Vijetnam

Svi oni koji redovito prate portal Prozor u svijet stripa (stripovi.com forum, op.ur.) nemalo su ostali iznenađeni kada je prije godinu i pol solar objavio prvu informaciju o novom serijalu. Taj moderatorski punisher nemilosrdno kažnjava one koji su se ogriješili o pravila foruma, a ujedno nas redovito informira o novitetima iz Bonelli kuće i zaintrigirao je ljubitelje Mister Noa s nekoliko šturih informacija o novom projektu Michelea Masiera. Konačno, poveselili smo se, jer nakon što je 12 godina pilot bio prizemljen izgleda da će ponovo poletjeti. Nagađanja su bila raznolika nakon nekoliko viđenih kadrova Avallonea i Cremone; da je riječ o pilotovoj mladosti i ratnoj prošlosti, ali onih nekoliko u kojima su nacrtani američki vojnici s opremom i oružjem koje ne pripada II. svjetskom ratu već Vijetnamskom, zbunjivalo je nas kibice. Malo po malo, kako su informacije redovito pristizale, stvar se iskristalizirala i danas svi znamo da je Mister No Revolution neka vrsta reboota Nolittinog Mister Noa. Nolittin Mister No je 1922. godište i veteran je II. svjetskog rata, a Masiero je pomaknuo vremensku liniju za 25 godina, tako da je Jerry Drake veteran Vijetnamskog rata. Zvuči zbunjujuće, zar ne? Kao da je Jerry Drake upao u neku vrstu limba, ali stvar i nije toliko komplicirana. Jednostavno, Masiero je “što bi bilo kad bi…“ bez neke pretjerane filozofije upotrijebio kako bi nam ispričao još jednu priču o onom istom Nolittinom Jerryju Drakeu-veteranu, tvrdoglavcu, melankoliku, romantičaru, pravdoljubivcu. Doduše, Masierov je Jerry mračnijeg izričaja, a to je postigao stavivši ga u kontekst jednog rata i jednog vremena kada su tektonske promjene zahvatile ne samo Ameriku, već i cijeli svijet.

Afrika i Azija se oslobađaju europskog kolonijalizma, Jurij Gagarin u svemiru, Kubanska kriza, atentat na JFK-a, Berlinski zid, nuklearna tehnologija, Beatlesi i Stonesi, hipiji, marihuana, heroin i LSD, Šestodnevni rat, Praško proljeće, Velika kineska kulturna revolucija, slijetanje Apola 11 na Mjesec, borba protiv rasne segregacije, seksualna revolucija, samospaljivanja budističkih svećenika koji su svojom žrtvom upozoravali na eskalaciju rata u Vijetnamu, antiratni prosvjedi, samospaljivanje Jana Palacha u znak protesta protiv sovjetske invazije, Hrvatsko proljeće…

Veza Amerike i Vijetnama krcata je paradoksima. U početku je bilo tek nekoliko stotina američkih savjetnika i vojnika u Vijetnamu, da bi ta brojka narasla na preko pola milijuna vojnika kroz nekoliko godina. Njih 58.220 vratilo se doma u sanducima prekrivenima zastavom, a njihova su imena uklesana na spomeniku “Vietnam Memorial“ u Washingtonu. Mladići kojima su zbog dobne granice američki zakoni branili kupovinu alkohola poslani su desetak tisuća kilometara daleko da ubijaju i ginu za nejasne ciljeve Uncle Sama. Rame uz rame borili su se bijelci i Afroamerikanci, a vlasti u južnim državama forsirale su segregaciju. Amerikanci su dobili većinu bitaka, ali su izgubili rat. Preživjele su iz zasjede čekali PTSP, nemogućnost društvene integracije, loša zdravstvena skrb, narkomanija i alkoholizam, kriminal, nezaposlenost i odbačenost društva koje je bilo duboko podijeljeno. Upravo kontekst Vijetnamskog rata i posljedica koje je izazvao u američkom društvu Masiero koristi kako bi nam ispričao ovu priču o Jerryju Drakeu.

Ne sumnjam da je ovaj album bio jedan od najtraženijih na Lucca festivalu 2018. kada je premijerno prikazan. Projekt je osmišljen u tri albuma (po dvije priče u svakome) i 6 priča kao kiosk izdanja, a donosi nam Masierovu alternativnu verziju Jerryjevog svijeta koja ne utječe na ideju i postavku jednog od najomiljenijih Nolittinih likova. Ona nimalo ne utječe na serijal kakvog poznajemo, a koji je započeo u lipnju 1975. i završio u prosincu 2006. Strip ostaje vjeran korijenima junaka koje je postavio Nolitta. Svi općepoznati elementi su tu; karakterizacija lika nadograđuje se kroz tri albuma, amblem djeteline i nadimak razrađeni su u ovom albumu, u drugom začetak prijateljstva s Batom Barlingtonom i Krugerom, u trećem odlazak u Amazoniju, samo je tematika mračnija, eksplicitnija i proširenija.

