadu za poslom i novim načinom života, ali, nažalost, ne uspijeva ispuniti ta obećanja... posvuda se grade velike tvornice, ali i bijedne četvrti spavaonice, moderne favele za jadnike pristigle ovamo s cijelog sjeveroistoka. Taj moj grad slatke pomirenosti sa sudbinom postao je grad vječne nade, isprazne iluzije, ali i neizbježnog razočaranja... grad rizika, nemilosrdnog nadmetanja, kao što se nažalost, događa širom svijeta... i na kraju nagrađuje moćne, lukave i bezobzirne. Može biti da taj novi model života godi ljudima koji su došli ovamo u Amazoniju, a možda čini dobro i cijelom Brazilu... ali taj novi ugođaj nipošto ne godi meni! Zato sam se večeras došao oprostiti od svih vas."  Mogli bismo reći da su neke epizode Mister Noa, zapravo Nolittin putopis iz vremena kada je putovao Južnom Amerikom. Vjerojatno su zato Nolittine epizode tako maestralno ispripovjedane. Mister No se u svojem oproštajnom govoru obraćao nekolicini svojih prijatelja, no zapravo se i Nolitta obraćao nama, čitateljima i izrekao svoje viđenje nekadašnjeg Manausa i promjena koje je sa sobom donio moderni svijet.

    Očito je zaključio da je u Mister Nou ispričano sve što se moglo ispričati, da je prošlo vrijeme onog optimizma i jednostavnosti kojima odišu ranije epizode Mister Noa te da ostali autori previše odskaču od njegove početne zamisli serijala. Možda je stvarno bio u pravu i činilo se da su nove epizode nekako usiljene i kreirane čisto reda radi, kako bi nešto novo osvanulo na kiosku. Posljedično, prodaja je pala, ali Nolitta je pokazao da stripovi za njega nisu bili samo puki posao i izvor zarade, već da su mu stvarno nešto značili. Upravo se zato odlučio ugasiti serijal dok sve još nije potpuno otišlo kvragu. Nije to bio logički kraj kao što je bio onaj u slučaju Priča s Divljeg zapada gdje je jednostavno ponestalo priča za pričanje i gašenje je odrađeno zbog činjenice da je radnja došla do kraja i da je životni krug serijala završio. (Da, ovo je namjerna referenca na Divove dobra i zla).  Osobno, iskreno mislim da je Jerry Drake mogao proživjeti još bezbroj avanutra, samo da su autori bili inspiriraniji, ali nažalost nisu. Zaista mi se čini kao da se u serijalu nešto promijenilo i da to više nije bilo to. Slali su Mister Noa u Ameriku, u Afriku, čak i u Australiju, ali parafrazirat ću jednu poslovicu: Možete maknuti Mister Noa iz Amazonije, ali ne možete makniti Amazoniju iz Mister Noa. Mister No jest Amazonija. Nolitta nam je kroz neke njegove epizode podario uvid u vlastita iskustva i doživljaje iz vremena kada je putovao Južnom Amerikom. On je u Mister Noa unio ljubav, svoja iskustva i samu esenciju egzotične Južne Amerike. (Kakva šteta što nije poživio dovoljno dugo da napiše pokoju epizodu i za Zagorovo putovanje Južnom Amerikom, to bi bio pun pogodak).  No, kako je Nolitta samo jedan i nije mogao istovremeno pisati scenarije, voditi izdavačku kuću i obavljati još bezbroj drugih poslova, na serijalu su radili i drugi autori, a glavnu ulogu je preuzeo Luigi Mignacco. na stvaranju Mister Noa velik obol su dali i ostali poznati scenaristi kao Alfredo Castelli, autor Martin Mysterea, Tiziano Sclavi, autor Dylan Doga, Maurizio Colombo, Stefano Marzorati, Michele Masiero, dok velike zasluge za grafičku relizaciju lika nosi Roberto Diso koje je redizajnirao lik i podario mu svoje lice (lik Mister Noa je praktički autoportret mladog Roberta Disoa) i tako definirao Mister Noa kakvog ga znamo danas, iako je Gallieno Ferri crtao svoju, originalnu verziju Mister Noa na naslovnicama. Dubok trag su ostavili također i Franco Bignotti, Franco Donatelli, Marco Bianchini, Fabio Civitelli, braća Domenico & Stefano Di Vitto i mnogi drugi autori... Iako inače dame imaju prednost, među scenaristima Mister Noa nema dama, pa ću se morati voditi drugim principom - legende imaju prednost. Naravno, mislim na Nolittu. Osobno su mi njegove epizode među najdražima u ovom serijalu. Ma, zapravo, njegove su mi epizode najdraže na svim serijalima za koje je pisao. On je kreator serijala i, za mene, najbolji scenarist koji je na njemu radio. Jednostavno je znao kako uživiti čitatelja u epizodu, ali nije uvijek jurio sa razvojom radnje. Trademark su mu bili lagani uvodi koji su postupno gradili atmosferu i razvijali epizodu. No, bilo bi nepravedno reći da je samo Nolitta pisao vrhunske epizode. Radili su to i drugi kroz brojne epizode.  Te su epizode svakako: Posljednji Cangaceiro, Bilo jednom u New Yorku, Lovci na glave, Hodnik za pakao, Rio Negro itd. Mogao bih napisati nešto o njihovoj radnji, ALI, ne želim iz jednog jedinog razloga: ako ih netko nije pročitao, i bude čitao ovu recenziju, možda ga potaknem da baci oko na te epizode, pročita ih i navuče se na ovaj sjajan serijal kao što se to meni dogodilo. Također, želim pokušati izbjeći nepotrebne spoilere. No, ono što mogu učiniti je da ubacim naslovnice i autore svake od tih epizoda, to ću i učiniti. Posljednji Cangaceiro,Nolitta,Bignotti(1975.) Bilo jednom u New Yorku,Colombo,Bruzzo(1999.) Lovci na glave, Nolitta, Diso (1992.) Hodnik za pakao, Castelli, Bignotti(1980.) Rio Negro, Nolitta, Diso (1976.)

