Zagor i Tex nisu samo dva najveća i najdugotrajnija junaka talijanskog stripa, već su prije svega stripovi koji su me zahvaljujući novosadskom Dnevniku vjerno pratili kroz moje djetinjstvo, vjerujem i vaše, a i danas ih čitam, vjerujem i vi. Za razliku od susreta nekih drugih junaka, poput Mister Noa i Martija Misterije, Bleka Stene i Komandanta Marka, Martija i Dylana, Tex Willer, teksaški rendžer, poglavica i zaštitnik plemena Navajoa, i Zagor, također prijatelj i zaštitnik ne samo Indijanaca već svakog onoga tko trpi nepravde bez obzira na boju kože, nikada se nisu susreli prvenstveno iz jednog razloga-Sergio Bonelli bio je izrazito nesklon toj ideji. Uvijek je isticao kako ta dva junaka žive u različitim razdobljima i trideset godina koje ih dijele bile su nepremostiv jaz, jer da su se sreli, Zagor bi bio živahni starac od nekih sedamdesetak godina. Naravno, o nekakvome Helingenovom vremenskom stroju koji bi usisao Zagora u budućnost ili Mefistovoj vradžbini koja bi Texa vratila u prošlost nije bilo niti govora. To bi bilo nepošteno prema čitateljima, laž samo takva, a i obezvrijedio bi ta dva heroja. Zagor i Tex nekada jesu fantastične priče, ali što je previše je previše, mora da je pomislio.
Kao klinac nikad se nisam zamarao vremenskom i razlikom u godinama između ta dva junaka, pa i anakronizmima obilato ubacivanim u Zagorov svijet, i meni je njihov svijet izgledao spojiv i zanimljiv jer u mojoj mašti Zagor i Tex su zajedno jahali suočavajući se s opasnostima i neprijateljima svih vrsta. I Tex je bio Tex i Zagor je bio Zagor (znate na što mislim). Općenito sam Zagora i Texa svrstavao na Divlji zapad, postavljenih kao da žive u istom razdoblju, ta u oba stripa puca se iz coltova, vinčesterki, gatlinga, tu su kauboji i Indijanci, vojnici i razbojnici, pogranični gradići i vojne utvrde, diližanse, vlakovi, jedrenjaci, parobrodi… Nisam tada znao nepobitnu činjenicu da je kod Texa važnija povijesna vjerodostojnost (ne temeljna, ali važnija), dok kod Zagora vrijeme i povijest nisu igrali nikakvu ulogu. Također je razlika u mjestu radnje; Zagor se kreće fikcijskim Darkwoodom i sjeveroistokom Amerike, Tex pak jaše prašnjavim jugozapadom. No, i to se dalo riješiti, odvedeš Zagora i Čika u novu odiseju ili kraće putovanje i eto priče s Texom.
Mora da su jednom dalekovidnom uredniku dosadile beskonačne rasprave između Texa, Kita Carsona, Tigera Jacka i Kita ispred logorske vatre i bifteci debeli tri prsta pokriveni gomilom prženih zlaćanih krumpirića i prije nekoliko godina taj je dalekovidni urednik jedne izdavačke kuće smatrao da je dobro napraviti još jedan serijal najdugovječnijeg teksaškog rendžera i Bonelli junaka, a koji govori o dvadesetogodišnjaku koji je nepravedno progonjen od strane zakona. Taj urednik i scenarist je Mauro Boselli, koji je uspio nastaviti naslijeđe Gianluigija Bonellija i presudno pridonio da Tex Willer ostane najvažniji lik talijanskog stripa. Nedugo nakon tog serijala stigao je još jedan, i u prosincu 2021. godine Boselli je iskoristio priliku i u doista posebnoj priči naslova „Bandera!” zbio se susret dviju najvećih Bonellijevih ikona.
