"Mogla bih vam ispričati tu, kao i milijun drugih priča... Mogla bih vam ispričati sve... Jer ja sam..."
"Duša grada" ime je epizode prema čijem uvodu gore, ako je prethodno niste čitali, olako možete zaključiti da je riječ o jednoj običnoj NN epizodi stopostotne krimi-tematike s uglavnom već viđenom, a samim time i nezanimljivom radnjom. I možda bi bili u pravu da ju je kojim slučajem napisao netko poput Stefana Pianija, na primjer, no ona je proizašla iz pera Alberta Ostinija, koji se svojim radovima prije ove epizode već potvrdio kao novi majstor melankolične atmosfere u NN staffu.
I doista, zanemarimo li glavnu radnju spomenutu gore u uvodu, ova priča ima par stvari koje ju čine neobičnom. Pa da počnemo s onom koja se tiče naslova. Metropola u kojoj se odigrava dobar dio radnje serijala možda jest zbog svoje glomaznosti i brojnosti stanovništva izgubila vlastito ime, no zato još uvijek ima dušu otuđenu ne baš veselim životnim pričama većine stanovnika, ali ne vjerujem da bi ta duša ako bi kojim slučajem svi stanovnici iščeznuli još uvijek bila prisutna u gradu. Upravo su ti stanovnici potreban uvjet da bi grad mogao imati dušu, ma koliko god bila loša unutarnja slika tih stanovnika. Što se tiče uloge Duše grada u ovoj epizodi, njezina je ona uloga pripovjedača te joj je tako pripalo cjelokupnih prvih devet uvodnih stranica ove epizode u kojima samo ona ima riječ, a ta je riječ bila toliko rječita da sam se pri prvome čitanju pomalo uplašio da bi tako mogla proteći cijela epizoda bez da ijedan lik išta kaže što bi zbilja bilo malo previše neobično.
Brutus
Odmah na početku Duša grada nam daje do znanja da zna sve o svakome stanovniku u gradu jer se, dakako, nalazi apsolutno svugdje, pa i u onim najzabačenijim dijelovima, te tako sve vidi i čuje. Stoga nam, osim protagonista serijala, predstavlja protagoniste ove epizode ukratko prepričavajući njihove životne priče. Pa da ih i ovdje predstavimo...
Boksač Larry Powell, zbog žestine prozvan Brutus, nekoć veoma talentiran i uspješan, svojim je pobjedama u mladosti ukazivao na titulu prvaka, no nesnalažljivost ga dovodi do susreta s lošim menadžerom koji ga nagovori da namjerno izgubi meč i tako karijeru nastavi silaznom putanjom. I upravo s njim počinje naša priča (radnja), no to ga ne čini njezinim glavnim protagonistom. Naprotiv, priča sadrži mnogo likova od kojih svaki ima jednako važnu ulogu, a to je samo još jedna od draži ove epizode. Tako uloga nesretne žrtve pripada mladoj djevojci Feliciji Kerry koja je pobjegla u grad od svog oca iz nama nepoznatih razloga, no to joj očito nije donijelo sreću kao ni Brutusu koji se našao u njezinoj blizini u trenutku kad je umrla. Preciznije bi bilo reći da joj sreću nisu donijeli susreti koje je imala s određenim ljudima, odnosno jedan od tih dvaju susreta. Prvi se zbio sa Skittyjem Mellowom, šminkerskim dilerom i vlasnikom lokala "Vizija" čije ime jasno govori o kakvome se lokalu radi. Skitty pripada onoj vrsti dilera sa smiješkom na licu iz čijih usta izlaze lijepe i utješne riječi te onima koji su skoro uvijek tu kad je nova "mušterija" na pomolu. A te "mušterije" su ljudi koje život nije baš mazio, koje više nemaju skoro ništa za izgubiti, a Skitty je tu da ih utješi i ponudi im sredstvo da zaborave. Drugi susret Felicija je imala sa Satorijem Nagoyjem alias Idetoshijem Vedom, kuharom japanskog restorana "Ran", koji joj je ponudio topli obrok vidjevši u kakvom se stanju nalazi. No iz tog naizgled dobrog čina skriva se nečista prošlost. Naime, Satori je kao dijete volio otvarati trbuhe životinjama te zbog toga bio hospitaliziran. A kako se njegova psiha do danas razvila te tko je pravi krivac za Felicijinu smrt ostaje na vam da sami saznate. U oba slučaja ne valja vjerovati nepoznatim ljudima ;).