    Ove, navedene, epizode su za mene (a vjerojatno i za još ponekog fana ovog serijala, neospornih top 5). No, budimo iskreni, bilo je i loših epizoda. Upravo su i te loše epizode razlog gašenja serijala. Sada se postavlja jedno interesantno pitanje. Kada je točno sve propalo? Kako ne mogu sam utvrditi kritičan trenutak, za pomoć sam zamolio kolege forumaše. Većina odgovora glasila je: Luigi Mignacco. Pa, što je taj gospodin učinio da ga se smatra odgovornim za gašenje jednog sjajnog serijala?  Za početak, moramo reći da Mignacco, unatoč nekoliko pogođenih priča, ne može Nolitti niti čistiti cipele. Zbog pomanjkanja ideja slao je našeg pilota u SAD, Aziju, Meksiko i druge krajeve koji mu, jednostavno, nisu odgovarali. Za mene su ta putovanja djelovala nekako usiljeno jer u njima Mister No nije bio onaj simpatični antijunak i luzer sa početka serijala s kojim smo se mogli poistovjetiti. Thekide je u recenziji jedne od brojnih Mister Noovih epizoda lijepo analizirao Mister Noa na putovanjima. "U svojih trideset i kusur godina redovnog izlaženja, serijal Mister No je doživeo pet velikih ciklusa-saga. Prva, najduža, ujedno se smatra i najboljom sagom koju je serijal iznedrio. Sergio Bonelli alias Guido Nolitta, na svom kreativnom vrhuncu, postavio je zlatni standard kako jedna (ne baš mini) saga treba da izgleda. 1. Afrički ciklus - MN SR 167-196 2. Saga o Legiji neživih – MN SR 241-259 3. New York Saga – MN SR 260-272 4. Azijska saga – MN SR 326-341 5. Oproštajna saga – MN SR 364-379 Četiri godine kasnije, novi urednik Masiero i glavni scenarista Mignacco su verovatno hteli da prevaziđu Nolittu, ali i da ponove uspeh koji su uveliko postizale njihove kolege sa SA odisejom na Zagoru. Napravljen je još ambiciozniji plan koji je trebao da, po dužini, sruši sve dotadašnje projekte. Na dvadesetu godišnjicu serijala na scenu je stupio Mister No 2.0 - samo u prvoj fazi brojao je preko pedeset planiranih epizoda kroz tri uzastopne revolucionarne mini sage. LN saga je trebala biti uvod u dugačku NY sagu, da bi zatim usledila Azijska saga, posle koje bi samo nebo bila granica." - isječak iz recenzije za epizodu Povratak u New York (258/259). U ovih petnaestak gore navedenih rečenica lijepo je sažeto sve što ne štima sa današnjim dugim sagama unutar velikih strip-serijala. Naime, kada serijal pređe nekih 200 epizoda, neizbježno je da se oformi neki status quo, odnosno nekakvo postojeće i predvidivo stanje serijala u kojem nema značajnih uzbuđenja i promjena. Takve se situacije mogu popraviti na nekoliko načina:a) gašenjem serijala dok su stvari još koliko-toliko funkcionalneb) rebootom serijala i pokušajem da ga se osvježi, obnovi i malo izmjenic) nadogradnjom kreativne ekipe i davanjem serijala u ruke novim scenaristima koji bi pokušali kreirati nove epizode nastavno na dosadašnji serijal Kao primjer dobro vođenog gašenja serijala, može se istaknuti Priče s Divljeg zapada. Naime, kada je D'Antonio shvatio da je o Divljem Zapadu ispričao sve što se dalo ispričati i da je uspio zatvoriti jedno cijelo povijesno razdoblje, mudro je odlučio kroz zadnjih par epizoda odraditi završetak serijala kroz zatvaranje narativnih niti koje je otvorio, povijesnom pozadinom završavanja povijesne epohe u koju je smjestio serijal, a nije zaboravio ni zaokružiti priču protagonista serijala. Nažalost, takva je sudbina dočekala i Mister Noa, ali na to ću se nadovezati kasnije. Nadalje, kao primjer reboota serijala, spomenut ću ne baš uspješnu Mister No revoluciju. Nemojte me krivo shvatiti, ono nisu loše epizode, ali nemaju baš veze s originalnim, Nolittinim postavkama Mister Noa. U, nekada pozitivan i veseo, strip ubačene su razne kontroverzne teme kojima nije mjesto u stripu primarno namjenjenom za mladu publiku. Da netko nije pročitao nijednu epizodu pravog Mister Noa, mislim da bi mu se Revolucija čak i svidjela, no za mene, koji sam pročitao brojne epizode pravog Mister Noa, ono je bilo pravo pljuvanje na uspomene stvorene čitanjem dragog serijala i, osim imena, Mister No: Revolucija nema baš mnogo dodirnih točaka sa pravim Mister Noom. Treća  opcija nadogradnje serijala kroz novu ekipu autora je opcija koja bi mi bila najdraža za bilo koji serijal koji je pred gašenjem, jer smatram kako dobar autor uz malo mašte uvijek može smisliti nešto novo i svježe.