Rođenje edicija s avanturama Texa kao mladića riješilo je Nolittin problem: skratilo je vremenski jaz između ta dva lika što je Boselli iskoristio na najbolji mogući način; koristeći mladu verziju Texa i sredovječnu verziju Zagora, i stoga je ova avantura nesumnjivo izazvala veliku znatiželju i ogromna očekivanja kod svih nas, očekivanja koja je, svi znamo, gotovo nemoguće zadovoljiti jer priča mora biti „epohalna“ da opravda team-up Zagora i Texa! Milijun pitanja vrzmalo mi se glavom prije čitanja: je li uopće moguće spojiti ta dva junaka? Kakva tema mora biti? U kojem vremenskom razdoblju će se avantura odvijati? Hoće li se radnja odvijati u Darkwoodu ili pak na Texovom terenu? Kako će se uravnotežiti karakteri dva lika koji su prilično različiti a opet toliko slični, baš kao i njihovi tvorci, otac i sin Gian Luigi i Sergio Bonelli?
Duboko vjerujem da je ova priča došla za Sergiova života, koju je osmislio i napisao Mauro Boselli, a nacrtao nitko drugi nego Alessandro Piccinelli, koji već ima jednu Zagorovu podužu avanturu iza sebe i aktualni je autor Zagorovih naslovnica, te jedan od crtačkog osoblja teksaškog rendžera, i Sergio bi sam bio zadovoljan. Ovo ne samo da ima smisla, nego je i dobro. A možda i zato jer je ovo edicija Speciale Tex Willer, ergo, Zagor bi ovdje trebao biti gost. No priča je čvrsto povezana sa Zagorovim kontinuitetom, pa je Tex taj koji ulazi u svijet Duha sa Sjekirom. Mogu vam potvrditi da svjetovi budućeg poglavice Navajoa i teksaškog rendžera i Zagora, ako scenarist poznaje likove i zna pisati, nisu nespojivi. A Mauro Boselli poznaje karakter oba lika i zna pisati! Naravno, ovo nije epska priča, ne mislim da je savršena priča, ali nije loša i barem je iskrena, u smislu karakterizacije mladog Texa i sredovječnog Zagora umetnutih u povijesni kontekst i s nizom povijesnih ličnosti (vidi pod zanimljivosti), a ono što me se dojmilo je Bosellijeva vještina da ovaj susret prezentira bez usiljenosti, kao da je susret Zagora i Texa najprirodnija stvar na svijetu.
Uostalom, što je to „epska“ priča? Zagor i Tex se bore protiv udruženih Hellingena i Mefista? Da vam kažem, ima jedna epska priča na koju se nadovezuje ovaj team up i prije nego što nastavim s recenzijom potrebno se nakratko vratiti u prošlost: „Bandera!“ je treći dio trilogije koja je započela 1995. s „Teksaškim rendžerima“ i nastavila se 1999. s „Krvnom braćom“. Obje je priče napisao Mauro Boselli kada je bio urednik i scenarist Zagora, u vrijeme renesanse i drugog Zagorovog zlatnog perioda kada je serijalom prodefilirao čitav niz priča koje su postali klasici koji su oživjeli kvalitetu Zagorovog lika i bili prava demonstracija Bosellijevih kvaliteta kao scenarista. Radnju smještenu u Teksas crtački su dočarala dva velemajstora; Stefano Andreucci i pokojni Carlo Raffaele Marcello.
U „Demonima ludila“ Sclavi je predvidio
Bosellijevu „Krvnu braću“…
Ako su „Teksaški rendžeri“ avanturistički vestern koji nema velikih pretenzija osim da zabavi čitatelja i čini to odlično s Digging Billom, izgubljenim blagom i jednim poglavicom Komanča koji nastoji vratiti ugled i titulu u plemenu i svoju otetu djecu iz ruku komančerosa a u tome mu pomaže zakleti neprijatelj; jedan teksaški rendžer imena Adam Crane, „Krvna braća“ je dirljiva i snažna priča sastavljena od epa, lirike, povijesne drame, akcije, ljubavi, mržnje i izdaje. Dakle, za bolje razumijevanje „Bandere“ bitno je poznavati prva dva poglavlja, što Zagorovci, uopće ne sumnjam, poznaju odlično, a vi, koji još niste pročitali (ima li takvih uopće?!) prionite na čitanje. Jamčim vam sjajne priče! Oko tri krvna brata se kreću dobri i loši rendžeri, dobri i loši Indijanci, dobri i loši doseljenici, u svijetu koji se čini prevladanim mržnjom, ali i nadom u suživot.