Ovo je jedan Masierov eksperiment pomaknute vremenske linije u kojoj je jedan njujorški mladić kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća tek dio generacije koja samo želi da se čuje i njen glas, ali odlazi u jedan prljavi, neprihvatljivi i neshvatljivi rat većini vojnika koji su se borili u Vijetnamu. Upravo će etiketa Audace omogućiti da nam Masiero donese užase tog rata prikazane u nizu sirovih i eksplicitnih scena psihičkog i fizičkog nasilja i grubog vojničkog rječnika kojim Cremonini kadrovi obiluju, a sve je zaokruženo odličnom, snažnom i dojmljivom naslovnicom.

Masierov način pripovijedanja nije inovativan, ali je za ovu formu idealan. Pratimo dvije isprepletene narativne linije u kojima je glavni akter Jerry Drake, a njegovi susreti s nizom likova u obje odredit će njegovu sudbinu i kao civila i kao vojnika. Glavna linija je ona posvećena ratovanju u Namu, s njom priča počinje, uvodi nas u svijet vojnika u ratu, a prilikom čitanja zasigurno će vam kroz glavu proletjeti niz filmova snimanih na tu tematiku. Ništa čudno, jer je Masiero koristio niz referenci iz istih samo ih je obradio na svoj način. Kiša koja pada na vojnike u zasjedi i vojnici u helikopterima podsjetit će vas na neke sekvence iz Stoneova “Platoona“ i Irvinova “Hamburger Hilla“, vijetnamske kurve i vojnici na scene iz Kubrickov “Full Metal Jacket“, a dani u zarobljeništvu Vijetkonga na Ciminov “Lovac na jelene“. Paradigme koje koristi iz tih filmova obrađuje na svoj način, a posebno su brutalne i eksplicitne one u zarobljeništvu. Ne znaš je li mučnije gledati Ciminove zarobljenike kako pod prijetnjom smrću igraju ruski rulet ili Masierove koji su podvrgnuti nizu psihofizičkih tortura, a najgora je silovanje.

Svijet Jerryja Drakea kakvog je stvorio Nolitta sa svim svojim vrlinama i manama, kao i simbolima, postepeno se tijekom godina razotkriva čitateljima, jedan od njih je amblem srećonoše-crvene djeteline prišiven na rukav jakne i majice, i njegov nadaleko poznati nadimak Mister No. Nismo dobivali tumačenja o značenju tog simbola i načina dobivanja nadimka sve do Mignaccovih “Letećih Tigrova“, a zanimljivo je pratiti način kako Masiero daje tumačenja tim detaljima. Djetelina kao simbol sreće zbog jednog susreta s vijetkongovcem u podzemnom tunelu krasi Jerryjevu kacigu, dok mu je nadimak opet nadjenuo surovi neprijatelj zbog njegove tvrdoglavosti i hrabrosti. Dakle, i tu Masiero ostaje vjeran Mister Noovoj karakternoj suštini.

Druga pripovjedačka linija vodi nas kroz Jerryjev civilni život, nekoliko mjeseci prije negoli će dobiti poziv za novačenje. Ništa manje uzbudljivija od one vijetnamske, ova, pak, obiluje Masierovom poetičnošću isprepletenoj u nizu društvenih zbivanja u New Yorku. Događaji kroz koje prolazi Jerry usko su vezani s djevojkom Maryann, a Masiero koristi niz referenci iz pop-kulture kako bi nas proveo kroz njujorški društveni život. Nezaobilazni dio tog vremena ubačenih u ovaj album su Andy Warhol, Allen Ginsberg, Velvet Underground & Nico, Bob Dylan, VW T1., antiratni prosvjedi. Ovdje možemo odrediti i točno vrijeme događanja, jer na str. 42 Maryann drži debitantski album Velveta objavljen u ožujku 1967. kojeg krasi Warholova “peel and see“ banana, a jedna od pjesama je i “Heroin“. Heroin je uništio cijelu jednu generaciju mladih ljudi, kako onih koji su ostali u Americi tako i onih koji su otišli u Vijetnam. Po nekim procjenama između 25-40% bilo je vojnika ovisnika, a također, kao dio tog miljea i vremena treba spomenuti Franka Lucasa koji je heroin masovno iz Vijetnama dopremao u lijesovima poginulih vojnika, uz obilatu pomoć korumpiranih vojnih službenika. O njegovom je životu Ridley Scott 2007. snimio film “Američki gangster“ s Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi, a Lucas je preminuo u svibnju 2019. Iako se Lucas ne spominje u priči, nije teško zamisliti da je diler sa stranice 80 baš jedan od njegovih.

Pop-kultura esencijalni je dio ove pripovjedačke linije, posveta jednom vremenu i beat-generaciji, pa je tako Cremona odao hommage Dylanovom drugom albumu “The Freewheelin'“ iz 1963., kao i citatima Ginsbergove poeme “Song“, iz zbirke poema pod naslovom “Howl“.