    To se, na svu sreću, svojedobno dogodilo i u Zagoru, kada su Boselli i Burattini spasili Duha sa Sjekirom od dosade i monotonije uzrokovane Toninellijevom nemaštovitošću i forsiranjem darkwoodskih priča o trgovcima alkohola. Oni su napisali nekoliko sjajnih priča spojenih međusovnim kontinuitetom i odveli Zagora na jedno nezaboravno putovanje koje je spasilo serijal i izrodilo neke od legendarnih epizoda. Da se barem i na Mister Nou pojavio neki novi, svježi scenarist. Možda bi i danas izlazio.  Slijedeći element koji treba obraditi jest Nolittina Oproštajna saga – MN SR 364-379 koju je trebalo napisati jer se takav scenarist nije pojavio. Dakle, jedina logična odluka je bila da serijal zatvori Nolitta. Zamislite da morate završiti nešto što ste s ljubavlju stvarali kroz brojne godine. Pa, Nolitta ne da je to morao zamisliti, već je morao i učiniti. Sve je započelo sa epizodom simboličnog naziva „Nešto se promijenilo“. U njoj se Mister No vratio u Manaus nakon godinu i pol boravka u Australiji. Tada je shvatio da se cijela Amazonija promijenila od vremena kada je zadnji put bio tamo i da se još uvijek mijenja. Na gore. Također, odlučio se otisnuti u potragu za svojim prijateljom Krugerom koji je negdje nestao. Zatim je uslijedila epizoda Ayahuasca u kojoj bolje uviđamo kako se Amazonija promijenila. Svjedočili smo i deforestaciji te počecima ekoloških pokreta koji se posebno naglašavaju u epizodi „Živi zid“. Nakon toga uslijedila je jedna podulja avantura iz pera dua Nolitta/Di Vitto. Zapravo , radi se o triju zbog očiglednog razloga. (Za crtež su se pobrinula braća Stefano I Domenico). Moram reći da me nije naročito oduševila i da je bila prilično otegnuta i pomalo naporna. (Barem meni).  Možda jednom osvane i njezina recenzija, tko zna...
    Za kraj, ostala je epizoda Novi život čija će podrobnija analiza sada uslijediti. 