Teško je, ma nemoguće napisati epsku priču na 126 stranica. Koliko god Boselli bio umješan vjerujem da je to i njemu bilo jasno, stoga je temi pristupio samozatajno, a opet nakrcano događajima i likovima, dakle, na njemu svojstven način. Postoji ispreplitanje s dvije priče koje je zapravo jednostavno ali snažno, prvenstveno kroz likove Zagora i Adama Cranea, dva krvna brata koji su se pobratimili s trećim; Sivim Vukom, poglavicom Quahadi Komanča. Boselli je protok radnje jednostavno zamislio: Prošlo je dvadeset godina od njihova zadnjeg susreta, a Zagor je Teksasu kako bi našao ubojice Sivog Vuka. No opet se upliće u sukob teksaških rendžera i Komanča. Unatoč dobrim namjerama indijanskog agenta Boba Neighboursa, u tijeku je gerilski rat između Komanča Pete Nocone i Bizonove Grbe i teksaških rendžera predvođenih Ripom Fordom. Kada Teksašani otmu ženu Pete Nocone, bjelkinju i majku mladog Quanaha Parkera, Zagor i Quanah kreću vratiti ju plemenu. Sve je komplicirano činjenicom da se Komanči bivaju biti deportirani iz Teksasa voljom ne samo vlade, nego i lokalnih sijača mržnje i rasne netrpeljivosti. Ponovno na strani Indijanaca, koji riskiraju da izgube svoju zemlju, Duh sa Sjekirom se očajnički suprotstavlja neizbježnom tijeku povijesti. No, greškom se sukobivši s mladićem za kojeg se ispostavi da je odmetnik u bijegu, Zagor u njemu otkriva neočekivanog saveznika.
Boselli radi prvo iznenađenje odmah na početku. Vijest o smrti Sivog Vuka nisam očekivao i na samo tri stranice uspijeva prenijeti čitatelju ne samo tužne emocije zbog njegove smrti, nego i dati sliku Zagora koji se preispituje. Boselli ubacuje jedan aspekt na koji na prvu možda nećemo povezati sa Zagorovim likom i djelom, ono što desetljećima potiskujemo; Zagor je gubitnik jer znamo da nikada neće izvršiti svoju misiju i vidjeti kako Indijanci i bijelci mirno koegzistiraju, to je utopija razrađena u fikcijskome Darkwoodu-carstvu fantazije koju je Sclavi nemilosrdno ogolio. Također, sjetite se priča „Zbogom, crveni brate“ ili „Do posljednje kapi krvi“. U tim i nekim drugim pričama Zagor na sve načine pokušava promijeniti sudbinu nekog događaja ali ne uspijeva, i to su priče koje su dječačkome neiskvarenom srcu budili ljutnju zbog nepravde i bijes djeteta koje nije vjerovalo da loši dečki mogu pobijediti u Zagoru. Da, to su priče koje i danas ostavljaju gorak okus.
Temelj ove priče je pronaći i kazniti osobe koje su ubile Sivog Vuka, ali ima i više. Nije im posvećeno puno stranica, ali veliki protagonisti priče su upravo oni, Komanči. Ova priča na tužan način završava Bosellijevu trilogiju Komanča, u kojoj su prisiljeni živjeti u sve manjim rezervatima na milost i nemilost bijelcima. Neukroćenim, divljim i ponosnim ratnicima Komanča iz prve dvije Bosellijeve priče slijedi poraz. Teksas je gruba realnost.
…ali Komanči su predodređeni da nestanu iz Teksasa,
sudbine oko koje im ni požrtvovni Zagor ne može pomoći.
