Ova epizoda temelji se na ideji koju sam kao klinac i po nekoliko puta znao gledati na televiziji sprovedenu u obliku epizode jedne animirane serije, a glasi otprilike ovako: Jedan kriminalac, ili zločinac koji je pobjegao iz zatvora, ili je upravo sproveo pljačku, otima dijete, dječaka ili djevojčicu, koje mu se slučajno našlo na putu, jer bi mu moglo poslužiti kao propusnica ako kojim slučajem naleti na ljude od zakona. To dijete je obično nevine prirode i znatiželjno, a zločinac nije neki beskrupulozni tip već čovjek od morala koji ima dobre razloge zašto čini protuzakonite stvari te svakako ima namjeru pustiti taoca neozlijeđenog nakon što postigne neki svoj cilj. Za vrijeme njihovog "druženja" dok zajedno bježe, dijete postavlja brojna pitanja svojemu otmičaru i tako oni pobude simpatije i prijateljske osjećaje jedno prema drugome do te mjere da oteto dijete čak i stane na stranu svojega otmičara i pokuša ga obraniti u trenutku kada su ljudi od zakona nadomak tome da ga uhite. Neizbježan kraj je da otmičar mora umrijeti da bi se na samome kraju priča mogla zaključiti promjenom psihe i karaktera tog otetog djeteta. Zvuči ne baš originalno? No, jedno je kad to gledate na televiziji, a sasvim drugo kad čitate u stripu.
"U redu, sada možeš otvoriti oči..."
"H-hoćeš me u-ubiti?"
"Ubiti? Neee! Ne brini se... Nisam nikog ubio..."
"Da, ali imaš pištolj... I pucao si na one stražare..."
"Hm, da... Ali promašio sam ih!"
Kevin Callaghan, rekao bih glavni protagonist ove epizode, jest ekoterorist i otmičar koji je osuđen na osamnaest godina zatvora iz razloga što je sudjelovao u sabotažama kemijskih multinacionalnih kompanija koje, naravno, nisu baš bile "čiste", a bolnici Kingdom je postao zanimljiv jer je njegovo tijelo navodno lučilo neki poseban endorfin koji može poslužiti za liječenje nekih bolesti gušterače, no na kraju doznajemo da stvari ne stoje baš tako. Kevin je pristao sudjelovati u istraživačkom programu, no ne zbog ljubavi prema znanosti ili smanjenja kazne, već što je u tome vidio svoju priliku za bijeg. Doista, do sada je već odslužio osam godina kazne te da nije sad pobjegao najvjerojatnije bi poludio, kako je to i rekao svojemu prijatelju ilegalnom neurokirurgu Derricku uz čiju je pomoć uspio odstraniti neuronski odašiljač kojim ga je bilo moguće locirati te pritom otkrio kakve su zapravo eksperimente vršili na njemu u bolnici Kingdom.
Kevinu naravno pripada ta uloga dobronamjernog otmičara dok je uloga otete osobe dodijeljena trinaestogodišnjoj djevojčici Kiji Gibson koja se dotada u bolnici Kingdom nalazila već dvije godine zbog neke rijetke bolesti kostiju. Vizualno Kia izgleda zaostalo za svoje godine (sviđaju joj se i plišane igračke), zbog svoje bolesti izolirana je od ostatka svijeta (zadivljena je željezničkom stanicom); jedini su joj prijatelji doktori koji se brinu za nju te virtualni Sand Black, rock zvijezda s kojom Kia razgovara preko holo-decka. Isprva ostaje pomalo uplašena pojavom svojeg otmičara, no do kraja će priče njezin susret s njim uvelike promijeniti njezin pogled na život.
A sad dolazimo i do onog pravog negativca ove epizode. To je dakako ravnatelj bolnice profesor Trenton, čovjek bez morala i skrupula, glavni odgovorni za eksperimente koji su se zapravo vršili na Kevinu Callghanu pa je stoga lako razumljivo činjenica da mu je njegov bijeg teško pao. To je i potpuno razumljivo s njegove točke gledišta jer jednom kada i ako Kevin Callaghan dopadne u ruke Agencije Alfa naći će se u gadnoj nevolji pa stoga i ne preza ni do čega da bi se otmičara "maklo" te unajmljuje ubojicu. Ubojicu kojeg također možemo svrstati među "glavne" sporedne likove kako zbog nekih njegovih unutarnjih monologa, tako i zbog njegovog "ubojičinog kodeksa" kojeg se on drži. Taj je ubojica, za razliku od Trentona, čovjek od principa te mu se beskrupulozni tipovi poput dotičnog ravnatelja bolnice gade. Ona scena gdje odbija drugi dio plaće, jer nije uspio osobno ubiti Kevina, me prilično zapanjila, a i to je još jedan sasvim dovoljan razlog što ćemo ga imati prilike vidjeti još jedan put.