    Kako je završio serijal?  Zadnja epizoda. Svemu dođe kraj, došao je i Mister Nou. No, što se dogodilo u zadnjoj epizodi? Nažalost, ništa posebno. Zašto rekoh da nije ništa posebno, pitate se? Pa, ponajprije me u oko bode mali broj stranica, samo 83 da budem precizan. Radni joj je naslov bio "Posljednja noć u Manausu" i ona opisuje upravo posljednju noć Mister Noa u voljenom gradu prije odlaska u bolivijski grad Rurrenabaque. Što je radio? Ništa posebno: našao si je novu djevojku Jaciru i s njom je provodio vrijeme od popodneva do ponoći. Zanimljivo je kako joj je darovao sat, ali joj nije upamtio ime. Nazivao ju je: Joana, Josefa, Janete, Janilda. Uskoro ju je odlučio odvesti na svoju oproštajnu zabavu. No, došlo je do zanimljivog komičnog plot twista kojim je Nolitta pokazao da još uvijek zna ubaciti lagani humor u ozbiljnu epizodu bez da taj isti humor previše smeta čitatelju u praćenju radnje. Naravno, Nolitta je odigrao i kartu sentimentalnosti pa je nakratko vratio jednog od dragih Mister Noovih prijatelja iz starijih epizoda. Nakon što je pozdravio drage prijatelje koji su se skupili kod Pabla Adolfa, otišao je na pistu i odletio sa svitanjem sunca. Gdje je to on odletio? Zašto je odletio? Odredište: Rurrenabaque   Da, kao što znate, odletio je u Rurrenabaque u Boliviji koji ga je podsjećao na stari Manaus. Mister No ga je opisao kao grad na drugom planetu, u odnosu na moderni Manaus. Za njega je Rurre sada ono što mu je Manaus bio nekada, odnosno prilika da pobjegne od mnogo puta kritizirane "civilizacije". Stari majstor Nolitta nas je kroz samo nekoliko kadrova svojom jednostavnom, a opet odličnom naracijom odveo na dug put od Manausa do Rurrea na samo 5 stranica. No, te su scene bile veoma značajne za samo zatvaranje serijala, zaokruživanje Mister Noove priče i ostavljanje koliko-toliko otvorenog kraja. Na neki je način ovom epizodom Mister No zatvorio svoj dio života u Manausu i počeo novi, u Boliviji. Da je Nolitta, slučajno, htio napisati neku depresivnu epizodu i izazvati burnu reakciju čitatelja, mogao je sve završiti scenom u kojoj se Mister No ruši negdje sa Piperom i umire, ali nasreću odabrao je pozitivan završetak i dao Mister Nou priliku da nastavi uživati u životu, kao što je to radio tek kada je stigao u Manaus. Turizam Ono što mi se, također, čini vrlo značajnim su svakako završne scene u putničkoj agenciji kroz koje je Nolitta iznio suptilnu kritiku modernog turizma. Naime, na samom kraju, Mister No šalje pismo voditelju turističke agencije kojeg smo susretali u davnim epizodama. Govori mu kako je pronašao novi, predivni i neiskvareni kraj u koji "civilizacija" još nije prodrla. No, nakon što mu je pjesnički opisao svoj novi grad, Mister No je pokazao da je uočio sve štetne posljedice turizma. Priroda se uništava i zagađuje sa ciljem zarade. Masovno se grade hoteli, čuda prirode se pretvaraju u turističke atrakcije koje gube svoju ljepotu zbog previše ljudi koji ih stižu promatrati i istovremeno im škode. Ako mi ne vjerujete da turisti zagađuju, samo se spustite do neke poznatije plaže. Obala je puna smeća: plastike, papira, opušaka, razbijenih staklenih boca i raznih drugih stvari kojima na obali nije mjesto. Ali, nikoga baš i nije briga za to, sve dok turisti donose zaradu. No, upravo zato nije htio otkriti lokaciju svojeg novog Manausa. Nažalost, mogu zamisliti da je tzv. civilizacija uskoro stigla i u Rurrenabaque i opet sa sobom donijela svoje blagodati. 