Dakle, imamo jednu realističnu vestern priču uklopljenu u snažne povijesne elemente: masakr Komanča kod Pease Rivera i zarobljavanje Cynthije Ann Parker od strane teksaških rendžera, smrt Pete Nocone, deportacija Komanča u Oklahomu i ubojstvo Boba Neighboursa (doduše Boselli nije poštivao vremensku kronologiju tih sudbonosnih događaja po Komanče, no to na priču ne utječe) potpomognutu nekim likovima iz dvije davne Bosellijeve priče, prvenstveno Adamom Craneom, ali i hrpom novih, ovaj put povijesnih likova (vidi pod zanimljivosti) i ono najvažnije-prvi susret Zagora i Texa.
E, do tog prvog susreta potrebno je pročitati (ne računajući svojevrsni prolog o mladome Texu čija je jedina funkcija da nas podsjeti na neke priče, a kojeg nema u talijanskim izdanju) 64 stranice pisane u klasičnom Bosellijevom stilu. Upoznaje nas s radnjom presijecajući događaje, stvarajući zaplete i ubacuje puno likova, što glavnih, što sporednih, što fikcijskih, što povijesnih, začinjeno sve dugačkim dijalozima, stoga je neizbježno da na određenim mjestima priča može postati „teška“ za čitanje. Dakle, tipične stvari na koje nas je Boselli obilno navikao proteklih desetljeća. Boselli u svim svojim pričama gradi zaplete u kojima Zagora spaja s nizom dobro okarakteriziranih i zanimljivih likova. On to radi od „Kradljivca sjena“ i žaliti se danas na tako nešto je apsurdno. Također, Bosellijevi dijalozi nisu puko laprdanje već temelj razumijevanja složenosti povijesne situacije, sukoba između Komanča i Teksašana, i davanja karaktera likovima.
Kao u svim respektabilnim team up-ovima dva junaka se ne susreću odmah, a kad se susretnu, to je slučajno. Što se tiče prvotne interakcije između njih dvojice, svaki dobar team-up mora započeti tučnjavom između protagonista koji se potom udružuju protiv zlikovaca; klišej mnogobrojnih vesterna, no uvijek je lijepo to vidjeti. Zagor i Tex nisu suparnici i imaju puno toga zajedničkog ali mora postojati neki početni nesporazum, ali ne do te mjere da ih se napravi neprijateljima i Boselli se čvrsto drži tog pravila, čak je i povod za tučnjavu dobro osmišljen, no sprečava da jedan lik zauzme scenu više od drugoga. Razlog je jednostavan. Boselli je napisao neke najljepše priče u čitavoj Zagorovoj sagi, a danas uređuje i piše avanture Texa, te se tako nije snobovski odnio prema tim likovima iz iste izdavačke kuće.
Ovo zdravo krštenje šakama imat će svoje posljedice jer je s fizičkog obračuna prešlo na psihološko nadmetanje između njih dvojice. No, možda se u ovim okolnostima Boselli usudio ono što možda ne bi. Možda je želio jasno dati do znanja da je Texa „uznemirila“ Zagorova pojava do te mjere da to želi prikriti provokativnim i drskim stavim? Njihov zajednički prijatelj Adam Crane uspoređuje ih s kremenom i kamenom, ali dodaje da su njih dvoje sličniji nego što će ikad priznati.
Tex je drzak, ironičan i impulzivan (ništa čudno za jednog dvadesetogodišnjaka), dok je Zagor, iako sada čovjek dobrano u pedesetima, u odličnoj formi; i dalje vitak i mišićav, bez grama sala i artritisa, a sijedi zalisci odaju čovjeka stečene životne mudrosti, ergo, Zagor je ovdje refleksivniji i melankoličniji (dođe to s godinama), uviđa da je ideja o mirnom suživotu Indijanaca i bijelaca vjerojatno samo san, ali nije izgubio borbenost, osjećaj za pravdu i pravdoljubivi bijes koji ga je uvijek odlikovao, čak i kroz njegov borbeni poklič. Tex je odlučan poput odraslog Texa, prezire opasnosti i učinkovit je u svojim međuljudskim sporovima rješavanih šakama i revolverima i nikad ne sumnja u svoje postupke, kao i njegova sposobnost da u hodu razumije jesu li ljudi ispred njega kriminalci ili nevine žrtve okolnosti. Nije loš ni dijalog u kojem uspoređuju svoje različite načine donošenja odluka i iz kojeg proizlazi sva moralna superiornost sredovječnog Zagora, koji ima zrelost razumjeti i tolerirati impulzivnost mladog Willera, dok Tex, iako to neće priznati, je fasciniran i divi se tom slikovitom čovjeku u crvenoj košulji sa neobičnom sjekirom. Na tome Boselli gradi njihov odnos, i to uspješno.
