Mogao bih započeti ovako: “…Oh, when the saints go marching in, oh when the saints go marching in…” sa stihovima crnačkog gospela kojeg je Jerome Jerry Drake prvi put čuo u jednoj kvartovskoj crkvi kao dječak, ni ne sluteći da će mu obilježiti život kao čovjeku pod nadimkom koji gotovo negira njegov izvorni identitet Amerikanca, zviždeći ili pjevušeći te stihove kao lik koji izbjegava nevolje, ali uvijek upadne u njih. Mogao bih započeti s likom koji je ispisao povijest talijanskog stripa izvan svakih tadašnjih Bonellijevih okvira, inspiriran čovjekom koji je stvarno postojao, izvjesnim kapetanom Vegom, pilotom kojeg je Sergio Bonelli upoznao u Meksiku tijekom jednog od svojih bezbrojnih putovanja iz kojih je crpio inspiracije za priče. Mogao bih započeti s isluženim veteranom umornim od nasilja i smrti koji je početkom 1950-tih pobjegao od američkog sna u ambijent tada potpuno nepoznat čitateljima, a koji će nam se otvoriti u svome šarmu i autentičnosti - u Manaus, uspavani i nezagađeni grad u Amazoniji u kojem život mirno protječe a dosada suvereno vlada, sve dok se ne pojavi klijent i odvuče Mister Noa u novu pustolovinu tipičnog Nolittinog kalupa: onu koja vam i u najdramatičnijim trenucima uspijeva izmamiti osmijeh, a to je oduvijek bila pozadina Mister Noovih avantura, onih koje su zaštitni znak serijala i u kojima otkrivate sloj po sloj jednog dekintiranog sanjara, zanesenjaka i romantičara, cinika u kojem je skrivena duboka melankolija i tvrdoglavog idealiste koji viče NE nasilju, NE zlostavljanju, NE sistemu, NE prljavom novcu, NE bogatstvu, NE izrabljivanju, NE ratovima...Samo ženama i alkoholu ne može reći ne.
Mogao bih započeti na još sto načina, ali mi se ovako čini prikladnije: „Uz gorčinu i nostalgiju prepuštam vama ovaj grad u koji sam se doselio prije dvadeset godina. Bježao sam od užasa rata koji je vođen diljem svijeta…ali bježao sam i od pipaka jednog novog društva koje je zamijenilo oružano nasilje suptilnijim sredstvima, ništa manje opasnijim. Karijerizam, egoizam, želja za uspjehom pod svaku cijenu…kult uspjeha i bogatstva…precjenjivanje materijalnih vrijednosti i ropstvo konzumerizma. Manaus koji sam imao prilike da upoznam bio je moje idealno sklonište. Ravnodušan na protok vremena, izgledao je kao da će vječno ostati otporan u slavi prije pedeset godina...i totalno izoliran nepreglednom šumom u kojoj su jedine ulice bile rijeke koje su riječ konkurencija činile besmislenom. Bio je to grad svakodnevnog preživljavanja, koji, potpuno lišen budućnosti, nije mogao nagraditi najlukavije ili kazniti najnaivnije. Bio je to grad rezignacije, ali i vedrine i lijenosti... one slatke lijenosti koja ti omogućuje da vrijeme i pažnju posvetiš prijateljima, problemima običnih ljudi i , zašto ne, čak i najskrivenijim stranama vlastite osobnosti. Danas postoji grad koji je sa osamdeset tisuća narastao na osam stotina tisuća stanovnika ... koji tjera svakoga da se nada poslu i novom životnom standardu, a da, nažalost, nije sposoban održati obećanja. Grade se velike tvornice, ali i sirotinjske favele za sve one koji su doselili. Onaj moj grad slatke rezignacije postao je grad vječne nade, lake iluzije, ali i neizbježnih razočaranja... grad rizika, nemilosrdne konkurencije kakva se, nažalost, događa u ostatku svijeta... grad koji nagrađuje moćne i beskrupulozne. Možda će taj novi model života, na kraju krajeva, donijeti i nešto dobro ljudima u Amazoniji i Brazilu, ali sigurno je da je ova nova atmosfera meni ne godi. Zbog toga sam vas sve večeras želio pozdraviti.“
U prosincu 2006. godine, nakon 31 i pol godine neprekidnog izlaženja na talijanskim kioscima, nakon 379 mjesečnih izdanja, 15 specijala, 2 maxi izdanja i 5 almanaha u kojima je Mister No preletio nebo Južne Amerike, zavirio u gotovo svaki kutak amazonske prašume, lutao po Africi, Sjedinjenim Državama, Indokini, serijal je završio. Mister No završava nakon bezbrojnih avantura, tučnjava, pijanki i djevojaka, odnoseći sa sobom svoje kontradikcije kao nesavršeni junak, idealist i nekonformist. Otišao je jedan junak koji nije bio popularan kao Zagor ili Tex, ali smo ga voljeli. Mister No je završio nakon što je na njemu ostavila neizbrisivi trag većina najboljih Bonellijevih scenarista: Castelli od 1977., Missaglia od 1978., Nizzi i Sclavi od 1982., Capone i Ongaro od 1986., a potom je većina njih, obdarena iskustvom pisanja pilotovih avantura, prešla na druge serijale ili se posvetila stvaranju vlastitih. Mister No se ugasio iz jednog razloga - zbog kroničnog pada prodaje uzrokovanog nemogućnošću autora da pronađu nove poticaje u amazonskim scenarijima. No, mogu li im zamjeriti? Oni nisu Sergio Bonelli koji je svoja brojna iskustva s putovanja pretočio u pilotove avanture, sve obuhvaćeno informacijama iz njegove ogromne knjižnice. I rezultat je tu - nezaboravni klasici.