    Friends will be friends Svaki Bonellijev protagonist ima svojeg najboljeg prijatelja s kojim dijeli dobro i zlo kroz cijeli serijal. Za Zagora, to je Chico. Za Dylana, to je Groucho. Za Texa, to je Carson. Za Martija Misteriju, to je Java itd. Kao što znate, Mister Noov najbolji prijatelj je Otto Kruger, zvani još i Švabo, SS ili u talijanskoj inačici Esse-esse. Poznato je da je u Drugom svjetskom ratu bio među nacistima. Ponešto o njegovoj prošlosti možete saznati u specijalima 9, 10 i 11, odnosno u dodacima na samom kraju. (odrađeno je to na sličan kalup kao oni dodaci u Zagor specijalima). Saznajemo da je dobar dio Drugog svjetskog rata proveo u Africi, pod zapovjedništvom okrutnog poručnika Wolfea.   Kod Krugera mi se sviđalo to što je on često doprinosio radnji i bio ravnopravan Mister Nou, a nije bio samo nekakav tipični stripovski comical relief lik poput nekih drugih Bonelli sidekicka. Smatram da je Nolitta kroz odnos Krugera i Mister Noa uspio apostrofirati činjenicu da je Drugi svjetski rat završio i da si ljudi trebaju međusobno oprostiti i nastaviti sa svojim životima bez obzira na mračnu prošlost. Kruger kao bivši nacist i Mister No kao bivši pilot američke vojske, uspjeli su se sprijateljiti i naći zajednički jezik u suživotu i međusobnoj suradnji. Sam kraj serijala predivno zaokružuje njihovu priču i otkriva nam da će se njihovo prijateljstvo još dugo nastaviti. Uz to, Nolitta je uspio lijepo zatvoriti priču o njihovom prijateljstvu, iako mi se činilo da se neće tako brzo ponovno susresti iz razloga što je Kruger trebao otići u Argentinu, a Mister No u Boliviju. Srećom, na kraju su se njihovi putevi opet ukrstili i njihova je završna zdravica prepuna simbolike.  Stari majstor Nolitta nam je ovako još jednom dokazao da je pravo prijateljstvo jače od svega i da ga nikakve prepreke ne mogu zaustaviti.Tukan Jedna, pa nazovimo ju "posebnost", pojavila se u završnoj sagi Mister Noa. Naime, Nolitta se pojavljivao u stripovima kroz lik pripovjedača. Ništa čudno, rekao bi netko tko nije pročitao završne epizode serijala. No, čudno je, doista čudno. Naime, pripovjedač završne Mister No sage bio je jedan tukan. Zaista čudan oblik naracije koji mi nije toliko smetao koliko me je, da budem iskren, ostavio začuđenim.  Kada je Nolitta trebao način da nam pojasni nešto što nije mogao iznijeti kroz dijaloge likova, to je u strip ubacio kroz monologe te simpatične brazilske ptice. Tukan je, nažalost, završio ružno i smatram da se na taj način Nolitta definitivno, po zadnji put, pozdravio od serijala. Simbolički je, završetkom tukana, završilo i Nolittino vrijeme na serijalu.