Kada bih se osvrnuo na njihov najveći kontrast, to bi definitivno bilo kroz već spomenuti naglašeni generacijski jaz, ali i na obiteljske tragedije koje su ih oblikovale kao junake. Zagora je tragedija doživotno obilježila, ali Tex nikada nije otkrio svoju bol, ni pred smrću oca, a potom i brata. Vratite se na davnu Gian Luigijevu priču i shvatit ćete o čemu pričam. Zagor je heroj koji je rođen s grijehom: pokoljem počinjenim kao mladić u ime oca kojeg je smatrao žrtvom, ali na kraju saznaje da mu se otac ukaljao sramotnom krivnjom. Kod Texa je stvar crno-bijela: kradljivci stoke su mu ubili oca i brata, on ih je hladno posmicao, a zakon krojen u svrhu moćnika proglašava ga odmetnikom. Unatoč proživljenoj tragediji, koja će obilježiti njegovu sudbinu budućeg teksaškog rendžera i Noćnog Orla, djeluje bezbrižno, poput mladog avanturiste pred kojim je cijeli svijet i nema te nesavladive prepreke za njega. Zagor kao mladić, za razliku od Texa, gubi i pati. Živi s vječnim osjećajem krivnje koji ga čini ljudskim herojem koji ponekad dvoji u svoje postupke, ali ta dvojba u isto vrijeme hrani njegovu empatiju prema drugima, ponekad čak i prema svojim neprijateljima, itekako svjestan da u ljudskoj duši ne može sve biti ni crno ni bijelo. Međutim, obojica slijede svoju savjest, riskirajući živote kako bi slijedili vlastiti etički cilj-borba za opstanak i prava Indijanaca i kažnjavanje zločinaca bez obzira na boju kože.
Kao što znamo, Gian Luigi nikada nije jasno definirao ideju kako je od Texa odmetnika uradio gorljivog borca za prava Indijanaca i njihova zaštitnika. Boselli ovdje koristi priliku susreta sa Zagorom, koji je svakako ostavio tragove na mladom Texu Willeru, i volim misliti da je Boselli to tako uradio ne samo kako bi objasnio Texovu žeđ za pravdom, već kako bi i usmjerio Texa. Mladi Willer i Duh sa Sjekirom su se konačno sreli, a Boselli ide korak dalje od pukog udruživanja i borbe protiv zlikovaca, kao da je rastanak htio začiniti nečim spektakularnim.
Ono na što se ovdje želim osvrnuti je Zagorovo proročanstvo o Texovoj sudbini. Što se tiče proročanstva o budućem velikom bijelom vođi Navajoa, po meni nije toliko čudno da ga se Zagor još uvijek sjeća iako je u „Tajni Anasaza“ tek ovlaš spomenuto, nego izgleda pomalo ishitreno da ga povezuje s mladim Texom samo zato što je spomenuo da je živio među Navajima srodnim Apašima. No Zagor nije izričit po tom pitanju, nije prišao Texu i rekao: „Ti ćeš biti taj“. Ne, to je tek njegova slutnja, koristi birane riječi: „ako sam u pravu…“ No s druge strane Texu se, nakon pročitanog Zagorovog pisma, te riječi zacijelo čine stvarno proročanskim o budućnosti koju ne treba shvaćati olako: otuda onaj Texov pogled na posljednjoj stranici, ozbiljan, odlučan i zamišljen istovremeno, kao da je budućnost za Texa odavno napisana a kao da od danas, preko Zagora, mladi odmetnik polako počinje prihvaćati svoju sudbinu. Ima smisla, jer znamo da Tex i Zagor nikad ne griješe u vezi svog šestog čula, no opet razumijem čitatelje koji tvrde da je možda ovdje Boselli malo pretjerao i proročanstvo izgleda ishitreno ubačeno. Kako je Boseli sigurno navijestio nastavak, a možda i dva, vjerujem da je naznaku proročanstava ubacio u njih, ono bi bolje „sjelo“ nekima od nas.
