Vietti ne može bez kontinuiteta. Čak i kada radi pauzu od glavnih narativnih niti s jednom naizgled standalone epizodom mora ju na neki način povezati sa sve kompleksnijom slagalicom Nathanovog univerzuma. To mu je bila praksa još od '96-e u vrijeme ulaska u NN staff kada je svoje scenarističke prvijence bazirao na kontinuitetu kojeg je već uspostavio originalni kreativni trio Medda-Serra-Vigna, dok je kasnije onda počeo nadograđivati svoje vlastite storije.
Općenito je u Nathanu od samog početka serijala bila praksa da nema većeg vremenskog razmaka (vremenskog u smislu datuma izlaženja) među epizodama koje prate istu narativnu liniju, pa se tako u pravilu ne događa da određeni scenarist napiše jednu „nezavršenu“ priču koja će svoj nastavak dobiti tek za više godina, uglavnom zato jer je mala vjerojatnost da će je se čitatelji uopće uspjeti sjetiti pored svih ostalih međusobno povezanih epizoda. Ako se pak dogodi da određeni storyline-ovi ne dobe svoj nastavak, to je uglavnom zato što ih se zbog ovih ili onih razloga odlučilo pustiti da potonu u rijeci zaborava (na pamet mi pada nikad zaključena priča s tajnom organizacijom „Network“ s kojom su se bavili scenaristi Piani i Ostini u epizodama NN SR 80 „Nakon revolucije i specijal br. 6 „Krvne veze“).
Kendra
Doktor Myura
Epizoda „Grad tame“ služi svrsi da zaključi neke „repove“ iz prošlosti koje je Vietti ostavio sa svojom epizodom „Dvostruki identitet“ koja je izašla 2001. kao jedanaesti Nathanov specijalac, odnosno čak šest godina prije ove epizode. U specijalcu upoznajemo Laboratorij, tajnu organizaciju koja je vršila genetske eksperimente na mutantima u svrhu kreiranja nepobjedivih agenata koji su onda lovili i ubijali serijske ubojice za vladu. Jedna od tih agenata je bila i mutantica Kendra, koja je nakon „prisilnog umirovljenja“ od lova na ubojice promijenila izgled iz mutantskog u ljudski i preuzela identitet bogate vlasnice banaka. No Laboratorij provaljuje njezin novi identitet te je prisiljena na bijeg na kraju epizode pri kojem se odlučuje na odmazdu na preostale djelatnike Laboratorija.
U ovoj epizodi radnja prati Kendru pri pokušaju eliminacije genetskih čudovišta koja je stvorio doktor Myura, jedan od „kreativnih umova“ Laboratorija koji sada svoju egzistenciju ispunjava otmicama i eksperimentima na ljudima u Sub Cityju, ali i puštanju svojih čudovišta da si daju malo „oduška“ u vidu masakriranja pokojeg zalutalog prolaznika u tunelima napuštene podzemne željeznice. Pri tome će joj pomoći Nathan i Branko s kojima udružuje snage.
Priča je imala sve predispozicije za dobar akcijski horror – ludog znanstvenika, groteskna čudovišta, potencijal za puno scena sakaćenja nevinih žrtava, mračni subway setting i naše fizički iznadprosječne junake spremne na pucačinu. Nažalost, Vietti se ipak odlučio dati najviše prostora dijalogu radije nego akciji, a ta odluka se ovdje odražava u scenama reminiscencije prošlih događaja i dosadnih interogacija koje Nathan i Branko provode od osobe do osobe. Scena sa čudovištima koja sakate ljude, za kojima ova epizoda jednostavno vapi, praktički nema, a i jednom kad se radnja prebaci u mračni subway ništa se zanimljivo ne događa, barem do samog kraja kada konačno dobijemo malo akcije, ali nedovoljno da podigne epizodu na iznadprosječnu razinu. „Dvostruki identitet“ je bila upravo akcijska epizoda s elementima body-horrora i neka vrsta uvoda u ovu epizodu, ali tamo gdje taj specijalac briljira, „Grad tame“ neslavno zaostaje. Epizoda doduše ne spada u domenu promašaja, već protraćenog potencijala, pa tako imamo i nekih pozitivnih elemenata kao karakterizacija i dorada samog lika Kendre, posebno u scenama u kojima se mora izboriti sa svojim unutarnjim demonima, koji se odražavaju u vidu ovisnosti o serumu koji ju čini neranjivom i svađama sa svojim partnerom Rolandom. I sam kraj je nekako ipak zadovoljavajući jer izbjegava onaj klišej puštanja zlikovaca da se izvuku živi.
Myurino čudovište ili „Big Sam“?
Casini se za svoj privremeno oproštajni rad od serijala nije pretjerano potrudio, što se vidi po zbrzanosti određenih tabli, ali nije niti imao previše prostora da se razmaše s obzirom na Viettijev monotoni scenarij. Kada pogledam neke njegove table serijala „Digitus Dei“ na kojem je u ovo vrijeme radio s Michelleom Meddom mogu primijetiti ogromnu razliku u volji i trudu u odnosu na ovu epizodu, što me navodi na pomisao da mu je ovdje već lagano bilo dosta crtanja Nathana Nevera, pa je možda i dobro da je otišao u nove izazove. De Angelisova naslovnica je definitivno najjači aspekt epizode. Atmosferična, idejno odlična i uspješno realizirana i obojana. Možda je to na neki način i problem jer nagovještava daleko bolju priču od one koju smo dobili.
Kad se sve zbroji, dobili smo jednu prosječnu epizodu koja je poslužila kao filler između velikih događaja i da zaključi neka zaostala otvorena pitanja. Nije niti blizu katastrofama kojima Stefano Piani puni serijal, ali moglo je i moralo bolje. Završiti ću recenziju jednim Kendrinim citatom s kojim opravdava svoj završni čin i s kojim se poprilično slažem:
Svijet će postati znatno bolje mjesto za život tek kada se loši budu plašili dobrih!