I 16 godina nakon zatvaranja serijala, ja sam ljut. Ne zbog Nolittine završne sage. Ljut sam što je do nje uopće moralo doći. Ljut sam što je Mister No ostavljen da trune, da godinama kopni u nizu nenadahnutih i dosadnih priča u kojima autori kao da kažu: što još želite da vam ispričamo o Mister Nou a što nije ispričano u ovih trideset godina?! Potencijal autentičnog antijunaka nažalost protraćen je tijekom godina. Čak su pokušali revitalizirati serijal (nekoliko puta), što je čin sam po sebi hvalevrijedan. No, to je i rizik, a u pilotovom slučaju se u jednome trenutku pokazao kao promašaj.
Prvi ciklus priča smještenih daleko od Amazonije je izvrstan afrički ciklus, originalno objavljen između 1989. i 1991. i sadržan u 29 brojeva + jedan specijal. Prijedlog da se pustolovine Mister Noa prenesu iz Južne Amerike bio je izrazito revolucionaran budući da se nisu očekivale nikakve promjene, a kamoli toliko priča u strogom kontinuitetu posvećenih istraživanju gotovo cijelog afričkog kontinenta, a objašnjen je Nolittinom željom da u svojim pričama, nakon Amazonije, ispriča i svoju drugu omiljenu destinaciju za putovanja - Saharu. Da, Nolitta je u početku imao namjeru navratiti tek tamo, a onda brzo Mister Noa vratiti u Manaus, no kako se ideja razvijala, tako se ciklus širio.
Afrički ciklus ponajprije je došao iz Nolittine hrabrosti demonstrirane na legendarnoj američkoj Odiseji koju je Zagor proživio 1972./''74. Aspekt povezan s promjenom okruženja, s brojnim povijesnim i etnografskim činjenicama odlično uklopljenim u priče osvježio je serijal. Afrika je prikazana kao kontinent koji prolazi kroz delikatnu fazu svoje povijesti, razdirana krvavim sukobima dekolonizacije i vjerskim mržnjama između etničkih skupina, a tu su i neizostavne teme borbe protiv krivolovaca i zaštita flore i faune, okultizam i magija, misterije drevnih civilizacija, izgubljeno blago, čak i Legija stranaca. Nema sumnje, bar za mene, te priče su sinonim za odličnu avanturu u kojoj se nije mijenjala Mister Noova karakterizacija i jedan je od najboljih i najintenzivnijih perioda serijala, s pričama gotovo uvijek na visokoj razini. No te je priče pisao Guido Nolitta, a okupio je odličan tim: Alberta Ongara i Luigija Mignacca, a crtački tim se sastojao od provjerenih majstora: Roberta Disa, braće Di Vitto, Marca Bianchinija i Franca Bignottija, koji je, nažalost, preminuo tijekom objavljivanja afričke sage.
