Nitko ne voli političare, pa ipak sa pojavom svakog novog lica na političkoj sceni brojni ljudi polažu nade u to isto novo lice, što zbog čiste pozadine, što zbog lijepe retorike, samo da bi na kraju još jednom bili razočarani u njegovu nesposobnost i nekompetentnost, a katkad i koruptivnost. Nikako da nauče da političari nisu tu da umjesto nas vode naš život i potragu za srećom već samo da imaju ulogu održavanja nacionalne sigurnosti i vladavine zakona. Drugim riječima, oni su nužno zlo kojim održavamo uređeno društvo.
Ne voli se nužno zlo.
Jedna od najvećih boljki svijeta Nathana Nevera oduvijek je bila nedovoljno razrađena politička scena. Dijelom je to bilo zbog činjenice što sam Sergio Bonelli nije želio da se previše političari (pa makar kroz imaginarne likove u imaginarnom settingu) zbog straha od pada prodaje, a dijelom zbog toga što je bilo malo vjerojatno da bi većina čitateljstva željela čitati o političkim zavjerama u jednome SF stripu. No ipak, originalni scenaristički trio Medda-Serra-Vigna ubacivao bi političke spletke from time to time kao glavni motiv pojedinih epizoda pa bi svako toliko čitali o spletkama bivšeg gradonačelnika Istočnog Grada Hoenzzolera, senatora Sawyera, a tu i tamo bi se pojavio predsjednik Abraham. Jedna od pamtljivih politikanata serijala je svakako bila i Ada Morgan, bivša predsjednica orbitalnog senata, koja je odigrala ključnu ulogu u Ratu s orbitalnim postajama u kojemu je sprovela svoj ludi plan uništenja Istočnog Grada te time omogućila nezavisnost orbitalnih postaja. Četiri godine poslije pojavljuju se nova lica na političkoj sceni, među kojima je i Joan Grant, senatorica s Melpomene, koja želi ponovno uspostaviti trgovačke veze sa Zemljom. Kako raznoraznim moćnicima iz sjene s protekcionističkim svjetovnim nazorom to nimalo ne bi odgovaralo, isti planiraju njezino ubojstvo s ciljem da odvrate potencijalne pristaše takve politike u orbitalnom vijeću. Naravno, uspostava slobodnog tržišta odgovara i Zemlji pa neimenovane korporacije unajmljuju agenciju Alfa kao osobnu zaštitu senatorice dok ne uspije u vijeću koalirati s većinom i sprovesti svoj politički program. Taj zadatak će pripasti Nathanu i novopečenoj agentici NIcole Bayeux.
Joan Grant
„Zavjera na Melpomeni“ svojom formom i sadržajem veoma podsjeća na jednu davnu epizodu Nathana Nevera SR 52/53 „Ljudska meta“ koja je također proizašla iz Meddinog pera i također je pretežno akcijske prirode samo što ondje Nathan i društvo moraju čuvati glavu „sjećatelja“ koji u glavi nosi memo-box s popisom korumpiranih političara, dok je ovdje riječ o sprječavanju atentata na političkog aktera. I iako je riječ o neoriginalnoj ideji već samo unutar okvira serijala, Medda uspijeva vratiti onaj stari štih epizoda kada agencija Alfa nije bila produžno tijelo Vijeća sigurnosti te je samo rutinski sprovodila jedan zadatak iza drugog bez političkih agendi. No unatoč tome što ova epizoda podsjeća na stare dane, istovremeno pokazuje i koliko se serijal promijenio, prvenstveno u karakterizaciji samog Nathana. Nathan ovdje više nije onaj stari entuzijast s tendencijom emocionalne involviranosti u zadatak koji obavlja. To najbolje dolazi do izražaja u scenama razgovora sa Nicole o senatorici Joan Grant. Nicole je duplo mlađa od Nathana, još uvijek netaknutih ideala. Za nju ovo nije samo običan zadatak tjelohranitelja, ona je zaista zainteresirana u senatoričin plan i želi da uspije sprovesti ga u djelo. Na momente uspijeva pobuditi čak i onaj stari Nathanov idealizam, ali Nathan je ovdje ipak već stari iskusni vuk sa nemalim brojem rana na duši kojemu je pun kufer svega i samo želi što prije privesti posao kraju. Upravo taj međugeneracijski jaz i poruka o „kvarljivosti“ političara koju nam Medda kroz genijalni kraj servira jesu najjači aspekti ove akcijske epizode, ujedno i najveća zamjerka jer na dva nastavka jednostavno nije stavljeno dovoljno naglaska na iste. Da se ne bi krivo razumjeli, „Zavjera na Melpomeni“ je iznadprosječno dobra epizoda, Nathanove potjere i interogacije su posebno zabavne za čitanje, ali ne mogu se oteti dojmu da je mogla biti remek-djelo. Karakterizaciju same Joan Grant bi mogli dodati kao treći plus, solidan prikaz mlade političarke koja kako se priča bliži kraju lagano prelazi na „mračnu stranu“.
Epizodu je nacrtao još jedan stari vuk, Stefano Casini, koji je također s Meddom odradio i već spomenutu „Ljudski metu“ tako da izbor njega kao vizualnog realizatora epizode je sve samo ne slučajan. Jedna mala zanimljivost jest da je rad na epizodi nakratko napustio nakon prvog nastavka kako bi realizirao Rujuovu epizodu NN SR 155 „Velike brzine“. Kao rezultata toga možemo primijetiti razliku u stilu između dva nastavka gdje u prvome dosta podsjeća na svoje radove s početka serijala sa čišćim i jasnijim linijama, ali i svojim famoznim improvizacijama u izgledu likova (prvenstveno u njihovoj odjeći i frizurama), dok u drugom nastavku prelazi na malo „prljaviji“ i „lepršaviji“ stil crteža. Akcijske scene su mu oduvijek bili forte, tako da ga i ovdje možete vidjeti u lijepom svijetlu. Isto se, nažalost, ne može reći za De Angelisa koji je ovdje servirao neke od svojih najgorih naslovnica uopće. U ovome periodu je počeo češće bojati naslovnice i tehnikom gvaša, ne samo akvarelom, te iako se i ta odluka pokazala uspješnom ovdje je jednostavno fulao u motivima i samoj ideji za naslovnice. U prvoj promašenost ideje posebno dolazi do izražaja gdje vidimo Nathana u centru kako gleda u nešto što bi navodno moglo pasti na njega, na nama je da zamišljamo što, dok druga jednostavno izgleda kao uvećani mali akcijski kadar iz epizode. Naravno, potpuno je nepotrebno naglašavati da ni jedna naslovnica nimalo ne pogađa srž priče.
„Zavjera na Melpomeni“ je svojevrsni „hidden gem“ u ovome periodu međusobno povezanih epizoda koji se zbog svoje „standalone“ prirode ne ističe previše, ali koji će stari dugogodišnje Nathanove čitatelje podsjetiti na neka prošla (i bolja?) vremena. Zabavna akcija i usput natuknuta političko-društveno poruka koja je svakako imala potencijala za nešto više.
„Sjaši Kurta, uzjaši Murta“