Profesor Trenton: "... drska djeca, blijedožute histerične žene, stari i slinavi invalidi... Tja, čovjek doista treba imati želudac i jaaako voljeti čovječanstvo da bi se bavio ovim poslom..."
Gospodin Nitko: "... naravno, ja sam ubojica, ne niječem, ali ipak imam svoj kodeks... Na kraju krajeva, svaki put kad odlučujemo o nečemu što uključuje i druge, kao da imamo pištolj u ruci... O tome uvijek mislim kad imam prst na okidaču... Nikad ga ne pritišćem bez razloga. Mislim da se zbog toga mogu smatrati moralnim...."
Nathan i May su ovdje potpuno zapostavljeni likovi te im ne bih dodijelio ni ulogu promatrača, no, da se razumijemo, to nimalo ne škodi priči. Štoviše, čini ju čak boljom i dopadljivijom. Sjetimo se samo epizode SD br. 30 "Prljava ulica" gdje se ni Nathan i Andy ne pojavljuju baš previše, a priča je zapravo ispala vrlo dobrom. Naravno, ne kažem da je priča savršena. Ima ona i svojih loših trenutaka poput one sa Sigmundom i psom Snow čijom su pomoći uspjeli "uhvatiti" otmičara, što smatram nepotrebnim, a i kraj gdje vidimo Nathana kako kao svaki dobri detektiv razotkriva pravog krivca detaljno ispripovjedanom optužbom, koja se u ovome slučaju može i dokazati (padaju mi na pamet epizode "Smrtonosni koncert" i "Duša grada" gdje Nathan nije imao potrebne dokaze), vidjeli smo već i po nekoliko puta, no možda je to jednostavno jedna mana ponavljanja u serijalu kao što su to u slučaju Dylana Doga epizode koje se temelje na osobama za koje se tek na kraju saznaje da su one zapravo mrtve ("Dugački pozdrav", "Taxi!", "Čudnovati klijent" samo su neki od brojnih primjera). Također, sva ona Trentonova zabrinutost u trenutku kad je Kevin tek pobjegao, i kad Trenton ni sam nije mogao znati da je Kevin otkrio kakve su eksperimente vršili na njemu, zbog čega je i angažirao ubojicu, ne drži vodu jer zbog čega bi policija htjela pregledati otmičara i to još unutar lubanje?
Bonazzi ovdje sasvim solidan te iznad svojeg prosjeka. Svrstao bih ovu epizodu među njegove bolje radove. Njegov je crtež ovdje jasniji, svjetliji i uredniji nego kod prijašnjih epizoda; linije mu se čine nekako tanje što je svakako dodatni plus, no zamjerki ipak ima jer nije baš održao isti nivo kvalitete do kraja epizode. Recimo stranice poput 287 ili 294 nešto vidljivije odudaraju od ostalih. Na trenutke podsjećaju na njegove lošije radove poput "Gusari" ili "Smrtonosni projekt". De Angelisova naslovnica ne toliko kvalitetno nacrtana koliko efektna. Vidimo Nathana u zaleđenoj "cool" pozi dok Kevin s beznađem na licu pokušava pobjeći s malenom Kijom.
Alberto Ostini, potencijalni nasljednik Michelea Medde, podario nam je ovdje jednu solidnu priču malko začinjenu kriminalističkim žanrom te ponešto akcije koja je uvelike poboljšana kakvom-takvom dozom melankolije, ali ne one od Nathana, već likova poput Kevina ili Kije. Samim time možemo ju svrstati među bolje u ovome periodu prije stotog broja te smatrati dobrim pokazateljem Ostinijevog ogromnog potencijala koji će doći na svoje u njegovim daljnjim epizodama koje slijede.
"Čudan je posao ubojice... Mora uvijek voditi računa o nepredvidljivim okolnostima... Ponekad misliš da si odlučujući element i da će tvoj prst na okidaču promijeniti tijek povijesti... Onda na kraju sudbina ponovno postaje glavni protagonist i postaneš svjestan da si samo epizodni lik u velikoj drami života i smrti...
... hm... To znači više sreće drugi put..."
.gif)
.jpg)