Čak su i naslovi priča posveta tom vremenu. Prva “Gori, momče, gori“ dobila je naziv po poemi "Burn, Baby, Burn" napisanoj od pjesnika Marvina X-a nakon rasnih nereda u Wattsu u kolovozu 1965., a koja je kasnije postala protestni slogan Crnih pantera, dok su ostale redom naslovi pjesama; “Bit ću zrcalo tvoje“ (I'll be your mirror - pjesma benda Velvet Underground & Nico s njihovog debitantskog albuma 1967., a napisao ju je Lou Reed), “Sanjajući Kaliforniju“ (California Dreamin' - pjesma benda The Mamas & the Papas iz 1965., svojevrsna himna hipi pokreta), “Netko koga ćeš voljeti“ (Somebody to love - pjesma psihodeličnih rockera Jeffersons Airplane iz 1967.), “Daj mi zaklon“ (Gimme Shelter - pjesma Rolling Stonesa) i “Zvuk tišine“ (The Sound of Silence - muzičkog dua Simon & Garfunkel).

Obje linije, ratna i civilna, fino su isprepletene i do samog kraja smjenjuju se u pravilnom ritmu pripovijedanja. Taman kada se završi jedan fragment ratne, prepune smrti, krvi, bijesa i straha, Masiero nam prikaže kontrast-bezuvjetnu ljubav kao temelj ljudskog postojanja. Ljubav pretvara u opipljivo i čvrsto kroz odnos Jerryja i Maryann, a upravo taj veliki emocionalni intenzitet koji se proteže tim dijelom priče, nježnost koja se miješa sa sirovim i gorkim, skriva (ne)očekivanu implikaciju. Maryann je heroinska ovisnica, i takvim je prikazom Masiero puno kompleksnije i snažnije pokazao Jerryjev odnos sa ženama. Kada se osvrnemo na Nolittino vrijeme i ostalih scenarista u to doba, žene su prikazivane kao samosvjesne i čvrste, ravnopravno se noseći s nevoljama. Deborah Winter, Patricia Rowland i Dalia Norris - svaka je svoju ulogu snažne i emancipirane žene savršeno odigrala, a Mister No ne osjeća potrebu za dubljim sentimentalnim vezivanjem već su to kratkotrajne ljubavne avanture. Maryann je njihova karakterna suprotnost, i kroz njen krhki lik i vezu s Jerryjem mogli bismo reći da je u prikazu žena bitna razlika između Nolitte i Masiera. Razlika je i u pristupu glazbi, Masierov, kao produkt šezdesetih, posjećuje koncert Velveta, puši marihuanu, odlazi u rat. Mister No po tom pitanju mojoj je generaciji bliskiji, kao odrasli ljudi možemo se identificirati s njim, dok je Nolittin dječački bijeg u avanturu i nepoznato.

Koloristi Saponti i Niro također su odlično odradili svoj dio posla. Događanja u New Yorku obojili su hladnim bojama, dajući tako toj liniji melankoličan, sjetan ugođaj dok se Jerry prisjeća tih događanja za vrijeme ratovanja u Vijetnamu, a u ratnoj liniji žive boje dominiraju čineći tako kontrapunkt scenama prepunima smrti i nasilja.

Ne sumnjam da su neki talijanski čitatelji, a zasigurno će ih biti i kod nas, proglasili ovaj Masierov koncept komercijalnim trikom, a tvrdolinijaši idu toliko daleko da govore da se Nolitta okreće u grobu. I ja sam bio skeptičan u vezi ovoga, a nakon pročitana prva dva albuma mogu reći da nema potrebe za takvom dramatikom i cendranjem da to nije “onaj“ Mister No. Revolucija u naslovu ovog mini serijala ne odnosi se na Masierove pripovjedačke modele kroz koje bi Mister Noov općepoznati lik bio transformiran u neki novi, nama nepoznati lik, već se odnosi na premještanje poznatog lika u drugo vrijeme. I to je sva mudrost. Rezultat svega toga su priče o onome istom Nolittinom liku, samo u kontekstu drugog vremena, modernijeg i dinamičnijeg, pa ako hoćete i vremenu raznih revolucija koje su nepovratno promijenile svijet. U takve okvire jednog vremena moguće je staviti Jerryja Drakea, iako i sam Masiero kaže da on još ovdje nije u cijelosti formirani lik. U ovome albumu on je rastrzan između odlaska u Vijetnam i dezertiranja, ne osjeća se nekakvim revolucionarom koji bi mijenjao svijet poput njegovih vršnjaka, on tek preživljava na njujorškim ulicama, ali dramatični epilog jedne ljubavi odlučiti će umjesto njega. Masiero ovaj album završava citirajući Ginsbergovu pjesmu o ljubavi, s protagonistom koji se kreće u suprotnom smjeru od gomile. Takav me kraj malo podsjetio i na Masierov odnos prema ovome mini serijalu. Nije li on taj koji se ovim albumima kreće u suprotnom smjeru od gomile koja je očekivala starog pilota i one stare, prožvakane avanture? Masiero je svoju ljubav prema pilotu povezao sa sviješću da je Mister No jak i moderan lik koji može podnijeti ovakvu vrstu transpozicije u drugi svijet, svijet sirovih i dan danas aktualnih tema, svijet realističnog i grubog jezika. Meni se ovo sviđa.