Problem svih dugovječnih serijala je što ne može vječno održavati kvalitetu, pa se uvijek tu nađe neko razdoblje u kojem ima više filler epizoda ili su jednostavno stvarno loše. Tako niti Nathanov serijal nije iznimka. Iako se ovaj serijal može pohvaliti sa stvarno velikim brojem fantastičnih saga, uvijek se tu moglo naći neko manje razdoblje s lošijim epizodama koje su nadopunjavale serijal. To u biti i nije neki strašan problem s obzirom na sve one glavne priče koje su nam autori podarili i u kojima smo uživali.
Međutim, sad smo u nekom specifičnom razdoblju NN serijala. Nakon odlične sage s "Orbitalnim ratom", a potom i tmurnog, ali izvrsnog postratnog razdoblja koji je kulminirao "Vremenskom sagom", Vietti je odlučio uzeti mali odmor od Nathana i posvetiti se drugim projektima. Sad je netko trebao privremeno zauzeti njegovo mjesto sve dok ne dođemo do "Rata svjetova". Tko bi to mogao preuzeti? Serra je davno digao ruke od Nathana, Vigna nije taj kapacitet, Medda, iako izvrstan autor, ipak nije rođen za ulogu lidera u serijalu. I gle vraga, tko hvata glavne uzde u serijalu? Nitko drugi već Stefano Piani. Dobro ste pročitali, onaj Piani, kralj fillera, kojeg baš nitko pretjerano ne voli i koji mnogima ide na živce svojim pisanjem. Filler epizode nužno ne znače lošiju epizodu, ali smo se bezbroj puta uvjerili koliko je ovaj autor nemaštovit i neambiciozan u svom pisanju. I sad bi kao on trebao stvoriti neku veliku priču u serijalu. E hajdemo onda vidjeti što je to Piani smislio, možda nas i iznenadi...
Betty Hayworth
Cijelu sagu Piani je zamislio oko moćne organizacije jednostavnog imena Kompanija koja se sastoji od dvanaest članova upravnog vijeća koji su ujedno direktori najmoćnijih tvrtki u svijetu. Kroz cijelo ovo razdoblje saznajemo djeliće slagalice oko Kompanije, a Nathan i društvo moraju se kad-tad suočiti s njima.
U ovoj epizodi smo negdje na sredini sage u trenutku kad pokušavaju dešifrirati podatke koje su prikupili iz Worth Insurancea, jednoj od firmi koji pripadaju Kompaniji (vidjeti epizodu NN SR 206/207 "Potpuna kontrola"). Za divno čudo, Sigmundu ne uspijeva dešifrirati te podatke koji su očito predobro zaštićeni čak i za kompjuterskog maga kakav je on. I onda se odjednom događa teroristički napad na samu Monolith Plazu, zgradu u kojoj je smještena Agencija Alfa. Cilj je očito sama agencija i njihov trezor u kojemu se nalaze kriptirani podaci na disku koji su ukrali iz Worth Insurancea. Međutim, neće baš ići kako su sve zamislili, pogotovo ako se pita novu agenticu Betty Hayworth na koju teroristi nisu mislili, jer je zakasnila na posao i skriva se negdje u zgradi tražeći pravi trenutak da pomogne zarobljenim kolegama...
Upad u zgradu Alfe, zarobljeni Nathan
Die Hard na NN način, reklo bi se, ali koliko smo baš oduševljeni pričom veliko je pitanje. Ova tematika već se provlačila kroz serijal, mogli smo je vidjeti u almanahu iz 2002. "Zamka na 30. katu" u kojem je Nathan glumio Brucea Willisa. Ovaj put cilj terorista nije neki shopping centar već sama moćna nova zgrada Alfe, a ulogu spasitelja ne preuzima opet Nathan već nova agentica Betty Hayworth. Znači, već u startu potpuna neoriginalnost kako s tematikom tako i s njenim ponavljanjem. Simpatična Betty novi je lik u serijalu i Pianijevo čedo koje je premijeru imalo nekoliko epizoda prije. Piani ju je stavio u središte zbivanja u ovoj priči kao osobu koja se slučajno našla u poziciji da izbavi iz nevolje svoje kolege iz agencije. Nažalost, kao što to obično biva u Pianijevim scenarijima, niti smo dobili zanimljivu epizodu niti ništa novo i originalno. Puno nelogičnih i naivnih scenarističkih rješenja, potpuno šablonski nabrajanje scena talačke krize, predvidljiv završetak, da ne govorimo o spoileru u samom nazivu druge epizode kao i načinu na koji završava. Da se radi o nekom filmu prema ovom scenariju vjerujem da bih vrlo brzo zaspao za foteljom.