No, bio je to i početak kraja jer se Nolitta, vjerojatno zaokupljen obavezama kao urednik, odmaknuo od svog omiljenog lika nakon tog ciklusa, a Mignacco je postao glavni scenarist serijala i pomalo je krenuo u modernizaciju koja je vrhunac dostigla tzv. novim kursom. U lipnju 1995. serijal je proslavio dvadeset godina, a potom dolaze velike novosti i radikalne promjene. Masiero predstavlja uključene autore, a svi su oni bili pod pažljivim nadzorom Sergija Bonellija: prokušani Luigi Mignacco i Maurizio Colombo i „gušteri“ Marco Del Freo, Stefano Marzorati i Luca Trugenberger, baš kao i šarolika ekipa crtača; od pouzdanih veterana Roberta Disa i braće Di Vitto, okosnice svih ovih godina, do Fabia Valdambrinija, Orestesa Suareza, Alessandra Bignaminija, Giovannija Bruzza, Giuseppea Viglioglije i Paola Bisija. Opet se najavljuje kontinuitet jer će priče biti povezane u dugu sagu. Predstranica stripa predstavlja Mister Noa s novom odjećom (od idućeg broja i na naslovnicama), s putnom torbom i širokom panoramom u pozadini, kako bi autori dočarali ideju. Epizoda počinje u istoj putničkoj agenciji u New Yorku koja je otvorila prvi broj iz 1975., ali ovaj put simpatični Coen savjetuje klijentu da ne posjeti Amazoniju jer je preopasno, a već sama naslovnica radikalno je odskakala od svih ostalih i jasno stavljala do znanja da nas čeka nešto novo, drugačije i opasnije od svega do sada. Ulazak na scenu nemilosrdnog neprijatelja predstavlja značajnu promjenu s obzirom na to da Mister No nikada nije imao ultimativnog neprijatelja, kao što je to bio slučaj sa Zagorom, Texom ili Martinom Mystèreom.
Novi kurs je dobro startao, sa zanimljivim neprijateljem koji je pilotovo manausko utočište pretvorio u apokalipsu i potom ga natjerao da bježi. Taj stimulativan projekt ipak je zagušen nizom filler priča koje nemaju veze s Legijom neživih i bile su tu tek da produže sagu, no odredište koje se nazire na kraju putovanja, New York, rodni Jerryjev grad, ipak je više nego dovoljno da održi interes čitanja žilavih i sirovih priča, punih smrti i brutalnosti. No ono što je izazvalo najveće iznenađenje je presedan kojim su autori Mister Nou promijenili karakterizaciju: njegova snažna ironična crta i sposobnost da sebe nikada ne shvaća preozbiljno (karakteristike koje njegove priče čine laganim i tečnim) nestaju i postaje sumoran i depresivan lik, previše sklon alkoholu, no sve je to u kontekstu žilavih i brutalnih priča, prepunih nasilja i smrti. Čak bih rekao da je to jedan presedan u životu Mister Noa koji osobno cijenim i koji je iz mog kuta gledanja dao toliko potrebnu svježinu serijalu koji je nakon Nolittinog odlaska zapao u kolotečinu.
Paralelno sa avanturama novog kursa autori su imali plan napraviti serijal u kojem bi Mister No i dalje doživljavao avanture u Amazoniji (ciljajući valjda na dio čitatelja koji nije odobravao novi kurs) no do paralelnog serijala nikada nije došlo, naprotiv, dogodilo se upravo suprotno: autori naprasno prekidaju New York sagu (ostatak priča prebačen je u jedan maxi) i slijedi prijevremeni povratak Mister Noa u Manaus. Razlozi nikada nisu službeno otkriveni, ali se mogu zamisliti - razočaranje čitatelja pretočeno u nagli pad prodaje, a novi kurs prije svega nije oduševio Sergia Bonellija koji nikada nije stvarno vjerovao u ovu prekretnicu u životu svog lika i po njegovoj direktivi Mister No se vraća u Manaus, dobiva novu kuću i novi Piper, identičan onom koji je uništen u fatalnome br. 241, i njegov život se može nastaviti, manje-više, kao prije novog kursa.
Nakon povratka u Manaus, Mignacco naglašava dvojnost lika na simboličkoj razini: kad se vrati, Jerry odbacuje odjeću korištenu u New Yorku i transformira u onog starog Mister Noa: bezbrižnog i veselog, koji nevolje dočekuje s osmijehom. Očigledno je sve opet kao prije: klišeji i elementi koji su serijal učinili uspješnim vratili su se na svoje mjesto i Mister No se može kretati u scenarijima koji su mu najprijatniji i zbog kojih smo ga zavoljeli. No nakon određenog protoka vremena počinje se postavljati pitanje zašto onda, nakon što je napustio New York da bi se vratio u Manaus i odmah nastavio svoje lutanje Amazonijom, priče odaju opći dojam kreativnog umora? Zapravo, Mignacco se ponovno se našao u situaciji da mora pisati amazonske avanture za serijal koji je, od „Crvenog vjetra“ nadalje, doživio duboke i znakovite transformacije kako u pogledu raspona tema, tako i karakterizaciji Mister Noa. Mignaccova svijest o tome kako je nemoguće ispričati nešto novo držeći Mister Noa u njegovom uobičajenom okruženju amazonske džungle i Manausa, odnosno kako će on i ostali scenaristi od sada biti prisiljeni ubacivati uobičajene klišeje serijala, odrazilo se negativno, namjerno ili ne, i na potencijal priča. Mignacco nikada nije uspio ući u osnovu uspjeha Nolittinog, a zatim i Castelijevog, Sclavijevog, pa i Misagglinog Mister Noa, koji su s tim likom i južnoameričkim scenarijima ostvarili blizak odnos. Izuzev „Letećih tigrova“, „Zbogom, Afriko! „Patagonije“ i „Bezimenog vojnika“ (koje, gle čuda, nemaju veze s Amazonijom) ne mogu se sjetiti Mignaccovih priča vrijednih spomena.