    Crtež Slijedeća važna stavka koju je nužno obraditi je crtež. Kao što znate, prvu epizodu serijala odradio je Ferri. Nadalje, kroz serijal je svoj doprinos dala pristojna količina crtača. To su: Ferri, Donatelli i Bignotti koje je Nolitta posudio iz Zagora kako bi pomogli novim čitateljima da se priviknu na novi serijal. Zatim, tu je Roberto Diso kojeg s pravom možemo nazvati legendom Mister Noa. Nadalje, na Mister Nou radio je i legendarni Fabio Civitelli. Dakako, fanovi Mister Noa mi bi zasigurno zamjerili kada ne bih spomenuo braću Stefana i Domenica Di Vitta. Zatim, tu su još Marco Bianchini, Paolo Bisi, Olivero Gramaccioni i još mnogi drugi autori. Osobno mi na Mister Nou najbolje kotira Diso i za mene je Diso za Mister Noa ekvivalent onoga što je Ferri za Zagora, Galep za Texa, Stano za Dylana itd. Naravno, Diso se pobrinuo i za zatvaranje serijala i odradio korektan posao. Lica likova mu povremeno izgledaju malo slabije i zbrzano, ali to ne umanjuje njegov veliki značaj za cijeli serijal. Također, smatram da zbog svojeg doprinosa Mister Nou zaslužuje da u recenziji zadnjeg broja iznesem kratku biografiju crtača koji je i danas, nakon gašenja serijala, ostao sinonim za avanture amazonskog pilota. Dakako, svatko će imati svojeg omiljenog crtača, opravdano bi se moglo reći da je i Bignotti najznačajniji crtač Mister Noa jer je crtao neke zaista legendarne epizode. No, on je ostavio velik trag i na Zagoru prije nego se otisnuo u Amazoniju, dok se Diso proslavio baš na pilotovim avanutrama. Uopće ne bih zamjerio da je Bignotti crtao ovu, završnu epizodu, ali nas je, nažalost napustio još davne 1991. Jednom se prilikom na forumu vodila interesantna rasprava oko toga je li bolji crtač Diso ili Bignotti. Ja sam, promatrajući njihove brojne radove uočio nekoliko ključnih razlika. Prva je definitivno u pozadinama njihovih crteža. Bignottijeve pozadine su jako bogate detaljima i ispunjene, dok Diso koristi jednostavniji stil i često su mu pozadine kadrova sasvim prazne, odnosno bijele. Upućen sam na jednu raspravu oko toga tko je od njih dvojice bolji i pronašao jedan veoma kvalitetan i dobro argumentiran komentar forumaša Pcoroa koji glasi: "Kasnije, prelaskom na Mister Noa, krenuo je sa ozbiljnijim stilom i postao jedan od stupova serijala. Disa je odlikovala elegancija i dinamika i jednostavno je bio glavni, ali i Bignotti je radio pregledne priče bogate detaljima koji možda nisu bili u idealnim perspektivama ali su prenosile informaciju i emociju. Meni je bio dobar u tome. I dalje mi je gušt čitati njegove stripove. U djetinjstvu mi je on bio bolji, njegov crtež je više odgovarao Bonelli kanonu, dok je Disov bio originalniji ali i čudniji, teži za navikavanje. Kako sam ostario, uvidio sam i njegove mane, ali mi ne smetaju previše.. mislim da ne oduzimaju puno stripu." Osobno, teško mi je izričito odabrati jednog, najboljeg, crtača zato što je to i izrazito subjektivno pitanje i ne postoje nekakvi univerzalni kriteriji za kvalitetu crteža, a isto tako nisu svi radovi nekog autora jednako kvalitetni. No, za mene je u ovom foto-finišu, kako bi neki sportski komentatori rekli, "za trepavicu" bolji (ovo je izrazito subjektivno) Diso, zato što sam se sa njime susretao samo na Mister Nou i nekako počeo povezivati njegovo ime sa Mister Noom, dok Bignottija povezujem i sa drugim serijalima, ponajprije Zagorom, gdje je poznat po dovršavanju nekih Ferrijevih legendarnih epizoda, ali i nekim svojima. Dakle, sada slijedi biografija Roberta Disa koji mi je, kao što rekoh, za nijansu značajniji za Mister Noa, iako u objektivnom i strogo umjetničkom smislu ne i bolji. Disova kratka biografijaRoberto Diso je za Mister Noa nacrtao 87 redovnih brojeva i 263 naslovnice. To su brojevi:: 6,7,12,13,14,15,24,25,26,31,32,33,40,41,42,45,46,51,52,53,68,69,72,73,74,76,77,78,86,87,88,89,90,97,98,100,105,106,107,110,111,112,113(na broju 116 počinje raditi i naslovnice),121,122,123,131,132,133,143,144, 152,153,154,177,178,179,188,189,190,198,199,214,215,220,221,228,229,230,241,249,258,259,271,280,281,292,293,294,300,310,311,369,370,372,373,379. Dakle, kao što možete vidjeti, Diso je autor respektabilnog broja Mister Noovih epizoda, ali tko je uopće taj gospodin?  Roberto Diso, rođen je u Rimu 16. travnja 1932. i nakon završene gimnazije, upisao je studij arhitekture od kojeg je odustao kako bi se fokusirao na crtanje stripova. Strip karijeru započeo je 1954. godine radom za časopis il Victorioso. Kasnije je radio uglavnom ratne priče za britanskog izdavača Fleetway i stripove za odrasle namijenjene njemačkom tržištu u studiju Giolitti. 1974. počeo je s radom za Bonelli. Nacrtao je dvije epizode za serijal Rodeo i zatim prešao na Mister Noa. Osim što je radio za Bonellija, Diso je crtao i za časopis L’Eternauta, stvarajući strip Rodo (kao kompletni autor –crtež i scenarij). 2003. nacrtao je prvu epizodu za Texa, serijal na kojem je češće radio nakon gašenja Mister Noa (nacrtao je još 2 maksija i 1 almanah). Uz to, dao je doprinos na serijalu Shangai Devil/Skriveno lice i serijalu Romanzi a fumetti. Iako je u travnju napunio 90 godina, još uvijek se nije umirovio i dalje neumorno crta.  Smatram da je on bio najbolji izbor za crtanje posljednje epizode serijala i svojim je prepoznatljivim stilom dobro dočarao završetak Mister Noa.
      Završna epizoda  Novi život je prilično dobra epizoda, ali nekoliko elemenata malo kvari ukupni dojam. Najprije, moram ponoviti kako me u oko bode broj stranica završne epizode. Samo 83, pa to nije ni cijeli jedan broj. Smatram da je ovako legendarni serijal zaslužio neku malo dužu zadnju epizodu, sa više akcije. Bilo bi fora da su Mister Noa usred leta za Boliviju presreli nekakvi neoimperijalistički Japanci sa svojim zrakoplovima. Na taj bi se način Jerry mogao po zadnji put prisjetiti svoje ratne prošlosti. Ili se mogao odraditi nekakav akcijski segment nakon dolaska u Rurre, primjerice da su odmah po slijetanju Mister Noa napali neki lokalni banditi i pokušali ga opljačkati. Tada bi mu u pomoć mogao uletiti Kruger i njih bi dvojica, kao nekada, namlatili bandite. Mogla bi se tu onda ubaciti neka blochovska fora (npr. da Kruger kaže kako postaje prestar za ovo ili nešto slično). Tada bi dva stara prijatelja ušla u obližnju birtiju i tako bi serijal završio. Dakle, ne želim insinuirati da Nolittina epizoda nije dobra, dapače, svidjela mi se, no bilo bi lijepo da je za kraj ubačeno malo akcije, čisto za dobra stara vremena. Ponovni susret starih prijatelja. Ima li ičega ljepšeg?
    Na što obratiti pozornost? 1) suptilni humor  Nolitta je kroz cijelu završnu epizodu provukao finu dozu nenametljivog humora (brkanje imena, dolazak na zabavu, razgovor s taksistom vezan uz pivo i kišu, završno Mister Noovo pismo) te je pokazao da je još uvijek u dobroj spisateljskoj formi, kao u zlatno doba Zagora kada je humoristični Chicov skeč bio neizostavan dio svake epizode. Zaboravljivost? 2) kontrast Manausa i Rurrea  Kroz ta 2 grada koji se nalaze u susjednim državama (Rurrenabaque se nalazi nekoliko stotina kilometara jugozapadno od Manausa, preko granice s Bolivijom) prikazan je štetan utjecaj civilizacije o kojem sam pisao ranije. Dok je Manaus prikazan kao grad kojem šteti "napredak", Rurre je još uvijek neiskvaren i civilizacija ga nije uspijela izmjeniti u tolikoj mjeri. 3) konačna pomirdba nakon Drugog svjetskog rata Mister No, kao Amerikanac i Kruger kao Nijemac zajednički nazdravljaju na engleskom jeziku. (Pogledajte i odlomak "Friends will be friends").  4) sretan završetak koji možda i nije definitivan Kao što sam već istaknuo, Nolitti treba dati sve pohvale za sretan završetak serijala i ostavljanje otvorenog kraja koji daje čitateljima mogućnost da sami maštaju što se dalje dogodilo. Osobno, smatram da su se avanture Mister Noa nastavile, ali se samo lokacija promijenila te je još dugo godina nakon preseljenja u Boliviju živio sretno, kao što je tome bio slučaj u Manusu ranih 1950-ih.