Nemoćni Darver
Piani jednostavo ne zna zaintrigirati čitatelja niti pričom niti likovima. Lik Betty na prvu djeluje simpatično, ali da nas je Piani uvjerio da je ona za specijalnog agenta Alfe to sigurno nije. Ovdje je pokušao i s nekim likovima zlikovaca zanimljivih imena Act, Shadow i Reality (njihovo porijeklo ćemo doznati u završnom dijelu sage) pokazati neku intrigantnost, ali ih se isti čas i riješio. Isto kao i samu krticu u redovima Alfe. Karakterizacije tih likova gotovo da ih nema, Piani ih se rješava poput redaljke. S druge strane, priča je mlaka i prerazvučena, a cijelih 188 bespotrebnih stranica akcije svakako je činjenica koja se ponavlja u Pianijevim scenarijima. Lagano, čitljivo, pitko, ali i plitko. U stvari, kad čitam neku Pianijevu epizodu moj osjećaj je, a vjerujem i kod dosta drugih čitatelja, kao da se ne radi o Nathanu. Uvijek su to zanatski odrađene epizode, bez duše. Tako i ova dvodijelna priča ide dosta brzo i pitko, ali ne ostavlja jak dojam baš zbog te nemaštovitosti u scenariju. Piani, koliko god se trudio, ne zna zagolicati pozornost čitatelja, bar ne u dovoljnoj mjeri koja je standard serijala.
Teroristi Act i Reality
Cascioli je, izgleda, od starta ove sage bio predodređen za glavnog crtača tako da je nacrtao sve epizode o Kompaniji. Izuzetno nadaren crtač koji iz godine u godinu pokazuje vidljiv napredak na svojim radovima. To je pokazao i u ovoj epizodi svojim jasnim i oku ugodnim stilom koji bi svakako trebao zadovoljiti ukus čitatelja. Iako u nekim scenama ima problema s geometrijskim položajem likova i stvari, ipak preciznim i čistim linijama napravo je sasvim lijep crtež koji uz to podsjeća na Nathana iz rane faze serijala. Sigurno je time ostvario veliki plus u oku čitatelja. Šteta što sami scenarij kvalitetom ne prati crtež.
De Angelisove naslovnice ovaj put mogu dobiti sasvim solidnu ocjenu. Pogotovo prva u kojoj je De Angelis napravio zgodnu perspektivu s onesvještenim Nathanom na podu. U pozadini je zanimljivo primijetiti ostatak Uranije koji se vidi s prozora kao jedan gorak simbol ovog postapokaliptičnog svijeta. Druga naslovnica ipak nešto lošija s plamenom na zgradi Alfe koja podsjeća na čuveni 9/11 i napad na World Trade Center. Mada ovaj plamen više podsjeća na vatromet nego na stvarnu vatru nećemo opet puno cjepidlačiti i za nadati je se da će De Angelis nastaviti u boljem smjeru s obzirom da se i nismo baš nauživali u kvaliteti njegovih naslovnicama u posljednje vrijeme.
Posljednje stranice ove epizode daju nam naslutiti pojavu ženske osobe koja vuče sve konce u Kompaniji. Riječ je o Aleph i njoj ćemo sigurno doznati nešto više u završnoj trilogiji ove sage. Velika je želja svih čitatelja da će Piani ipak nešto više izvući iz svoje velike sage, ali jedno su nade, a drugo realna očekivanja. A ona nam daju naslutiti da će sve ostati na jednoj trivijalnoj sagi koja nema veze s onim što smo navikli u serijalu. Ali pričekajmo ipak sami njeni završetak da donesemo konačni sud.
