Tehnopati nisu pretjerano zastupljena tema u znanstvenoj fantastici. Zapravo, sama tehnopatija je najviše zastupljena kao dodatna sposobnost likova u superherojskom žanru kao što je to npr. slučaj kod DC-jevog Cyborga ili Marevlovog Visiona. Stoga je implementacija tehnopata kao centralne teme pojedinih epizoda u Nathanovom razdoblju nakon Rata s orbitalnim postajama došlo kao lijepo osvježenje u serijal koji je netom prije istog opasno hodao na granici krimića smještenog u futuristički setting. Kloniranje koje je u ovome periodu serijala najzastupljenija tema odavno već ne nosi sufiks „fantastika“ pa je svakako bilo potrebno ubaciti nešto novo što bi opravdalo pripadnost Nathana Nevera SF domeni.
Iako je Alberto Ostini bio scenarist koji nam je predstavio fenomen tehnopata i čije će se epizode najviše baviti istima, Michele Medda u svojim „Glasovima jučerašnjice“ odlučio nam je predstaviti tehnopata sa posebnom dodatnom sposobnošću upakiranu u storiju koja se bavi i još uvijek živom ljudskom ambicijom otkrića svemirskog plovila za hiperprostorni skok i negdje usput ubaciti i poruku o novome početku nakon životnih grešaka.
Carter Grantham
„Glasovi jučerašnjice“ je standardna Nathanova straight-forward epizoda gotovo u potpunosti nevezana za kontinuitet serijala. Kostur radnje je Nathanova istraga/potraga za nestalom djevojkom Gail, kćeri počasnog direktora kompanije Space Research Development Cartera Granthama koji unajmljuje agenciju Alfa nakon što njegov sin Mal biva pronađen u kapsuli za spašavanje. Gail je pobjegla od svojeg samohranog oca zbog nekolicine obiteljskih tragedija i nesuglasica s istim i sa sobom je povela svojeg polubrata Mala, dječaka sa posebnim tehnopatskim sposobnostima hvatanja telekomunikacijskih signala iz prošlosti, ali i mentalnom retardacijom prouzrokovanom teškoćama prilikom Malovog poroda pri čemu umire njegova majka. Istovremeno Carterova kompanija sprema se testirati novi tip propulzijskog motora patentiranog za skok u hipersvemir čija bi uspješna operativnost značila međuzvjezdano putovanje za ljudski rod. No čini se da se iza tog istraživanja krije mračna tajna koja je usko povezana s Gailinim nestankom…
Mal i Gail
Meddin način podizanja priče iznad prosječnosti je oduvijek bila implementacija zanimljivih i višedimenzionalnih likova. U „Glasovima jučerašnjice“ posebno dolazi do izražaja Carter Grantham, ostarjeli znanstvenik, „full-of-regret“ persona, koji ne može više napustiti vlastiti dom jer mu je imunološki sustav toliko slab da bi ga sve ubilo, i koji mora vagati između svojih znanstvenih ambicija i odnosa sa svojom djecom. Drugi likovi koje valja spomenuti su pilotkinja Nora Boyle i novinar Frank Bonertz, povratnik iz epizode NN SR 132 „Zvijeri“, koji Nathanu služe kao support cast i kao interakcija za sagledavanje međuljudskih odnosa određenih aktera u priči. Negativac epizode jest trenutni izvršni direktor kompanije Jean-Luc Delvaux, koji ne preže ni do čega da spriječi da tajne prijašnjih testiranja skoka u hipersvemir izađu na vidjelo i kompromitiraju cijeli projekt.
Kao što sam već rekao, radnja je prilično straight forward, red akcije, red dijaloga, no međutim osjeća se izražena pretrpanost scena i dijaloga te samim time i suzbijenost nekih dijelova radnje. Ne bih rekao da je epizoda imala potencijala za dva nastavka, ali kojih dvadesetak stranica više bi joj dobro došlo za malo bolju doradu nekih likova, prvenstveno za negativce. Inače, likova ima zaista puno i neki dobivaju i više prostora no što zaslužuju što je rezultiralo i prekomjernom količinom teksta koja se onda odrazila i na kvalitetu crteža.
A za crtež je i ovaj put odgovoran Stefano Casini, jedan od originalnih deset Nathanovih crtača koji su bili angažirani za vizualni setting serijala (Casini je dizajnirao originalnu zgradu agencija Alfa). Casini je uz Marija jedini NN crtač koji ima stilizirani crtež, a da je to rezultiralo uspješnim uradcima tokom godina rada. Njegov dizajn likova je oduvijek bio raznolik te nikad nije patio od toga da mu isti izgledaju kao blizanci a zbog svojih zanimljivih frizura i načina odijevanja (Casini je radio neko vrijeme i kao dizajner odjeće) lako ih je i zapamtiti. Nažalost, kako to obično biva nakon više godina rada, neminovno dolazi do zamora materijala, pa tako u „Glasovima jučerašnjice“ više nemamo toliko nadahnutog Casinija kao u nekim mlađim danima. Nema onih ekstremnih kutova u akcijskim scenama niti improvizacije sa likovima i njihovim pozama u kadrovima u kojima vode dijalog. Sve je nekako napravljeno rutinski i tek toliko da zadovolji standarde. Ovo je inače period u kojem su i on i Medda lagano počeli gledati ka drugim projektima pa su zajedno kreirali serijal Digitus Dei za francusko tržište. U svakom slučaju, i ovakav nenadahnuti Casini je još uvijek iznad prosjeka.
„Glasovi jučerašnjice“ nije lagana epizoda za čitanje i zbog gomile teksta mogla bi biti nepravedno proglašena prosječnom od strane čitatelja slabih živaca, no epizoda je to koja ipak nagrađuje one s više strpljenja lijepim i poučnim krajem koji ju definitivno svrstava u bolje Nathanove stand-alone epizode.