    Ocjene za "Novi život" Pošto je ovo recenzija zadnje epizode Mister Noa, a ne tekst o serijalu u globalu, moram i ocijeniti ovu, posljednju, epizodu. Iako mi se svidjela (možda je to jako subjektivno) kao nekakav epilog cijelom serijalu, čitatelji koji budu pročitali samo ovu epizodu, bez prethodnog predznanja o serijalu, bit će, u najmanju ruku, razočarani. U njoj jednostavno i nema onih elemenata zbog kojih smo zavoljeli Mister Noa (antijunaštvo, avanture u prašumi, akcija, ratni flashbackovi itd.). Sve to lijepo funkcionira kao epilog serijalu, ali ako promatrate isključivo priču završne epizode, uvidjet ćete da se u njoj ne događa ništa naročito i zato za priču mogu dati samo neku tanku šesticu.  Scenarij je, s druge strane, vrlo dobar. Dijalozi su sjajno pogođeni i ni u jednom trenutku nam ne dosađuju. Ima dosta sentimentalnosti, posebno kada se Mister No oprašta od Manausa, za vrijeme njegovog govora i nakon dolaska u Rurre. Također, kraj sa tukanom i turističkom agencijom te onaj suptilni humor o kojem sam već pisao, tjeraju me da dam desetku za scenarij. Kako sada objasniti ove moje ocjene? Pa, u priči se ne dešava ništa posebno, ali i to ništa je sjajno ispripovjedano i Nolittina naracija je maestralna. Zatim, treba dati ocjenu i crtežu. Diso je odradio korektan posao, iako je imao i boljih radova. Lica likova su mu ponekad malo slabija i pozadine su u nekim trenucima prebijele, ipak sjajni pejzaži i one kišne scene u Manausu su mi se jako svidjele. Također, fascinantno mi je njegovo sjenčanje. Često sjajno osjenča par kadrova, pa onda idućih nekoliko tabli ne osjenča uopće. Pozitivna strana njegovog crteža je, svakako, odličan prikaz emocija, pa ću mu, uzevši u obzir njegove vrline, mane i veliki doprinos serijalu dati jednu nategnutu osmicu kojoj pridonosi i činjenica da je čovjek, jednostavno, legenda Mister Noa. Posljednji segment stripa koji moram ocijeniti je naslovnica. Iskreno, moram reći da me nije oduševila. Najprije, vidio sam već negdje da su ljudi komentirali ovaj "novi" logo Mister Noa. Meni se stvarno ne sviđa jer je nekako preumjetan. No, kako se ne ocjenjuje logo, već naslovnica, reći ću i što mi se na njoj ne sviđa. Najprije, sama kompozicija je nekako prenagurana i možda bi bilo bolje da je piper pomaknut malo više unatrag. Zatim, smeta mi što je previše statična. Mister No na njoj izgleda kao neki kip, a Diso je brojnim legendarnim naslovnicama pokazao da može puno bolje. Možda se radi i o najslabijoj naslovnici cijele završne sage. Nažalost, mogu joj dati jednu tek prolaznu peticu jer je završetak serijala zaslužio puno bolji i pamtljiviju naslovnicu od ove.