Od ostalih likova svakako je još važno spomenuti suca Nicholasa Deweyja, koji je osudio Brutusa na trideset i dvije godine zatvora. Nicholas je čovjek srednjih godina pred kojim se otvara mogućnost blistave karijere u politici; čak je i sa senatorom Sawyerom, koji se ovdje pojavljuje nakratko dva puta, odigrao partiju virtualnog golfa, te zbog toga na brzinu zaključuje slučaj s boksačem iako je i sam skeptičan oko toga je li dotični uistinu počinio ubojstvo. I to sve iznosi svojoj partnerici Debri Stone, koja se bavi psihologijom zločina, plus svoje ambicije za sudjelovanje u slučaju Giordano, najvažnijem suđenju mafiji u posljednjih petnaest godina, iz kojeg bi mogao biti izostavljen otkriju li se dokazi koji potvrđuju Brutusovu nevinost. Debri Stone se to nimalo ne svidi, jer bi napredak karijere njezina partnera ujedno značio i napredak njezine, a njoj je već dosta proučavanja psihe zločinaca, pa se baca u potragu za pravim krivcem i kad ga pronađe unajmljuje anonimnog ubojicu, koji se ovdje pojavljuje po drugi i posljednji put u serijalu, da ga uspješno makne, a Nicholasu se opravdava da to čini za njih, dok ustvari ona to čini za sebe. No iako je Nicholas zadobio sudjelovanje u slučaju, već ga se idućeg dana mafija rješava ubivši ga, pa je pravda tako ipak dijelom zadovoljena.
Anonimni ubojica sprema se izvršiti ubojstvo
A Nathan? Njemu ovdje pripada uloga običnog istražitelja unajmljenog sa strane Brutusovog starog trenera Mickeya koji ga pokuša uvjeriti da je Brutus nevin, a nakon razgovora s Brutusom te tijekom daljnjeg tijeka istrage, u kojoj Nathan baš i nije imao sreće i prevelikog uspjeha, i sam Nathan sve više i više počinje vjerovati u to. Sve dok se konačno u to i uvjeri pronašavši pravoga krivca, ali prekasno. Brutus ipak ostaje u zatvoru, ali zbog dobrog vladanja biva pušten četrnaest godina ranije. Tu smo još svjedoci budućnosti kakva će izgledati za osamnaest godina.
Šezdesetdvogodišnji Nathan
Poslije stotog broja ovo je jedna od rijetkih priča koju možemo svrstati među vrlo dobre, a koje su objavljene na našim prostorima. S obzirom na naslovnicu, za koju De Angelis i nije izabrao baš najbolju temu, mogli smo zaključiti da je "Duša grada" ime neke ustanove ili neke droge, dok je ona ustvari pripovjedač čitave radnje što je Ostinijev pun pogodak za priču koja je neoriginalne tematike. S obzirom na neobičan broj likova i scena u kojima se oni pojavljuju, pa i količine teksta, priča djeluje nekako zbijeno, mislim da ju se čak i slobodno moglo produljiti za kojih 10-20 stranica (ne bi bilo prvi put), ali to ne kvari previše ukupni dojam kojeg dodatno poboljšava crtač Andrea Cascioli. Vrlo dobro je odradio svoj dio posla; njegov je crtež jasan, oštar i čistih linija. Jedino mu likovi znaju djelovati malko ukočeno, no puno je napredovao od svojeg prvijenca "Mentalna blokada", pa vjerujem da će napredovati i dalje. Htio bih još napomenuti da mi se ovim radom uvukao pod kožu te stoga imam velika očekivanja od njega u budućnosti. A što još reći za Ostinija? Ovo je treća njegova epizoda koju recenziram; hvalio sam ga prije, hvalim ga i sad. Ova priča definitivno nije za svačiji ukus, no ako imate dobre živce sumnjam da će vas razočarati.
.gif)