Između 2002. i 2003. Kruger uključuje Mister Noa u azijsku sagu (orig. br. 326-342). Ovdje Mignacco pokušava razviti Sergijevu ideju najavljenu u rujnu 1999. godine: „Onima koji su razumljivo znatiželjni saznati više o misterioznoj prošlosti Esse-Essea mogu reći da prošlost nikada ne umire, pogotovo ako je netko živio opasno. Doista, ponekad se prošlost vrati... da ubije! Kada se to dogodi, Mister No bit će uključen u dugu avanturu, punu obrata, zajedno s - pa čak i protiv – Krugera.“
Azijska je saga razočarala i samog Bonellija jer nije dodala niti otkrila ništa posebno intrigantno Krugerovom liku, niti je predstavila prijetnje iz prošlosti ili granične situacije između Mister Noa i Krugera. Mignacco je trivijalizirao Krugerov lik koji je u svojoj izvornoj karakterizaciji bio beskrupulozniji i suroviji od svog američkog prijatelja, a Mignaccov Mister No je lik koji je u jednom trenutku došao do samoparodije i kao da je iscrpio svoju kreativnost. Ovo je prijelomna točka u kojoj je Nolitta čvrsto odlučio završiti s Mister Noom jednom za svagda i počinje realizirati završnicu. Kad se već znalo da se redovni serijal bliži kraju Nolittinim scenarijima za posljednju avanturu, i Mignacco se odlučio oprostiti od Mister Noa pričom “Blago Saint-Exupéryja” i “Prijetnja iz prošlosti” (br. 360-361) Na kraju te epizode, u sumrak, Mister No je u zračnoj luci u Manausu i prima razglednicu iz Caracasa na kojoj piše: „Putujem. A ti, zar ne želiš otići? Papa.“ Ovaj sugestivni kraj vjerojatno je u Mignaccovoj namjeri bio njegov posljednji pozdrav Mister Nou, no, stvari su ispale malo drugačije; iznimna duljina Nolittine oproštajne sage nije samo dovela do odgode početka njezina objavljivanja, već je i prisilila Mignacca dovrši neke stare epizode koje su ostale u ladici i potom slijedi Nolittina duga oproštajna saga. Kraj Mister Noa trajao je gotovo godinu i pol; početni plan da se razradi u šest brojeva na kraju je povećan na šesnaest.
Nolitta je iskusan pisac, zna svoj posao, zna Mister Noa u dušu, ta njegovo je čedo. Jednom je izjavio: „Mister Nou volim pripisivati određene ideološke stavove, određene emocije i određene reakcije koje su dio moje osobnosti…kao da sam želio biti on.“
Kroz Mister Noa, Sergio Bonelli govorio nam je i o ekologiji kada to nije bila raširena tema u javnosti i kada se masmediji nisu bavili problemom uništavanje amazonske prašume. I upravo odatle treba krenuti, od izjave ljubavi prema američkom pilotu koji je svoj unutarnji mir pronašao u Manausu, daleko od kaosa svijeta u punom razvoju, od posljedičnog ludila koje se širi s vlasti, od korupcija, od užasa svjetskog rata koje će uvijek nositi sa sobom, i vodi ga je na njegovo posljednje putovanje. Mister No je završio, ali me Nolitta u toj dugoj završnici vratio u ono staro vrijeme. Sve je tu, kao i prije, u tih 16 priča; duhoviti interludiji, klasični Nolittini dijalozi ispresijecani trenucima lirike, akcija, drama, mnoga poznata lica: putnički agent Coen, jangadeiro Stelio, vjerni barmen Paulo Adolfo, Irene, Marija i Madalena, tvrdoglavi narednik Oliveira, pijanist Dana Winter i naravno Kruger, dugogodišnji prijatelj i suborac iz mnogih nezaboravnih avantura.
No, nešto se promijenilo. Ova se saga sastoji od priča ujedinjenih dubokim ekonomskim i društvenim promjenama koje su početkom 70-ih dovele do masovnog emigriranja siromašnog stanovništva, industrijalizacije Brazila i intenzivnog iskorištavanja resursa amazonske prašume od strane brazilske vlade i stranih multinacionalnih kompanija, prisutnosti gerilskih skupina koje se bore protiv vojne diktature, a Nolitta nam pokazuje i prve znakove trgovine drogom iz Kolumbije. U ovim pričama dano je mnogo povijesnih, zemljopisnih i socioloških podataka kako bi čitatelji bolje razumjeli velike promjene u Amazoniji i Brazilu, a pripovijedanje istih je povjereno tukanu, koji će, avaj, loše završiti na posljednjoj stranici serijala.