    Završna riječ Bio je ovo interesantan strip za pročitati i komentiratii i drago mi je što sam se, ponovno čitajući neke od istaknutih epizoda serijala, još jednom uvjerio kako Mister No zaista spada među sam vrh Bonelli produkcije. Moram reći kako mi je iskreno žao što je završio, ali opet, bolje je imati dostojanstveni kraj, nego nastaviti na silu razvlačiti serijal unedogled. "Novi život" je upravo to, dostojanstveni kraj. Ako još niste čitali ovu epizodu, neću vam davati neke lažne nade da se radi o epskoj epizodi, nečem sjajnom i monumentalnom što će vas ostaviti bez teksta, ali ako ste ljubitelj Mister Noovih amazonskih avantura, zasigurno vas neće ostaviti ravnodušnima. Ovom je epizodom završen jedan legendaran serijal koji nam je podario brojne odlične (ali i ne tako odlične) epizode i poslao nam brojne poruke. Dragi prijatelji, čuvajte prirodu kako cijeli svijet ne bi zadesila sudbina Amazonije, budite dobri ljudi i prihvaćajte druge dobre ljude, kao što su građani Manausa 50-ih prihvatili Mister Noa, budite uvijek tu za druge kao što su Mister No i Kruger bili jedan za drugoga i u najtežim situacijama pronađite nešto pozitivno, što će vam pomoći da nastavite dalje. Iskreno se nadam da će svatko od vas koji ovo čitate, ako još nije, pronaći svoje mjesto pod suncem, kao što je za Mister Noa na početku bio Manaus, a kasnije bolivijski Rurrenabaque. Ja više nemam ništa za reći, ali Mister No vam za kraj poručuje: " Kao što znate, prijatelji, nikad nisam bio dobar u opraštanjima. Ali ovo je samo doviđenja, zar ne? Siguran sam da ćemo se prije ili poslije opet susresti na stazama pustolovine... ate logo, rapazes!  

    Još jednom, odlična recenzija zadnje epizode ovog odličnog serijala. TREBA NAM OVO NA KIOSCIMA!!!

    21.12.2022
    12:49:00 sati
    Qwertz
    uredi
  • tex2

    Ukupna ocjena 90%

    9, 9, 9, 9

    Kraj sa stilom, saga kakvu pilot zaslužuje za kraj! Šteta naravno što je došao kraj, ali nekad je i bolje tako. Izvrsna recenzija!

    21.12.2022
    13:44:00 sati
    tex2
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 82%

    8, 8, 9, 7

    21.12.2022
    16:55:00 sati
    goghy
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 95%

    10, 10, 9, 8

    Nabijeno emocijama u potpunosti! Nikad prežaljeni Mister No! Završna saga kao da zove na više čitanja, u kome nanovo uočene "sitnice" bacaju novo svjetlo na kompletnu priču.

    Recenzija (doktorski rad) dostojna završnih scena Velikog, Velikog Mister Noa! 

    21.12.2022
    17:59:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    Bravo  !!!

    21.12.2022
    20:47:00 sati
    KUSKO
    uredi
  • Ukupna ocjena 91%

    8, 9, 10, 10

    Za mene završeno nekako sve iznenada, ali sa stilom. Živim za dan kada će Mister No-a opet aktivirati.

    29.12.2022
    09:30:00 sati
    Dalibor.V
    uredi

Najnovije

Vijesti

    Magazin

    Recenzije

    Aukcije

    Forum

    Najčitanije

    Vijesti

      Magazin

      Recenzije

      • Zadatak u Euroaziji
        Kod: AA LIB 15
        Ocjena: 65%
        Vrijeme: 1.11.2022. 0:44:00
        Autor: Jerry Krause
        Broj komentara: 1
        Broj pogleda: 1791
      • Otok prokletih
        Kod: KM LU 17b
        Ocjena: 98%
        Vrijeme: 6.11.2022. 19:24:00
        Autor: Hercule Poirot
        Broj komentara: 5
        Broj pogleda: 1616
      • Novi život
        Kod: MN MX 8d
        Ocjena: 81%
        Vrijeme: 21.12.2022. 0:44:00
        Autor: igor 12
        Broj komentara: 9
        Broj pogleda: 1546
      • Moctezuma!
        Kod: TX VEC 60
        Ocjena: 68%
        Vrijeme: 10.12.2022. 13:54:00
        Autor: tex2
        Broj komentara: 9
        Broj pogleda: 1485
      • Bijeg
        Kod: TX LU 190/191
        Ocjena: 72%
        Vrijeme: 8.11.2022. 19:47:00
        Autor: tex2
        Broj komentara: 9
        Broj pogleda: 1392

      Aukcije

      Forum