Piccinellijev crtež je odličan, nema sumnje da je za ovaj povijesni susret izabran pravi čovjek. Izbor se nije mogao pokazati prikladnijim ne samo s obzirom na to da je Piccinelli rođen u gradu Comu i istoimenoj općini koju povezujemo s još jednim velikim crtačem i autorom Texovih naslovnica, Claudiom Villom. Odličan u kadriranju narativnog slijeda iz kojeg izbija jasnoća, a ponegdje nenametljivo priča priču; poput zadnje vinjete str. 42 u kojoj je Tex slomio srce mladoj Njemici. Jasno je vidljivo koliko su njegove table dinamične, detaljne i izražajne. Prikazuje likove izuzetno uvjerljivo, a pozadine su sjajne, prepune detalja. Sve je to ukomponirano u tablama s klasičnom Bonelli rešetkom s tri trake, ponegdje razbijene kompozicijom koja koristi šest četvrtastih vinjeta po stranici koje u nekim situacijama postaju uske i pravokutne kako bi se naglasila brzina i uzbuđenje prikazanih radnji (vidi str. 25, 27, 55, 100 i 109)
U pogledu mladog Texa i sredovječnog Zagora, nemam puno za reći osim-odlično. Premašio je moja očekivanja u njihovom izričaju. Texove crte lica prenose svu mladenačku snagu i, u isto vrijeme lice zrele verzije lika (vinjeta na zadnjoj stranici u kojoj Tex ostaje zatečen i zamišljen riječima Zagorovim iz pisma). Zagor je pak onaj s Piccinellijevih naslovnica, i da nema sijedih zalizaka, koji neodoljivo asociraju na još jedan Nolittin lik, ne bih ni primijetio da je ostario. No, sugestivan Piccinellijev crtež radi čuda, pa je po mom mišljenju odlično definirao sredovječnog Zagora kao junaka koji je zadržao auru legende granice.
Ima li slaba točka ovog stripa? Ima! I da, mislimo na istu stvar. Piccinellijev crtež je odličan i u apsurdnom kontrastu s lošom naslovnicom, vjerojatno najgorom u cijeloj povijesti Texa, definitivno neprikladnom za važnost susreta dva najvažnija lika SBE kuće-to je prvo što sam pomislio vidjevši naslovnicu. Maurizio Dotti je odličan crtač, ali je ovdje katastrofalno podbacio, nisam to očekivao od njega. Ovakav događaj zasigurno zaslužuje daleko bolju i sasvim drugačiju naslovnicu. I Tex i Zagor „uhvaćeni“ su statičnim, bezizražajnim pozicijama, bez nepostojeće pozadine, tj. s previše boja u toj bezličnoj pozadini. Dva lika koji djeluju kao da veze nemaju jedan s drugim, djeluju kao fotomontaža. Tex pogrbljen i s licem koje kao da govori upravo sam se pokenjao u gaće, Zagor kao da je izvukao sjekiru kako bi bezvoljno pozirao, a vrh remena visi mu kao nekoj pijanoj seljačini s vatrogasne zabave. Očekivao sam sjajnu naslovnicu povodom ovog dugo očekivanog team-upa, dobio sam totalno razočaranje, ljudi moji. Za ovakav bih događaj učinio iznimku i dao taj posao Claudiu Villi.
Također, s obzirom na radnju koja se jedva dotiče Bandere i koja se razvija na mnogo širi način, ne vidim smisao naslova priče u imenu nekog pograničnog gradića. Ajde da su se Zagor i Tex upoznali u tom gradiću, imalo bi smisla, ovako…Srećom, strip se ne ocjenjuje po koricama i naslovu i zapravo kada pročitate ovo Bosellijevo djelo shvatit ćete da u rukama imate snažnu, dirljivu i iskrenu priču.
.jpg)
.jpg)