Sergio Bonelli je prije završne sage izjavio da Mister No više nema što za reći. Razlozi koje navodi pomalo su upitni: tvrdi da je serijal nakon 30 godina obradio sve najzanimljivije teme koje južnoamerički scenarij može ponuditi te da se lik Mister Noa savršeno slaže s generacijama čitatelja iz 70-tih i 80-tih, i kao takav, Mister No nema više što reći. No ovom oproštajnom sagom, za koju sam poželio da nikada ne završi, pisac Nolitta proturječi izdavaču Bonelliju, pokazujući da Mister No, ako je u pravim rukama, ima još puno toga za reći. Nolitta u ovu odličnu završnu sagu ulaže cijeloga sebe i ja sam osjetio da je ovo onaj moj stari Mister No; autentičan, istinit. Nije bitno je li on u 1950-ima ili 1970-ima, jer u svakom vremenu postoje razni problemi kojima se treba pozabaviti, a iznad svega, Mister No može biti glas prosvjeda, glas sirotinje, glas domorodaca, glas svih obespravljenih, baš kao što je nekad bio.
Uživao sam čitajući ovu sagu jer je evidentno da Nolitta daje lekciju iz stila prijašnjim autorima pokazujući kakav bi trebao biti pravi miniserijal: jedna duga priča sa snažnom idejom iza sebe, jedna duga priča sastavljena od zasebnih priča, ali isprepletenih ljudskim i društvenim dramama. Ovo je Mister No kad je plovio Rio Negrom i prelazio Pantanal, on je dokoni Mister No u baru Paula Adolfa, on je Mister No koji je pomalo ludi neizlječivi romantičar, vječni sanjar koji kroz ovu sagu razgovara sa svima: pilotima, vozačima, barmenima, policajcima, odvjetnicima, trgovcima ljudima, krijumčarima, prostitutkama, gerilcima, vojnicima, domorocima...a svi ti ljudi iznose svoja gledišta, motivacije, težnje i snove o Brazilu koji se mijena naočigled.
Dozvolite mi da vas kratko provedem kroz priče u kojima razočarani Mister No opisuje proturječnosti i preokrete koji se događaju u Brazilu, vremenski smještene od kraja 1969. do kraja 1971. godine.
Prolog prve priče sage naslova „Nešto se promijenilo“ (recenzija) prikazuje povratak Mister Noa iz Australije u Brazil u prosincu 1969. nakon godinu i pol izbivanja. Saga počinje u turističkoj agenciji „Coen & Bros“, poznatoj iz prvog broja objavljenog u lipnju 1975. Osoba kojoj Coen sažima glavne događaje u 1969. godini (od slijetanja čovjeka na Mjesec, rata u Vijetnamu i sukoba u Londonderryju) je ni manje ni više nego Stefano Di Vitto, a simpatični Coen tek šturo naznačuje promjene koje su zahvatile ne samo Manaus, već cijeli Brazil.
U prvoj se priči pojavljuje Stelio, jangadeiro koji se prije pojavio samo u klasiku Atlantik!, koji je došao u Manaus u potrazi za poslom. U ishodištu promjena u Manausu nalazi se Nacionalni integracijski plan, odnosno niz politika za poticanje internih migracija za naseljavanje Amazonije i razvoj poljoprivrede, stočarstva, rudarstva itd. Kako bi se potaknula industrijalizacija i privukao strani kapital, Manaus je postao slobodna ekonomska zona, to jest, područje slobodne trgovine bez poreza. Mister No, čim se vratio u Manaus, upao je u sukob s Abacaxijem, krijumčarom zlata koji bi ga htio zaposliti kao i mnoge druge pilote na njegovom platnom spisku. No, pilotov odgovor krijumčaru ne moram vam govoriti. Pojavljuju se i poduzetne Irena, Marija i Madalena koje su otvorile novi bar Manausu, raskošni „Paraiso Verde“. Od njih Mister No saznaje da se Kruger preselio u Castanheiru, u brazilskoj regiji Acre.
U drugom dijelu priče, na 133 stranice i nacrtanome od strane braće Di Vitto, Mister No je prema klasičnom kalupu „mušterija nešto skriva“ uključen u fenomen koji je između 1969. i ranih 70-ih doveo do formiranja revolucionarnih skupina, to jest naoružane opozicije brazilskoj vladi, sastavljene od neiskusnih mladih studenata koji bi se igrali rata i gerile, no mladi idealisti tragično skončavaju.
„Ayahuasca“ (recenzija), priču od 199 stranica dizajnirao je par Marco Bianchini & Marco Santucci (171tabli) i Fabio Civitelli (28 tabli). U ovom dijelu Mister No pomaže svom prijatelju Steliu da izađe iz pakla snažnog halucinogena i šapa mestre Raimunda, malicioznog peruanskog šamana. Kako bi financijski pomogao Steliu da napusti Manaus, Mister No stavlja Pipera pod hipoteku.
Zasjeda na „Victoriji“ (orig. brojevi 369-370) Ovaj dio, na 177 stranica, grafički je povjeren Robertu Disu, s tim da je prvih nekoliko stranica nacrtao Fabio Civitelli. Mister No, uz bok svom prijatelju Ulissesu Ribeiri (njegovo prvo pojavljivanje), planira i provodi vlastitu osvetu protiv krijumčara Abacaxija, s kojim se sukobio pri povratku u Manaus. Ponovno vidimo Awavea, poglavicu Caripuna, kojeg smo prvi put vidjeli u klasiku Pruga prokletih. U usporedbi s tom pričom, pleme je izgubilo svoj drevni ponos i živi u sirotinjskim uvjetima na rubu sela kopača zlata. Moreno Galindez, kojeg je kolumbijska mafija pozvala da preuzme Abacaxievo mjesto u Porto Velhu, ima nalog da eliminira Mister Noa i Ulissesa. Međutim, razvoj ovog podzapleta bit će ispričan u specijalu broj 17.
Šuma gori! (br. 371-373) Ovaj dio oproštajne sage dug je 286 stranica, prvih 150 tabli nacrtao je par Fabrizio Busticchi i Luana Paesani, sljedećih 96 Roberto Diso, i posljednjih 40 Stefano i Domenico Di Vitto. Mister No stiže u Castanheiru u regiji Acre (kutak Amazonije na granici između Perua i Bolivije), gdje pronalazi Krugera i uključuje se u borbu između seringueirosa (sakupljača gume) i velikih zemljoposjednika koji žele posjeći tropsku šumu i pretvoriti je u pašnjake za stoku.
Zabava je gotova (374) Ova priča, duga 84 stranice, koju su nacrtala braća Di Vitto, posvećena je ispraćaju Krugera u Manausu. Nijemac se preselio u argentinsko skijalište San Carlos de Bariloche kako bi upravljao hotelom čiji je postao suvlasnik. Tijekom oproštajne zabave Kruger zaglavi u zatvoru zbog tučnjave s pijanim vojnicima, a kako bi ga izvukao iz zatvora, Mister No pristaje pomoći vojsci, a po prvi put govori o Rurrenabaqueu (malom selu u Boliviji) kao mjestu gdje će otići živjeti kada odluči napustiti Manaus, kao što će to učiniti u br.379.
U potrazi za Kamanauom (br. 374-378) Najduži blok sage, 367 stranica, nacrtala su braća Di Vitto. Mister No traži Kamanaua, poglavicu Waimiri-Atroari Indiosa. Zadatak misije koju vodi Mister No je uvjeriti starijeg poglavicu da se sastane s vojnim vlastima kako bi se dopustio prolazak nove asfaltirane ceste kroz rezervat Indiosa, koja bi povezivala Manaus s Boa Vistom. Epizoda također govori o varanju i korupciji u organizaciji koja se bavila zaštitom domorodaca, te vjerskih misija različitog podrijetla profiliranih u raznim kutovima Amazonije da preobrate domoroce.
„Crna laguna“ (br. 378-379) U ovoj kratkoj priči od samo 49 stranica koje je nacrtao Di Vitto, Mister No vodi jednu od svojih mušterija u originalni bar „The creature“ gdje se prisjeća poznate scene iz filma "Čudovište iz crne lagune". Večer će tragično završiti.
I evo nas, „Novi život“ (br. 379). Prvih je deset stranica posvećeno zatvaranju prijašnje priče, a ostatak od 84 stranica, koje je nacrtao Roberto Diso, odvija se uglavnom tijekom posljednje večeri Mister Noa u Manausu 29/30. studenoga 1971. Priča u kojoj nema avanturističkog zapleta i raspleta, a koja pripovijeda o Jerryjevom polaganom opraštanju od prijatelja i Manausa. Tom prigodom, uz vjernog barmena Paola Adolfa, vidimo i Danu Wintera, simpatičnog jazz pjevača i pijanista u svome trećem nastupu (Rio Negro i Glazba, maestro!) Jerry pozdravlja sve i odlazi Piperom u Boliviju. Kao vjerni suborac, Kruger će ostati uz Mister No do kraja serijala, a u posljednjem ciklusu on će prvi će od njih dvojice napustiti Manaus, ne trpeći više ono što je grad postajao s početka ''70. No, kada sazna da se Jerry preselio u Boliviju, Nijemac će ga dočekati na njegovom konačnom odredištu i njih će dvojica krenuti prema baru na piće, kao u stara dobra vremena.
Moram reći da me iznenadila posljednja priča kojom Nolitta zatvara serijal. Nema u njoj zapleta ni raspleta, nema ni truna akcije, nema nasilja, nema dramatike, tek slatko-gorki okus opraštanja od lika koji je svima ušao pod kožu, pa opet, i kao takva, dokaz je odličnog spoja između Guide Nolitte i njegovog najomiljenijeg lika. Na prvo čitanje posljednje priče završne sage činilo mi se da Mister No (ili bolje rečeno Guido Nolitta) sebe ne shvaća preozbiljno: griješi na dan ispraćaja; Mister No dolazi dan ranije u bar Paula Adolfa, svaki put krivo izgovori ime svoje prijateljice, zaspi u Piperu ne uspjevši vidjeti izlazak sunca na dan svog odlaska iz Manausa. No upravo ti detalji, naoko nebitni, pokazuju kako je Guido Nolitta dopustio sebi da ispriča te detalje, te „sitnice“ kao posljednju priču o čovjeku koji nije heroj, niti se pretvara da jest: on je čovjek, sa svojim slabostima.
No najupečatljivije od svih tih „sitnica“ je dugi oproštajni Mister Noov govor koji razotkriva njegovo stanje. Gotovo da je to govor gubitnika koji misli da je beskorisno boriti se protiv vjetrenjača i da je najbolje otići. Čovjeka koji je od prve epizode govorio „NE“ sistemu, Nolitta kao da je silom izložio neizbježnoj predaji. Ujedno je taj govor i Nolittina samoironija, jer vidjevši reakciju mladog Aluisia koji zaspi pri dugom rezigniranom Mister Noovom govoru shvatite da Aluisio predstavlja nekog novog čitatelja za kojega Mister No nije ništa doli stari nostalgičar za prošlim vremenima: lik neke druge generacije; moje, naše generacije.
A kad se svjetla ugase u klubu koji je Paulo Adolfo otvorio njemu u čast, tada se pojavljuje pijanist Dana Winter koji se notama „My funny Valentine“ osobno oprašta od Jerryja, no baš kao i u „Riu „Negru“, Mister No nije čuo pjesmu do kraja, jer ovdje, u naponu vidljivih emocija, osjeća potrebu da ode. Ljubi Jaciru i u vrlo poetičnoj sekvenci napušta Paulov bar i šeće sam ulicama u Manausa, paleći cigaretu. A Jacira će se vratiti kući iznimno impresionirana ovim tako neobičnim likom i tako drugačijim od svih.
I sad se postavlja pitanje zašto je Mister No olako digao ruke od Manausa? Ukratko, Nolitta ga je kroz cijelu završnu sagu izlagao situacijama u kojima Mister No polako shvaća da je Manaus nepovratno izgubio ono zbog čega ga je zavolio - tu dokonost i slatku lijenost, bezbrižnost života iako si bez novca. Manaus se pretvorio u grad koji melje ljudske sudbine u žrvnju industrijalizacije, a najznakovitije to predstavlja rečenica „Kriv je ovaj grad, koji je skoro pa izgubio svoju dušu i postao neka vrst pakla!“
Možemo i analogijom; Zagor ima dom kojem se vraća. Može krenuti u odiseje, beskrajna putovanja i duga lutanja, ali na kraju se uvijek vraća kući - u kolibu u darkvudskoj močvari. To je njegovo utočište gdje se može odmoriti, povratiti snagu, otići u lov, porazgovarati sa starim prijateljima, našaliti se, a kada nevolje opet zaprijete, krenut će iz svog doma u novu avanturu. Mister No, s druge strane, nema dom. Naravno, njegov dom bi mogao biti Manaus, ali nije. Jedino mjesto koje je za njega dom je njegov Piper, toliko da kada civilizacija stigne do Manausa, Mister No jednostavno sjeda u svoju staru vjernu leteću krntiju i odlazi. Čak se ni Piper ne opire odlasku, jer pali iz prve.
Usporedio bih Nolittina dva oproštaja od svojih najomiljenijih likova. Priča o „Vječnoj magiji“ posljednja je priča o Zagoru koju je napisao Nolitta, a završna scena sa Zagorom i dječakom Akotom je svojevrsna primopredaja serijala u ruke novih scenarista. Zagor izjavljuje da je uvijek spreman za borbu, a na kraju to potvrđuje svojim bojnim pokličem, dok će Mister No učiniti u svojoj posljednjoj priči sasvim suprotnu stvar. U cijeloj posljednjoj priči izražen je snažan Nolittin fatalizam koji je do kraja slijedio svoje uvjerenje o serijalu koji se treba ugasiti: i pilotovim dugim rezigniranim govorom, u stvari, bolje rečeno monologom, a napose tukanovim krajem koji je Nolittin svojevrsni ironični omaž i sebi kao piscu i Mister Nou koji može samo pasivno reagirati na stvarnost koja se prebrzo mijenja. On nije Zagor, on ne može sve ispraviti, on ne može sve vratiti na staro, on je nemoćan pred stvarnošću. Nešto se promijenilo i Mister No je postao samo osoba koja odlazi, ako hoćete i bježi, kao da univerzalne vrijednosti kojima smo svjedočili od prve epizode imaju rok trajanja. Možda izgleda kao da je Sergio Bonelli na kraju dopustio da ga obuzme pesimizam, no nije tako. Mister No, kao buntovnik kakav jest, ne pristaje na kompromise s novom stvarnošću te nakon niza razočaranja i poraza odlučuje promijeniti sredinu.
No nemojte se ljutiti na Nolittu zbog takvoga kraja, jer sjetite se, Mister No je već jednom pobjegao, početkom ''50-ih iz svog rodnog New Yorka u Manaus. Tako je zatvorio jedan krug koji je počeo odrastanjem bez oca na grubim asfaltnim ulicama New Yorka, prijavljivanjem u Leteće tigrove, sudjelovanjem u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnim životarenjem. Tako i ovdje, pomiren s porazom bježi, a Nolitta zatvara jedan krug i ostavlja otvoren prostor za svojevrsni novi ciklus, do kojeg nikada nije došlo niti će doći. I bolje, jer nakon ovog Nolittinog epitafa, nema tog pisca koji bi se usudio nastaviti. U biti, nema se što više dodati: jasno je da kroz cijelu oproštajnu sagu Nolitta polagano priprema Mister Noa za konačni odlazak iz Manausa i Brazila koji su u Mister Noovim očima izgubili su sve ono zbog čega se tamo i nastanio početkom ''50-ih.
Robertu Disu pripala je čast da zatvori serijal. Zasluženo. Diso je kroz tri desetljeća bio oslonac serijala i kao crtač naslovnica nakon Galliena Ferrija (od broja 116) i kao crtač avantura, i dati nekom drugom ovu posljednju priču nije dolazilo u obzir. Neću reći da je ovo Disov oproštaj od Mister Noa, naime, surađivao je on na projektu Mister No-Povratak, a i nacrtao je božićni specijal objavljen 2021. Ovo je zatvaranje jednog kruga koji je trajao trideset jednu i pol godinu, zatvaranje njegovih i naših emocija tom posljednjom pričom. Vjerujem da ni njemu nije bilo lako kada je crtao oproštajnu sagu, a posebice ovu zadnju priču, vjerojatno mu je u mislima preletio ne samo period od 1975. i „Čovjek iz Gvajane“, već i počeci suradnje sa Sergiom Bonellijem na dvije priče za serijal Rodeo, nakon kojih mu je Sergio odmah predložio suradnju na Mister Nou. Bila je to prekretnica u Disovom profesionalnom životu, a komotno napisati da je njegov Mister No za mene onaj „autentični“ Mister No. Znam da će se Bignottijevi fanovi možda malo i naljutiti na tu izjavu, ali nipošto ne želim time umanjiti njegove zasluge, i on je meni drag, uz bok samome Disu, legendarnom crtaču koji je pilotovim avanturama podario strast, a i podario je Mister Noovoj fizionomiji svoju sliku i priliku. Vodio ga je na razna mjesta diljem svijeta na kojima je Mister No pokazivao svoju neodoljivu karizmu i tako nam omogućio da se saživimo s tim likom do te mjere da jednostavno osjetiš autentičnost jednog antijunaka, baš kao i u ovoj posljednjoj priči u kojoj su nam i veliki Guido Nolitta i veliki Roberto Diso htjeli reći: Tko je rekao da heroji uvijek pobjeđuju? Tko je rekao da nikad ne bježe?
Ovu uredničku smrt Mister Noa nemojte shvatiti doslovno, jer ima nešto što tješi sve nas koje povezuje i kojima je pod kožu ušao Mister No. Ponovno ću se prisjetiti najvećih vrhunaca: ponovno ću pročitati Rio Negro, Posljednjeg cangaceira, Atlantik, Lovce na glave, Mister No ide u rat, Mafija ne prašta, Poštansku kočiji, Prugu ukletih, Leteće tigrove, Izazov na Pantanalu, Mau-Mau, Saharu…Ponovno ću, po nebrojeni put, pročitati sve priče do broja 200 jer ima nešto što me tješi u svemu tome: znam da će svaki put kad se poželim Mister Noa biti dovoljno ponovno otvoriti te stare priče i tada će Mister No opet veselo zazviždati ili zapjevušiti „Oh, when the saints go marching in…“
.jpg)
.jpg)
